Škaram-jadranska barakuda

Među ljubiteljima lake panule, većina riba koje se love tom tehnikom izaziva oduševljenje i to ponajprije zbog njihove borbenosti.

I premda takvih riba ima više, jedna vrsta ipak nekako prednjači i iskače u prvi plan. Naravno, to je škaram (Sphyraena sphyraena, Linnaeus, 1758), vrhunski predator i jedini jadranski predstavnik obitelji barakuda (Sphiraenidae).

Iako većina ribolovaca smatra da naziv škaram dolazi od riječi škare, a što aludira na način na koji ova riba napada i grize svoj plijen, naziv ove ribe ima grčko porijeklo. Naime još u antici su škarma nazivali skalmos, odnosno scalmus, a što doslovno prevedeno znači bodež. Taj je naziv dobio zahvaljujući izgledu tijela koje uistinu nalikuje na bodež, ali i načinu na koji često napada svoj plijen.

Naime, osim klasičnim ugrizom, škaram katkad napada jednostavnim zalijetanjem, koje vrlo nalikuje na ubod bodeža i to pogotovo kada je plijen gusto zbijeno jato sitnije ribe. Na taj način jednim napadom može onesposobiti više riba koje u sljedećem okretu krajnje halapljivo guta.

  Premda se odavno smatra stalnom Jadranskom vrstom, škaram je relativno donedavno bio poznat samo ribarima srednjeg i južnog Jadrana. No zahvaljujući globalnom zatopljenju njegovo se stanište proširilo pa je tako postupno stigao i do krajnjeg sjevera našeg mora.

Iako je po životnim navikama i generalnim osobinama svrstan u pučinske ribe, ipak se rado zadržava u blizini obale, gdje, ma koliko bio sit, uvijek krstari u potrazi za novim obrokom. Često ga nalazimo i u ušćima rijeka jer mu očito prija i niži salinitet. A kada se nađe na pučini, tada nikada ne zaranja dublje od 100 metara.

Škarma često nazivaju i jadranskom barakudom što zapravo nije nimalo čudno budući da obje ribe pripadaju istoj obitelji i u mnogočemu nalikuju jedna drugoj.

Škaram ima izuzetno vretenasto, krajnje hidrodinamično tijelo s vrlo dobro razvijenim perajama među kojima je repna posebno velika, karakterističnog oblika nalik na matematičarski znak za vitičastu zagradu, a što već na prvi pogled odaje brzu ribu eksplozivnog potencijala. Temeljna boja tijela je u škarma najčešće metalnomodro-siva no katkada i smeđe-zelenkasta s tim da nedorasli primjerci često znaju biti tamno izmrljani. Ipak, bez obzira na stanište i životnu dob koji bitno utječu na obojanost, s trbušne je strane uvijek srebrnobijele boje.

Bokovi su rebrasto zatamnjeni kao da se s leđa tamnija boja u uzorku rijetkog češlja sa širim i kraćim zubima spušta prema svijetlom trbuhu. Krupna glava, a nerijetko i prvi dio tijela katkad mogu imati i zlatasti prijelaz s tamnijih leđa prema svijetloj trbušnoj strani.

Ušiljena karakteristično izdužena gubica s istaknutim čeljustima naoružana je brojnim, izuzetno oštrim čunjastim zubima. Donja je vilica nešto duža i isturenija od gornje što je u lovu potvrđeno kao izuzetno efikasno i ubojito oružje kojem malo koja riba koja se nađe na meti uspije pobjeći. Zanimljivo je i da je unutrašnjost usta zlatno narančaste boje, a što za žrtvu ima poseban psihološki efekt u trenutku napada.

Oči su u škarma velike i istaknute tako da im doslovno nikada i ništa ne promiče nezapaženo. Krljušt je sitna i vrlo gusto posložena dok je bočna linija pravilna i vidljiva cijelom dužinom tijela.

A kada se uzme u obzir da u duljinu može narasti i do 150 centimetara i pritom težiti punih 6 kilograma, potpuno je jasno zašto ga panulaši naprosto obožavaju.

Iako se može uloviti na mnoge udičarske načine, panula je za lov škarma glavni alat.

Budući da se škaram zadržava i lovi u površinskom sloju mora panula mora biti složena tako da ne roni preduboko. Ukupno olovno otežanje, bilo raspoređeno kao niz kliznih olovnica postavljenih po sistemu viške panule, ili pak koncentrirano u jednoj olovnici poput 'torpeda', ne bi trebalo prelaziti 400 grama.

Brzina se može kretati od jedne i pol, sa živom ješkom, pa do pet milja, s varalicom, a što zavisi i o jačini kurenta i vjetra dok sam pribor mora ima nosivost adekvatnu težini i otporu očekivane lovine.

U skladu s tim, ukoliko se lovi iz ruke, osnova panule se slaže od najlonskog monofila ne tanjeg od 0,60 milimetara dužine od 100 do 120 metara.

Olovnice, koje ukupno teže 400 grama, mogu biti ili petgramske ili desetgramske s tim da im međusobna udaljenost ne treba prelaziti pola metra. Naravno, dva paša prije početka olovnica, i dva paša iza olovnica postavljaju se jaki zogulini koji moraju moći izdržati sva naprezanja i iskompenzirati eventualno sukanje strune. Idealno je da taj komadić pribora koji mnogi ribolovci podcjenjuju bude kvalitetnije izrade kako vas ne bi izdao možda već u prvom sljedećem izlasku na more.

Nakon olovanog dijela, preko spojnog se zogulina nastavlja predvez. Premda mnogi tvrde da se za predvez može koristiti i običan najlonski monofil, praksa i neumoljiva statistika su pokazali da se s upotrebom fluorokarbonske strune postižu ipak znatno bolji rezultati. Predvez bi trebao biti dug 12 do 15 metara, promjera 0,45 milimetara.

Kod panulanja sa štapom i rolom, odnosno štapom i multiplikatorom, umjesto kliznih olovnica po sistemu viške panule, može se koristiti spiralna montažna olovnica ili pak neki drugi oblik koncentriranog olovnog opterećenja, također do 400 grama težine, s tim da se takvo opterećenje onda postavlja oko dvadesetak metara prije udica ili varalice.

Osnova u ovom slučaju može biti i tanja, oko 0,45 milimetara, jer se za slaganje strune brine rola dok predvez može biti i 0,35 milimetara.

Ovdje valja naglasiti da zbog osuvremenjivanja ribolovnog pribora dobar dio ribolovaca za osnovu koristi upredenicu što je s obzirom na lovinu definitivno vrlo rizično. Naime, škaram je izuzetno temperamentan, dinamičan i nepredvidiv borac tako da zbog neistezljivosti upredenice, pri svakom grubom udarcu ribe svi ostali segmenti sistema strašno pate. Najrizičnije je što škaram u pokušaju oslobađanja od udice često otresa glavom, a što mu u lovu s upredenicom često uspješno spasi život. Naime, zbog grubog postupanja koji je s upredenicom nemoguće izbjeći, ubodna rana se često dovoljno proširi nakon čega udica može glatko ispasti, a što se u radu s najlonskim monofilima ipak ne događa.

A najlonski monofili, čak i oni najkrući, imaju sasvim dovoljno istezljivosti za kompenziranje svih grubosti u izvlačenju koje bi mogle proširiti ubodnu ranu do te mjere da izvlačenje postane rizično.

Čak ni priča o kapacitetu rola ne drži vodu jer bilo koja rola klase 4000 može primiti dovoljno najlonskog monofila i za najluđu borbu koju kapitalni škaram može priuštiti.

Štap je stvar osobnog izbora no preporuka svakako leži na panulaškim modelima akcije do 20 libri čime je zagarantiran pravi užitak pri izvlačenju.

Na kraju predveza, bez obzira lovili iz ruke ili štapom, nalaze se udice od kojih je posljednja uvijek fiksna dok su iznad nje jedna do dvije klizne. Širina luka udica bi se trebala kretati od 15 do 20 milimetara.

I ovdje, kao kod panulanja bilo kojeg drugog predatora, razmak između udica nikada ne bi trebao biti veći od prosječne širine šake čime se uspješno izbjegavaju promašaji kojih u lovu škarma srećom ima iznimno malo.

Budući da škaram ima uistinu oštre zube, bilo bi vrlo praktično koristiti sajlicu umjesto monofila, no rezultati sa sajlicom su daleko ispod očekivanih za što se ponajprije može kriviti oštar vid ribe.

Upravo stoga mnogi pribjegavaju udvojenom predvezu gdje se u samom završnom dijelu umjesto jedne, nalaze dvije strune, tzv. doppia lenza, i to isključivo od fluorokarbona.

Premda se može loviti i uginulom ribom, živa se ješka pokazala puno boljom. Najlovnije su iglice, a odmah za njima mali cipli. Naravno, iskoristive su i bugve, šaruni, lokarde, skuše, ušate, ukratko sva riba koja se drži površine i koja je škarmu potencijalna hrana, ali isto tako i lignje, ješkane na za njih klasičan način, s jednom kliznom udicom na vrhu i trokukom udicom u piriji na kraju sistema.