Termoklina - granica koja razdvaja dva temperaturno različita sloja mora

Površina i dno su nepremostivi zidovi koji jasno ograničavaju život u moru pri čemu postoje i drugi zidovi koji nisu tako jasno ocrtani. Jedan od mnogim ribolovcima nevidljivih zidova je termoklina, granica koja razdvaja dva temperaturno različita sloja mora. Taj je zid za mnoge vrste ogroman jer manjim i osjetljivijim organizmima predstavlja nepremostivu barijeru. Za većinu drugih vrsta je vrlo atraktivan jer sa sobom donosi drugačiju koncentraciju kisika i hrane zbog čega se mnogi organizmi zadržavaju upravo u blizini termokline.

Naravno, i predatorima je to sve jasno zbog čega se i oni drže u neposrednoj blizini pa iz hladnijeg dijela mora izlijeću u topliji po griz ili dva zatvarajući na taj način svoj dio hranidbenog lanca.

Panulaši jako dobro znaju važnost te granice u povlačenju svojih alata pa tako nastoje da im se ješka, bila to živa lignja ili iglica, ili pak umjetna varalica, uvijek provlači u neposrednoj blizini tog uskog, ali postojanog i jako važnog zida koji razdvaja temperaturne slojeve mora.

Termoklini vrlo sličan zid, pojavljuje se i na riječnim ušćima gdje je slatka voda kao lakša uvijek na površini, dok se sloj morske vode vuče dnom. Spoj ta dva vodena sloja nije samo temperaturna granica već i granica koja najčešće vrlo jasno razdvaja more od slatke vode. Podvodnim ribolovcima je vidljiva kao tanki magloviti sloj razgraničenja, dok je na suvremenim sonderima vidljiva kao jasno ocrtana linija. I upravo je ta granica najčešće omiljena lovna zona najvećih predatora bočatih voda, brancina, strijelke, ali i lice.

Za razliku od tih, najčešće vodoravnih zidova, pod morem postoje i kosi pa i okomiti zidovi koji nastaju na sjecištima i mjestima na kojima se sudaraju kurenti.

Ti su zidovi za razliku od prethodnih izuzetno dinamični. More na tim mjestima rijetko kada ima logički predvidiv tijek i najčešće poprilično zbunjuje ribolovce. Često se na takvim mjestima događa da se na površini more kreće u jednom pravcu da bi se već na dubini od petnaestak metara kretalo u suprotnom ili poprečnom pravcu i tada pričamo o takozvanim kontrakurentima.

Premda su za ribolov klasičnim pridnenim postavama poput kančenica ili za ribolov parangalima takve pozicije vrlo problematične, u nekim panulaškim tehnikama su se pokazale kao top-pozicije.

Premda se može učiniti da su takve pozicije i situacije obavijene nekim neprozirnim velom tajne, objašnjenja su vrlo logična i jednostavna.

Kod sudara ili presijecanja morskih struja redovito dolazi do turbulencije u kojoj se osim preklapanja različitih temperaturnih slojeva, često preklapaju i slojevi mora različite zasićenosti kisikom i planktonom što je za većinu ribe, pogotovo u toplijem dijelu godine idealno mjesto na kojem se može 'udahnuti punim škrgama' i dobro se najesti.

Osim toga, ukoliko dubina nije prevelika, turbulencije mute i podižu površinski sloj dna čime privlače mnoge sitnije ribe koje onda po sistemu inercije za sobom privlače i ostatak hranidbenog lanca.

S druge strane, u doba mrijesta su takve pošte ribama posebno atraktivne zbog bogatstva hrane i kisika iz dubljih slojeva mora, a što mnogi predatori vrlo dobro znaju iskoristiti.

Naravno, spretniji ribolovci koji znaju prepoznati i vidjeti takve zidove uz malo vještine i taktiziranja u kratkom vremenu mogu iz njih izvući maksimum.

Takvi su zidovi posebno atraktivni na većim dubinama na kojima je dno ravno, a zbog čega su u toj dubokoj jednoličnosti zapravo jedina točka za orijentaciju oko koje se riba, čak i ako nema svježe hrane nesvjesno okuplja i formirajući male zatvorene hranidbene lance.

More je samo s površine gledano idilično dok je ispod površine ispunjeno neprestanim bjegovima i proganjanjima.

A jedan od posebno zanimljivih zidova koji je mnogim ribama granica preko koje ne mogu, a drugima, opet, uska lovna zona, počinje upravo tamo gdje prestaje svjetlo, a počinje tama.

U noćnim su satima pozicije uz osvijetljene obale savršeno mjesto za lov predatora, od liganja preko šaruna do brancina. Na gradskim rivama se u većem dijelu godine mogu zateći obalni ribolovci koji love lignje izbacujući svoje skosavice upravo na onaj rub do kojeg dopire svjetlo obalne rasvjete.

Slično love i spinneri dok se u ribolovu iz barke malo koja riba ili velika lignja izlaže direktnom svjetlu ferala već se uvijek zadržavanju na rubu svjetla i sjene.

Svi ti predatori zapravo čekaju svoj plijen koji bi se privučen svjetlom trebao pojaviti iz tame i tako ogoliti svoju prisutnost.

Upravo se zato ješke i varalice i bacaju uvijek u tamniji dio pa se, maksimalno ih zadržavajući u sjeni, polako izvlači na svjetliji dio lovne zone.

Po danu se takvi zidovi koji ne moraju biti veliki lako mogu naći u ranojutarnjim ili kasnopopodnevnim satima uz samu obalu. Naime, sve i jedna izbačenija stijena ili veći kamen u to doba dana ima svoju osvijetljenu i sjenovitu stranu. Što je kamen veći to je i sjena koju baca veća, a tama u njoj dublja, te kao takva pogodnija ili za skrivanje ili za lovačku zasjedu. Provlačenje varalica po rubu takvih sjenovitih mikrolokacija najčešće donosi lijepe ulove.

Naravno, ovo su samo neki od zidova koji su velikom broju morskih organizama prave nepremostive prepreke na kojima ih čekaju malo veća, uvijek gladna usta.

Tih zidova ima puno više pri čemu neki nisu uopće fizički vidljivi već su uvjetovani genetskim zapisom koji se reflektira kroz različite obrasce ponašanja prisutnima od postanka vrsta, a zbog kojih, primjerice, lignja nikada ne liježe na dno, kao što se ni škrpina nikada ne diže na površinu.

Otkrivanjem takvih zidova korak smo bliže razumijevanju onoga što se pod površinom događa, a onda i ribi više, što je zapravo temeljni cilj svakog zagriženog ribolovca.