Priča o ciplima se nastavlja

Nastavak donosi detalje vezane uz pribor za ulov cipla i kako ih namamiti da zagrize

Pribor za lov cipala mora biti fin i nježan.

Udice moraju biti vezane na fluorokarbonskim pramama, što je moguće tanjima, rijetko kada debljima od 0,18 milimetra, kako bi se izbjegla podozrivost i sumnjičavost ribe.

 Naime, budući da se lovi u gornjem sloju mora, čak i na zamućenim riječnim ušćima, u tom je sloju vodljivost uvijek dobra tako da svaka potencijalna nepravilnost upada u oči i odbija griz.

A oblik i konstrukcija plovka je stvar navike i ukusa, ali i uvjeta koji vladaju na ribolovnom mjestu. 

Ako lovimo na površini i očekujemo mirno vrijeme bez vjetra, običan bačvasti plovak, fiksiran na željenoj dubini, ne većoj od pola metra, može dati sasvim zadovoljavajuće rezultate.

 No ako namjeravamo loviti na većoj dubini, morat ćemo upotrijebiti klizni plovak. Waggler će nam omogućiti dalji izbačaj uz manje olovnog opterećenja na samom sistemu. 

A plovak koji je većim djelom ispod površine koristiti ćemo pri vjetrovitom i valovitom vremenu.

Plovke nosivosti iznad 10 grama nije preporučljivo koristiti prvenstveno zato jer su prebučni u zabačaju.

 Najpraktičnijima su se pokazali klizni, mrkvasti plovci s 'okom' na donjem kraju. 

Stabilniji su pri zabačaju, ne stvaraju onu neželjenu opnu koja se javlja između strune i površine mora, a koja se često ponaša kao jedro zbog čega 

plovak nošen vjetrom često putuje površinom brže nego bi to htjeli. 

Osim toga, klizni plovci omogućuju bržu i pravilniju, skoro pa trenutnu kontru.

Cipli su plahi i nije ih teško uplašiti. Zato sve mora biti, kako bismo rekli 'u fino'.

Predvez je kao i plovak, što je moguće manje vidljiv.

Sam tip predveza i broj udica ovisi o sklonostima ribolovca prema određenom pristupu. 

Pojedini su skloniji inline sistemima s jednom udicom na kraju dugog predveza dok su drugi skloniji predvezu s dva brka i dvije udice.

Priče o ribolovcima koji ciple love s predvezima na kojima je linijski povezano desetak udica koje se sakriju u veliku kuglu kruha nisu ništa drugo nego priče o ribolovcima koji se ne bave sportskim ribolovom. 

Zakon je po tom pitanju potpuno jasan – bez obzira kakvim se oblikom udičarenja bavili, sportski ribolov podrazumijeva maksimalno tri udice po sistemu.

Lov trokukim udicama, premda nije zabranjen, u slučaju cipala nije sportski jer se riba zapravo sama zakači što je opet daleko od klasičnog sportskog pristupa.

Dakle, osnovni su predvezi spomenuti inline koje koriste ljubitelji lova bolognese tehnikom, a gdje je plovak najčešće fiksno postavljen dok se između plovka i predveza nalazi niz sačmastih ili valjkastih olovnica male težine čiji 

ukupni zbroj odgovara nosivosti plovka, a čija je uloga diskretno spuštanje naješkane udice u lovnu zonu.

Drugi sistem podrazumijeva rad s kliznim plovkom kod kojega se iznad predveza najčešće nalazi koncentrirano olovno otežanje ispod kojega se nalazi jedna do dvije udice. 

Ovakav je pristup najčešći kod ljubitelja match tehnike, no i ovdje, naravno, kao i u svim ostalim ribolovnim disciplinama, postoje brojna odstupanja. 

Tako se često mogu vidjeti sistemi koji se ne uklapaju ni u jednu poznatu tehniku ili disciplinu, a koji daju izvrsne rezultate što će svaki iskusniji ribolovac s oduševljenjem prihvatiti.

Važno je napomenuti da mnogi ribolovci u ribolovu cipala koriste samo jednu udicu zato jer se često dogodi da nakon što ogole jednu udicu, cipli potpuno odustanu od druge, ma kako dobro i slasno bila naješkana.

No bez obzira za koliki se broj udica odlučili, širina luka za udice namijenjene ciplu trebale bi biti od 8 do 10 milimetara.

I premda postoje varijacije u kojima donja prama može biti duga i do 50, a gornja tek 10 centimetara, prame su kod standardne montaže za lov cipala plovkom duge 15 do 20 centimetara.

Budući da je cipal površinske riba hranu mu treba ponuditi ili na površini ili neposredno ispod nje. Naravno, ako se cijelo jato zadržava iznad dna ili u pola mora tada im ješku valja ponuditi upravo u tom sloju, što je moguće 

diskretnije, a istovremeno na način koji će im privući pažnju.

Kada je more potpuno mirno, svaki je pomak na plovku jasno vidljiv i dvojbi oko trenutka kada treba kontrirati zapravo nema. 

No kada je more uzbibano i još ako je prisutan jači vjetar tada je detekcija nježnog griza poprilično otežana.

                                                                                                       

                                                  KAKO CIPAL REAGIRA

Griz cipla se rijetko kada vidi kao klasičan uron plovka kakav je uobičajen pri lovu drugih uzobalnih vrsta.

 U principu, cipal će rijetko kada prihvatiti ponuđenu ješku i udicu tako da će plovak u potpunosti potopiti.

 Budući da cipli nemaju zube svoju hanu sišu najčešće je samo naguravajući po moru što se na plovku vidi kao naginjanje, djelomično potapanje ili pak isisavanje i lijeganje na bok.

 Plovak će najčešće ukošen igrati u mjestu kao da je neodlučan - uroniti ili ne. 

Nerijetko će krenuti u smjeru suprotnom od strujanja mora ili vjetra ne mijenjajući dubinu urona, ili će jednostavno leći, što znači da je cipal usisao udicu i cijeli sistem s opterećenjem podigao prema površini. 

Sve nabrojene situacije su pravi trenuci za kontru i ne treba ih propuštati.

Pritom kontra mora biti pravovremena, jer cipal zbog svojih mekanih usta hranu usisava i, ako osjeti da ga nešto bode, jednako brzo će usisani zalogaj i ispljunuti.

Inače je lijeganje plovka na bok jedan od najboljih trenutaka za kontru jer u tom trenutku cipal sigurno drži udicu u ustima i podižući je prema površini za sobom povlači i olovno otežanje čime plovak gubi opterećenje.

A često plovak samo drhturi ili se na valovima umiri kao da je zaliven u betonu što je također, još jedan pravi trenutak za kontru.

Osim štapom i plovkom cipal se može loviti i iz ruke i to na dva načina. 

Prvu tehniku ćemo koristiti ako lovimo s okomito odrezanih obala, kakve su primjerice u lučkim pristaništima ili na betoniranim gatovima. 

Sistem se slaže od najlonskog monofila promjera 0,20 - 0,25 milimetara na koji se navuče olovo težine do 10 grama. Preko zogulina se vezuje fluorokarbonski predvez promjera 0,18 - 0,22 milimetra s jednom udicom na kraju. 

Poželjno je koristiti deblje udice kraćeg vrata, tzv. papagajke, zbog spomenute osjetljivosti usta cipla koja lako pucaju. 

Kod ovog načina ribolova sistem se spušta do dna, a zatim se podiže 30 do 50 centimetara. 

Osnovna struna se položi preko kažiprsta, a palcem se lagano pridržava. 

Pri svakom povećanju napetosti ili promjeni osjećaja težine potrebno je kontrirati pokretom ruke iz lakta. 

Pri tome nije potrebno ispuštati strunu iz ruke, tako da bismo, ako je kontra bila u prazno, mogli sistem ponovo položiti na isto mjesto. 

Ukoliko je kontra bila u tvrdo, izvlačenje zakačene ribe treba biti konstantno ali nježno, popuštajući strunu svaki puta kad riba pruži jači otpor.

 Pri tome struna mora cijelo vrijeme biti napeta. Ovakvom tehnikom se najčešće love zlataci i bataši.

A druga tehnika zahtijeva upotrebu mekog osnovnog najlonskog monofila promjera 0,20 - 0,25 milimetara s dvije nejednako duge fluorokarbonske prame promjera 0,18 - 0,22 milimetra vezane preko sitnog zogulina. 

Olovno opterećenje stavljamo jedino ako je lovna dubina preko jednog metra i tada koristimo sačmu 1 – 1,5 grama. 

Nakon što se s motovila otpusti desetak metara strune, širokim pokretom ruke sistem se odbacuje u lovnu zonu. 

Strunu držimo kao u ribolovu s okomito odrezanih obala održavajući je napetom koliko je to moguće. 

Pri svakom povlačenju ribe treba kontrirati, ali ne preširokim pokretom, jer ćemo tako sistem vrlo brzo izvući izvan lovne zone.

 Najkritičniji trenutak u ovakvom ribolovu je onaj kada cipal iskače iz mora pokušavajući se osloboditi udice i, naravno, trenutak samog podizanja ribe iz mora, jer je tada struna najnapetija i osim spretnosti prstiju koji je drže ne 

postoji ništa što bi moglo amortizirati nagle trzaje ulovljene ribe. Udice kojima se na ovaj način love cipli moraju biti tanje s dužim vratom, jer je zbog daljine izbačaja potrebno koristiti veću ješku. 

Osim toga, ribe koje se ovako ulove najčešće su zlataci i plutaši, a oni nikada ne pružaju otpor na kakav nailazimo kod izvlačenja lovine sa desetak metara dubine.

A budući da usne cipla rijetko mogu izdržati vlastitu težinu na udici, bez obzira na spretnost ribolovca i kvalitetu korištenog pribora, podmetač je u lovu cipala imperativ.

Pravilo je da udice gotovo uvijek treba ješkati prilično neumjereno, pri čemu ješka mora biti mekana i rastresita, tako da ne probudi sumnju te da bude lako usisiva.

Najčešće korištena ješka za ribolov cipala je pahulja svježeg bijelog kruha. Raščupani komadić sredine bijelog svježeg kruha je potrebno prstima stisnuti u dnu luka udice tako da se vrh nađe u onom raščupanom dijelu, dobro 

sakriven, a opet slobodan za kačenje. Ako je pahulja kvalitetno postavljena, a štap dovoljno mekan, ješka bi trebala izdržati nekoliko umjerenih kontri u prazno prije nego što spadne s udice.

Kruh kao ješku možemo koristiti na još jedan način, ali je za to potreban bolognese od 5 – 7 metara. Ukoliko ga nemate, može vam poslužiti bilo koji drugi štap te dužine s rolom ili bez nje. 

                                                                                            

                                                            ČIME NAMAMITI CIPLE

Cijela se štruca bijelog kruha obilato namoči te se od tako raskvašenog kruha, najčešće između dlana i bedra, baš na isti način kako se rolaju slavne kubanske cigare, rolanjem formiraju mekane kuglice. Kuglice moraju biti jako 

mekane, a opet dovoljno kompaktne da se ne raspadnu pri polaganju na vodu.

 Udica je pri tome potpuno umočena u ješku, a ribolovac ima pravo na samo jednu kontru. 

Sistem bi trebao biti što je moguće manje gramaže, a vrijeme mora biti vrlo mirno. Ako su cipli raspoloženi, broj realiziranih kontri bi trebao biti oko 80 posto, što nikako nije zanemarivo.

Cipli preferiraju biljnu hranu, no rado će posegnuti i za mesnim obrokom samo ako je u obliku koji je njemu dostupan.

Stoga su riblji fileti su barem jednako dobra ješka kao i kruh, i to prvenstveno fileti bugve, šaruna i manule zbog žilavosti i dobrog držanja na udici, pri čemu iz filea obavezno treba pažljivo odstraniti sve kosti.

Srdele, papaline i inćuni su privlačni, no zbog nježne strukture tkiva ne podnose jače trzaje prilikom zabacivanja i kontriranja dok su crijeva srdela u lovu cipala definitivno najizdašnija ješka. Naime, crijeva od srdela imajuintenzivan 

miris, a centralni želučani dio čak i nakon desetak minuta ribolova i intenzivnog čupkanja i dalje jednako uspješno privlači cipla.

Svakako valja spomenuti i bigattine kao iznimno lovnu ješku koja je u posljednje vrijeme svima lako dostupna, a koja se praćkanjem može koristiti i kao brum.

Brum je u ribolovu cipala jako važna stavka. Nije ga uopće teško pripraviti.

 Dovoljno je uzeti nešto starog kruha i sitno izrezanog ribljeg otpada, pa sve obilato namočiti. Ne smije biti krupne granulacije, jer kao i sve druge primame, 

ovaj brum ribu mora privući, a ne je nahraniti. Ako lovimo u plitkom moru gdje nije izraženo strujanje, upotrijebit ćemo rijedak, gotovo tekući brum koji će stvoriti praktički samo oblak mirisa, dok ćemo za dublje more formirati 

kugle koje će se na dnu raspasti. Ukoliko lovimo neposredno ispod sebe, primjerice na rivi lukobrana, tada možemo brum smjestiti u mrežicu sitnog oka ili žensku najlon čarapu, pa je otežanu kamenom na konopcu spustiti u lovno 

područje. Svaki puta kad primijetimo da je intenzitet trzanja opao, potrebno je samo protresti konopac na kome je brum vezan.

Cipla možemo uspješno loviti tokom cijele godine, ali se najbolji rezultati postižu od kasnog proljeća do kraja jeseni u popodnevnim i ranovečernjim satima.

 Noću se isto može loviti, ali je intenzitet trzanja znatno slabiji. Ulovi se manje ribe, ali su zato ulovljeni primjerci krupniji.

U samom početku lova cipala prvi ulovi su često špari. Njihovi su trzaji za razliku od griza cipla oštri i energični tako da plovak najčešće uranja okomito i naglo. 

Uglavnom se dogodi da se nako nekoliko ulovljenih špara takvi grizevi naglo prorijede što posljedica aktivnosti cipla. 

Naime, u trenutku kada se cipli počnu hraniti sva ostala riba napušta hranilište. 

Ako se usred lova cipala, nakon izostanka njihovih grizeva ulovi špar, to je možda pravi trenutak za novo brumanje. No ukoliko i nakon pola sata ribolova i dalje lovite špare, potrebno je dodatno, jače brumanje ili pak mijenjanje 

pozicije.

A ponekad se uz krupne ciple znaju pojaviti i sitni koji u ribolovu samo smetaju. Tada je dovoljno baciti koricu–dvije kruha koju će oni, čupkajući je po površini, postepeno izgurati iz lovne zone i tako otići za njom.

Cipli vole vjetrove južnih i jugozapadnih smjerova uz oblačno nebo. A ako uz to još povremeno pada sitna kiša, uspjeh nikako ne može izostati.

U ljetnom je periodu idealno odabrati kasno popodne i suton za kvalitetan lov, što je više nego dovoljno vremena, naravno, ako je sve posloženo kako treba.

A u trenutku kada se cipal zakači, bez obzira na tehniku, ribolovni alat i pristup, izvlačiti ga treba beskompromisno, što je moguće brže, kontinuirano i bez zastoja što dalje od jata. U zavisnosti od daljine i dubine na kojoj je ulovljen 

cipal će se pokušati osloboditi na različite načine. 

Najspektakularniji je lov na samoj površini kada zakačena riba iskače iz mora neprestano otresajući glavom. Naravno, u takvim trenucima do izražaja mora doći svo umijeće i 

smirenost ribolovca kako bi izvlačenje lovine uspješno priveli kraju.

Prihvat se obavezo odrađuje podmetačem jer je cipal izuzetno sklizak i lako može pasti u more i kad se čini da je sve gotovo.

Ulovljene je ciple najpraktičnije držati u čuvarici mekanog mrežnog zastora kako se ne bi nepotrebno pozljeđivali. 

Priče o tome kako ulovljeni cipli u čuvarici plaše ostatak jata su neosnovane.

 Dapače, prema nekim iskustvima cipli u čuvarici privlače ostale, slobodne ciple.

Naravno, ukoliko nemate namjeru zadržati ulovljene ciple, idealno ih je što je moguće prije vratiti neozlijeđene u more što ne bi trebalo biti teško jer cipli za razliku od brojnih drugih vrsta udice ne gutaju.

Također je važno napomenuti kako je prilikom čišćenja ulovljene ribe potrebno ukloniti crni sloj s unutrašnje strane trbušne stjenke. 

Nije riječ ni o kakvoj mutaciji zbog zagađenja, kako se često može čuti među neupućenim ribolovcima.

 Taj crni sloj je dio njegove trbušne šupljine i ako ga se ne ukloni, meso će poprimiti gorkasto-metalni okus, vrlo nalik okusu nafte što može biti vrlo neukusno i odbojno.

Osjetljiv i zahtjevan kao lovina, temperamentan i snažan kao borac na udici, cipal ni u kuhinji nije ništa manje zanimljiv. 

Zbog pravilno raspoređenih krupnih kostiju i bijelog lako probavljivog mesa, uvijek je tražen i vrlo cijenjen. Iako se može spravljati na sve poznate načine, uključujući i sušenje i soljenje, većini je najukusniji kuhan ili pečen na žaru.

I da, za sami kraj još samo jedan mali korisni savjet. U ribolov cipala uvijek ponesite dovoljno krpa za brisanje ruku. 

Ako zaboravite krpu za brisanje ruku, taj će vam ribolov u sjećanju ostati kao vrlo sluzav i neugodan doživljaj nakon kojega ćete pribor i odjeću dugo, dugo prati i čistiti.