Novi nastavak omiljene slikovnice Rak i moruzgva

Nakon uspjeha prve slikovnice Rak i moruzgva, autor Ante Kolanović predstavio je u programu Radio Zadra i njen drugi dio pod nazivom Potraga u posidoniji. Ova slikovnica, koja je izašla godinu dana nakon prvog dijela edukativnog je i zabavnog karaktera te potiče djecu na istraživanje morskog života i razumijevanje prirodnih simbioza. 

Stigao nam je i drugi dio slikovnice Rak i Moruzgva - Potraga u posidoniji, pa da se podsjetimo malo... kako je uopće nastala ova priča, kako ste došli na ideju za ovu slikovnicu?

- Pa jednostavno ja volim more i cijeli život se bavim morem, od malih nogu. U takvoj sam se obitelji rodio, zapravo. I onda nisam imao puno izbora. I kako sam i knjižničar i sve to, nekako dođe prirodno da spojiš jednu stvar s drugom. I ta jedna priča o toj jednoj poznatoj simbiozi u moru mi se zapravo vrtila po glavi dosta dugo vremena. I jedan put sam samo odlučio zapisati. I tako nekako je to nastalo. Skoro pa spontano. Drugi dio slikovnice malo je opširniji, malo je drukčiji.

Kako je izgledalo pisanje, koja je bila razlika u pisanju prvog i drugog dijela, je li postojala razlika? 

- Pa postojala je, da, zato što prva je doslovno bila samo, 'ajmo reći, romanizirano  nešto što već postoji u moru, a onda sam baš morao izmisliti priču koja ne postoji. Ali sad opet s tim temeljem, s tom podlogom nečega što stvarno u moru postoji, to su naravno te simbioze.  Ali onda mi je bilo što bih mogao napisati drugo, a da uključuje iste likove i da pokaže neki drugi aspekt nečega u moru. I zapravo mi je pala na pamet ta posidonija, jedna morska trava koja je izuzetno bitna za morski ekosustav i ne samo za morski nego i za nas iako možda nismo toga svjesni. I da pokažem zapravo onda kroz jednu priču tu njenu važnost i koliko različitih morskih životinja živi u toj posidoniji i zašto ju moramo očuvati.

Znači, to je opet nešto edukativno, ali ne eksplicitno edukativno, nego samo da se kroz priču vidi što sve tu postoji. Prošlo je godinu dana, čini mi se. 

- Da, ravno godinu dana, od prvog dijela. 

Kako djeca reagiraju? Kakve su reakcije bile? 

-  Pa, super. Zapravo sam baš zadovoljan.  Dosta ljudi... posuđuje. Kako ja radim i na pultu u knjižnici ljudi znaju doći i donijeti mi moju slikovnicu da je posude. Drago mi je i onda imam priliku čuti i povratne informacije, a neke sam i uklopio u ovu priču sada. Tako da se još više nadam da će se svidjeti djeci. Evo što se tiče drugog dijela, kreativni tandem ostao je isti. Tonka je super s  ilustracijama i voli to raditi i mislim šteta je mijenjati zapravo išta kad ona ima volje i kad već ti likovi izgledaju tako kako izgledaju, kako ih je ona nacrtala i onda to nema smisla uopće mijenjati niti bilo što i nasdam se da ćemo nastaviti još i na trećoj i četvrtoj i petoj i tako dalje, koliko ih god bude.

Dakle, bit će još dijelova ili će biti nova priča?

- Bit će još dijelova. Mogu ih čitati djeca ili se može čitati djeci od 'ajmo reći 3-4 godine pa do drugog razreda osnovne, mislim da bi to bio neki 'plafon'. Ovim starijima je to malo već možda i dosadno, ta forma i možda malo su to već prerasli. A ovi mlađi možda ne mogu još pojmiti to o čemu čitaju ili o čemu im se čita.

Kako izgleda taj kreativni proces? Je li teško sam sebe natjerati, pogotovo uz posao i sve ostalo? Sigurna sam da se to ne piše u jednom dahu, je li teško vratiti se nakon nekoliko dana pa sjetiti se misli koje ste htjeli zapisati od prošloga puta?

- Pa da, zapravo ono što je meni barem, kako sam ja to postavio sebi, a tako sam postavio rekavši tonki isto za ilustracije, nemamo rokove. Niko nas ne sili, nismo nekakvim ugovorom vezani da moramo sad izbaciti 500 slikovnica u idućih mjesec dana ili tako nešto, nego ja sam jednostavno onda pustio nakon prve, koliko god mi je tribalo vremena, da mi neka priča dođe u glavu. I onda kad je došla, onda sam je napisao i onda sam pustio tipa jedan, dva dana da ona odleži, da se ja u glavi resetiram . I onda sam pročitao opet jedanput pa sam pustio opet tjedan, dva dana i tako,pa sam opet pročitao, pa neke stvari izmijenjao i tek onda sam vidio neke stvari koje nisu dobre, a koje bi trebalo drugačije, kao s nekim vremenskim odmakom. I tako sam jedno dva mjeseca otprilike tu jednu priču brusio i kad sam bio otprilike zadovoljan s rezultatom, poslao sam priču Tonki da ona pročita, pa smo malo raspravljali o tome kakav kadar treba biti za koji dio priče i slično, i tako smo se onda dopisivali, jer je ona u Zagrebu na faksu na Likovnoj akademiji. Uglavnom, nemamo te vremenske rokove, možemo si dati vremena koliko god hoćemo da ispadne dobro. I onda, pretpostavljam i to je jedan od razloga da možemo biti zadovoljni sa svime.

Ima li probnih čitača?

- Ima, naravno. To su moje kolegice s dječeg odjela Gradske knjižnice koje su cijeli život u slikovnicama i svemu tome. Zapravo, nema nitko kompetentniji od njih koga bih mogao pitati za savjet. I tako su mi za prvi dio odmah rekli što valja, što ne valja, što treba staviti ovako, što treba onako, tako da je puno ljudi uključeno zapravo. Iako piše moje ime, ne mogu reći da je to sve 100% samo moje. Da.

Znam da ovo pitanje inače umjetnici ne vole, ali kad možemo očekivati novi dio?

- Ja se ne smatram umjetnikom, tako da je u redu.. Za godinu dana. Ne treba to siliti ništa. To kako dođe, kako izađe, tako će biti u redu. Službena promocija ovog drugog dijela bit će 22. rujna u 18.00 u multimedijalnoj dvorani u Gradskoj knjižnici.

Razgovor možete poslušati u nastavku: