Tehnike varanja

Loviti varalicama nije jednostavan posao. U igri je jako puno detalja koje pasionirani spinneri rutinski povezuju u smislenu cjelinu, a koje se nevinom promatraču-neribolovcu mogu učiniti kao nešto što svatko može odraditi. A upravo ti detalji, katkad skoro nevidljivi nevještom oku postaju ključni za uspjeh u ovoj dinamičnoj ribolovnoj disciplini.

Spinning je disciplina koja je od prije nekih dvadesetak godina, kada je još bila u povojima, u posljednjih pet-šest godina doslovno ekspandirala i u svojoj ekspanziji preplavila veći dio naše obale. Istina, na mnogim mjestima još uvijek postoje 'rupe' u toj preplavljenosti, ali se pokrivenost spinnerskom opremom, barem kroz prizmu opremljenosti ribomaterijala, može smatrati više nego solidnom.

Ipak, mnogi se ljubitelji te dinamične i nadasve zanimljive ribolovne discipline, često sudaraju s nekim osnovnim pojmovima i pristupima koji su nekim izversiranim spinnerima sasvim obični i za koje se uglavnom smatra da se podrazumijevaju bez naročite potrebe za bilo kakvim objašnjavanjem.

Tako se povremeno može i vidjeti nekakav početnik koji nakon zabacivanja varalice maše štapom kao da cijepa drva, ili kako nekakav jig potpuno bezglavo surfa površinom.Veliko je pitanje kakve su upute ti nesretni početnici dobili prilikom kupovine svoje opreme koju su došli kupiti nakon što su odgledali dovoljno YouTube video klipova. A možda su samo gledali lokalne ribolovce koji su svoje znanje stekli na sličan način usput 'prepisujući' jedan od drugoga. I premda se i takvim ribolovcima na varalicu povremeno baci koja riba teško se može govoriti da su se te ribe ulovile na nekakvo znanje.

Znanje kojim raspolažu prekaljeni spineri, premda veliko, počiva zapravo na osnovnim činjenicama koje su uvijek kombinacija varalica koje se koristi, dubine na kojoj se pokušava isprovocirati napad i ciljane lovine. Naravno, to su temeljne odrednice na koje se može nadovezati oblik, boja, prozirnost, veličina i tip varalice s obzirom na uzgon, kao i prozirnost mora, smjer i jačina kurenta, vjetar, zaraštenost dna, prisutnost drugih vrsta, doba dana, doba godine, naoblaka, dakle svašta nešto…

Naravno, toliko puno detalja zbunjuje, pogotovo ako se ribolovac prvi puta susreće s takvim načinom pristupanja. Zbog toga je najpraktičnije krenuti nekakvim redom koji logički i na najjednostavniji način može povezati sve navedeno. Pretpostavka je da bi se ponajprije trebalo znati što se pokušava uloviti. Nasumično povlačenje 'bilo kakvih' varalica može dati rezultat, ali isključivo po sistemu po kojem se rukovode i kokoši iz one poslovice o ćoravim kokama i zrnu kukuruza. Naravno, nemoguće je na ovom mjestu nabrojati sve predatore koji se mogu loviti varalicama, pri čemu bi još teže bilo izložiti pregled varalica i lovnih tehnika jer primjerice, brancin uz Istru ne mora imati istu reakciju kao i brancin na Pelješcu na isti model varalice.

No zato možemo raslojiti more, odnosno napraviti nekakav presjek predatora koji nastanjuju različite slojeve mora. U tom smislu možemo razlikovati predatore koji nastanjuju, ili barem love, u gornjem sloju mora koji podrazumijeva sloj od same površine do prvih nekoliko metara ispod površine. Predatori srednjeg sloja mora nastanjuju i love u sloju mora koje se nalazi od nekih pet metara ispod površine do nekih desetak metara iznad dna. A posljednji, treći, pridneni sloj je rezerviran za predatore koji nastanjuju samo dno ili pak sloj mora neposredno iznad dna.

Naravno, onda se u skladu s lovnom zonom bira i lovina, a što je zapravo samo logičan slijed zaključivanja. Vidite, budući da određene vrste nastanjuju određeni sloj mora, u skladu s njihovim životnim prostorom se i odlučujemo za lov u određenoj zoni. Tako se u gornjem, površinskom sloju mora najčešće nalaze ušate, iglice, strijelke, brancini, lokarde, sluše, palamide, lucevi i lice. U srednjem sloju mora možemo sresti sve ove ribe s tim da se uz njih u toj zoni nalaze i šaruni pa i gofovi, kao i dobar dio vrsta koje se nalaze u zadnjem najdubljem sloju.

A na dnu i uz dno se, kao najčešća lovina, mogu naći pirge, kanjci, zubaci, pagri, kirnje, škrpine, pauci, murine i ugori. Ribljih vrsta koje nastanjuju ove tri zone u stvarnosti ima puno više no ove su najčešće na meti varaličara. Naravno, sve se te navedene vrste iznimno rijetko mogu u isto vrijeme naći na istom lovištu. Tako će se primjerice, u Velebitskom kanalu češće loviti brancini, oko Šibenika strijelke, uz Neretvu lice, dok se za kirnju valja otputiti do Konavoskih stijena.

A ova dva presjeka kroz more i kroz vrste koje ga nastanjuju definitivno nam pomažu u pravom izboru varalice. Svakako treba znati da je u varaličarskom svijetu broj varalica nešto što se ne može odrediti nikakvom brojčanom vrijednošću jer njihov broj konstantno raste. Varaličarska industrija neprestano proizvodi nove modele koji su barem deklarativno po nekom detalju bolji ili napredniji od prethodnih modela. I premda se na tržištu nalazi cijela hrpa hibrida koje je nemoguće strpati u neku od osnovnih grupa, generalno možemo konstatirati da postoje wobbleri, popperi, zare, silikonske varalice, jerk varalice, jig varalice, te žlice i leptiri.

Dakle, najčešće korištene varalice su wobbleri, ili teturavci. To su tvrde varalice od drveta ili plastike izrađene tako da oblikom i kretnjama oponašaju male ribe. Dobar wobbler ima stabilan i čvrst unutarnji žičani kostur koji povezuje spojnu alku s alkama na kojima se nalaze i udice. Kod takvih modela, čak i kad bi došlo do potpunog raspada tijela varalice, zakačena riba ne bi bila izgubljena. Naravno, to je važno kad su na meti krupne ribe dok su za sitnije ribe poput ušata ili iglica primjereniji lakši wobbleri.

S izuzetkom modela dizajniranih za lov u vodenom filmu na samoj površini, wobbleri u pravilu prilikom povlačenja, zahvaljujući plastičnom ili metalnom jezičcu, tzv. stabilizatoru koji ih doslovno potapa, uranjaju i pod morem nastavljaju svoj teturavi ples. Dubina do koje će uroniti i na kojoj će se zadržati ovisi u prvom redu o dizajnu stabilizatora. Što je stabilizator veći, duži i širi i dubina urona će biti veća. Za razliku od takvih varalica opremljenih širokim i velikim stabilizatorima, varalice s malim, kratkim ili gotovo okomitim stabilizatorima uranjaju jako malo ili se pak drže u samom vodenom filmu, te su kao takve pogodne i namijenjene isključivo za površinski lov.

Tako među wobblerima razlikujemo površinske (topwater), plitkoroneće (shallow divers) i dubokoroneće (deep divers) wobblere. Površinski su wobbleri konstruirani tako da im u pravilu mali stabilizator stoji gotovo okomito u odnosu na liniju tijela. Takve varalice ne uranjaju već se drže same površine mora i kao takve su idealne za površinske predatore poput ušata, iglica, ali i lica, strijelki ili brancina. Plitkoroneći wobbleri u prosjeku uranjaju do 3 metra. Dubina urona i akcija u prvom redu ovisi o obliku i veličini stabilizatora.

Zadnji su dubokoronci, wobbleri koji imaju izrazito veliki i široki stabilizator koji im omogućuje urone i preko 10 metara dubine. Ove varalice često na stabilizatoru imaju dvije ili tri alkice. U zavisnosti od alkice koju odaberemo za spoj sa strunom, wobbler će prilikom povlačenja postizati različitu dubinu urona. Iako temeljno namijenjeni panuli, ovi se wobbleri na pojedinim lokacijama mogu koristiti i u obalnom varaličarenju.

A osim prema području djelovanja unutar vodenog stupa, wobblere dijelimo i prema obliku, odnosno konstrukcijskom rješenju tijela varalice. Tako u ovoj kategoriji razlikujemo tri osnovna konstrukcijska oblika: minnow, to su vitki, fat - debeli, te jointed – zglobni modeli. Važno je napomenuti da se s obzirom na plovnost wobbleri proizvode i plivajućoj (floating), neutralnoj (suspending) i tonućoj (sinking) izvedbi. Inače se wobbleri mogu voditi na mali milijun načina i uglavnom nije teško otkriti ni brzinu ni način na koji ih treba voditi.

Dovoljno ih je zabaciti nekoliko metara dalje od obale pa uz nekoliko probnih povlačenja otkriti koji je najkvalitetniji način povlačenja. Ipak, nekoliko uputa može biti od pomoći, posebno u lovu sa sinking wobblerima koje je teško zadržati na željenoj dubini. Nakon izbačaja ta se varalica pušta da tone uz odbrojavanje pa kad se postigne željena lovna dubina počinje se s povlačenjem. Da bi se tonući wobbler koji plitko zaranja održao pri dnu potrebno ga je voditi spuštenim štapom. No što se wobbler bude više približavao obali i kako se dubina bude smanjivala, tako bi i štap trebalo izdizati čime se i varalica odiže od dna.

Za razliku od njih, tonuće dubokoronce treba u startu početi voditi odignutim štapom kako ne bi završili u dnu. Plivajuće dubokoronce treba voditi spuštenim štapom dok postignu željenu dubinu, a tek nakon toga podignutim kako bi zadržali lovnu dubinu.