"Tōkyō, mata ne"

Sažimam i prebirem u glavi teškoj od jet laga. Još osjećam laganu vrtoglavicu, spavam nemirno i isprekidano. Da je vrućina prešla sve (moje subjektivne) granice izdržljvosti, shvatim tek kad postanem očajan jer ne mogu nikamo pobjeći, nego samo nemoćno ustati i prolijevati po sebi mlaku vodu u kadi. Tek pred jutro u naručju istočnog vjetra koji plazi preko leđa, nošen teškim mislima uspijevam usnuti. Slijepljeni smo krevet i ja, čvrsto me obgrli i stisne svojim podmuklim krakovima i blago šapuće: Spavaj, spavaj... i ogrne me lancunom kao čarobnim plaštem, hipnotiziranom podvuče jastuk pod glavu, miluje me i podlo uljuljka u još jedan stogodišnji san u kojem se poluslijep krećem nepoznatim ulicama japanskih gradova. Krvave oči peku, kapci zadebljali, krmeljavi od alergije, a u kičmi kao da je užarena nit koja se spušta kroz lijevi pršut i butinu u palac. Bol me budi. Opirem se nemoćno i neuvjerljivo, kao netko tko nema izbora, ali ipak dovoljno odlučno da se otrgnem teškom zagrljaju. Sanjam hladnu vodu kako mi klizi niz grlo u slapu, kako me grli Manojlovića buk, nesputan, prohladan i razigran dok mi se razbija o šiju i leđa i ispire loše i teške misli iz glave. Ni vježba mi ne ide najbolje. Prije polaska sam iz cuga radio 150 sklekova. Sada 80 koje sam jedva preživio. Jedino što mi leži jesu vino i pivo, ali još je jutro pa mi i sama pomisao na to izaziva mučninu. Okreće mi se utroba kao Marquezovim junacima u listopadu pod naletom višegodišnjeg povodnja. Sad samo voda i kava. Kako god zvučalo, u Japanu popio jednu ili pet čaša vina, nije se događalo ništa. Mislim se kako mi se u tijelu nešto pomaklo jer mi je prije bila dovoljna čaša ili jedno pivo da osjetim cigansko veselje. Sad kao u bačvu mogu nalijevati i ništa, jbg. Tijelo je još na japanskom vremenu, u glavi još treperi Tokio, misao tumara tražeći one nove riječi koje sam naučio. Kon'nichiwa, kanpai izgovaram u šaptu samome sebi kako bih ih oživotvorio i uvjerio se da ih doista znam. Čudno je to, osobe koje su mi ih rekle i prevele zauvijek će imati apstraktni oblik tih riječi, a riječi koje sam naučio zauvijek lik onih koji su mi ih rekli i preveli. Jutro je jako vruće, mecha atsui, rekla je Nodoka.

Tokio je nestvarno velik i tijekom kolovoza vruć i ljepljiv grad čijim ulicama svakodnevno zuje milijuni. Njegovo metropolitansko područje, najnaseljenije na svijetu, prema popisu iz 2021. godine ima 38 milijuna stanovnika, dok sam grad ima „tek“ 14 milijuna. Skoro četiri Hrvatske, petnaestak Zagreba, dvjesto Zadra… Oklopljen golemim zgradama koje kao da su izišle iz neke nepoznate galaktike ili iz Blade Runnera Ridleyja Scotta, zalogajnicama od tek nekoliko četvornih metara u kojima i dalje unatoč zapadnjačkom utjecaju prevladava tradicionalno, golemim svijetlećim reklamama prošaranim hiraganom, kanjijem i katakanom, a rijetko i latinicom, mladim ženama koje po ulici nude masažu, kockarnicama, velikim, sjajnim i čistim automobilima, besprijekorno točnim metroom i shinkansenom, vlakom koji šiša 300 na sat. Ako želite baciti papirić u neku košaru za smeće, neće ići. Nema. Još tamo 1995. članovi sumanutog kulta sudnjeg dana Aum Shirikyo ispustili su sarin u nekoliko vagona tokijske podzemne željeznice. Skriven u plastičnim vrećicama otpada, plin je ubio trinaestoro ljudi, dok je više tisuća njih ostalo trajno zdravstveno oštećeno. Kako bi se izbjegli slični napadi, gradske su vlasti s ulica uklonile sve kante. I sad ću ponoviti: Tokyo ima 38 milijuna stanovnika. I na ulici nisam vidio ni jedan papirić ili opušak. 

Premda je šest puta manji od najviše planine u Japanu – Fujija, smještene tek stotinjak kilometara od Tokija, po ulasku u taj golemi, kozmopolitski grad, prvo što upadne u oči je Tokyo Skytree, toranj visok 634 metra. Drugi je najviši toranj na svijetu nakon Burj Khalife od 800 i nešto metara koji se „zabada u atmosferu“. Do njega smo pod mlakom i bljuzgavom kišicom stigli u otvorenom crvenom hop on hop off autobusu u kojem nam je jedna starija i čila Japanka, pogleda oštra kao katana, u naručje stavila prozirnu najlonsku kabanicu za jednokratnu uporabu i crvene slušalice. Problem je bio u tomu što su se stalno i brzo izmjenjivali kiša i sunce pa, kad bi granulo vruće i teško japansko sunce, žarko kao i ono na njihovoj zastavi, za samo minutu niz tijelo bi nam lijevao znoj koji se isto tako brzo upijao u odjeću. Skytree je najviši televizijski toranj na svijetu otporan na potrese, vrlo česte u Japanu.

Samo tjedan dana nakon velikog potresa 2011. na vrh tornja, koji su počeli graditi 2008., stavljen je šiljak. Unatoč tomu što je oko tornja svaki dan mravinjak i velika gužva, na red se dolazi vrlo brzo. Pragmatični i dobro organizirani Japanci sve su izračunali i posložili – do vrha tornja voze četiri lifta koja se penju i spuštaju brzinom od 600 metara u minuti. Na svim ulazima stoje nebrojeni zaposlenici koji vas stalno nešto usmjeravaju i upozoravaju. Doduše, na japanskom. Što se nas tiče, mogu vikati i mahati do mile volje, na isto im ga dođe, gledamo ih telećim pogledima kao da nam govore japanski, reklo bi se. Mi idemo za masom i sve kuri bez pogreške – gdje vozi one koji razumiju japanski, vozi i nas. Moglo nas je i na lift za pogubljenje, mi bismo se svejedno smješkali i govorili kon'nichiwa. Svaki lift nosi ime po godišnjim dobima. Mi smo se penjali jesenskim. Jednako je brz kao proljetni, što smo se uvjerili kad smo se spuštali. Nešto smo se kratko premišljali da krenemo pješice do vrha, ali smo odustali jer do tamo ima samo 2 523 stepenice. Što je to nama bilo popeti, ali nismo se htjeli k…iti.

Skytree dere plavo nebo, oko njega viju vjetrovi, oblaci i kiše, a pogled je sličan kao iz zrakoplova. Kad se čovjek iz tog golemog drveta s besprijekorno čistim staklima zagleda u horizont na bilo koju stranu svijeta, postane svjestan njegove impozantnosti – vidi se zaobljenje zemljine „ploče“, ali gradu nema kraja. Jedino što podsjeća na stvarnost je rijeka Sumida preko koje je izgrađeno desetine mostova.

Lijepila se dosadna kiša po licu i vratu dok smo čekali hop on hop off bus kojih stotinjak metara od Tokyo skytreeja. Zaludu sam navlačio jednokratnu kabanicu kad je nakon samo minutu ili dvije postalo besmisleno. Bili smo mokri s njom i bez nje. Kazaljka nevidljiva kompasa u glavi pokazala je prema Asakusi Kannon, odnosno Sensojiju. Kako doći do Asakuse? Ned'lje mi ko znan! Sidneš u taksi i kažeš Asakusa i evo te. U Tokiju svi znaju za hram i Scramble crossing na Shibuyi. A taksi nije skup. Tarifa je svugdje ista i taksimetar radi onako kako treba – dok automobil stoji – ne broji, da se odrazim pjesnički.

Asakusa je budistički hram, najšareniji i najpopularniji u Tokiju. Prema zapisanoj legendi, 628. godine dva su brata krenula na rijeku Sumidu u ribičiju. I štoš viditi, moj brate, upecali su kip Kannon, božice milosrđa. Premda su kip ponovno stavljali u rijeku, on im se stalno vraćao. Upravo je zbog toga hram Sensoji izgrađen u blizini za božicu Kannon. Dovršen je 645. godine što ga čini najstarijim hramom u Tokiju. Na tom mjestu svakodnevno je gomila hodočasnika, turista, posjetitelja iz svih krajeva svijeta, neovisno o religiji koju prakticiraju. U hramu su tri redovnika glave izbrijane do kože i jedan s normalnom frizurom, okrenuti leđima masi koja je uz žamor pratila svaki njihov pokret i mrmljala nešto nerazumljivo. 

Nedodirljivi iza žice, klečali su pod golemom pozlaćenom konstrukcijom koja je sličila na torii vrata, oko njih su dimili mirisni štapići, obredni glasovi razlijegali su se dvoranom hrama i svako malo se oglašavao gong. Sramota me priznati, ali na tom – za budiste – svetom mjestu trgovali smo i jeli. Ne samo zbog toga što nam se tako htjelo, nego i zbog toga što je teško odoljeti stotinama malih prodavaonica ničega koje stoje u nizu samo nekoliko desetaka metara od hrama. Kad čovjek vidi one male, tek pripremljene i još tople zalogaje gyoze od sakure pa one sa sirom i još koječega čemu ne znam imena, jednostavno ne može odoljeti. I dok su se ostali zanijeli kupovinom u prodavaonicama cimetove boje, moju su pozornost privukle tri djevojčice odjevene u tradicionalna bijela kimona sa šarenim obi pojasevima. 

Stranci su ih fotografirali, a njih su tri strpljivo pozirale. Kroz glavu mi proleti misao o ženskoj podčinjenosti u Japanu. Nisam siguran što bih mislio o tomu. Istoga trenutka kad smo napustili Asakusu, čekajući crveni bus, sklonili smo se pod malenu terasu da nas ne natopi brand new rain, kako je rekla jedna Amerikanka naslonjena na crveni stup hrama koja nas je prethodno molila da je fotografiramo. Ispred nas je prošla kolona đaka osnovnoškolaca u uniformama – bijeloj košulji i tamnim hlačama/suknjama. Nas i Japanaca 123, 8 milijuna, procijedio sam sebi u bradu bez posebnog razloga.

U Tokiju živi i naš Edouard Katayama Tripković, prvi voditelj ureda Hrvatske turističke zajednice u Japanu, danas u posve drugom poslu. 

Njemu je ćaća bio „onaj“ Luka Tripković za kojega nikad nisam bio siguran što mu je novinarska specijalnost jer je pisao o sportu kao i o životu. Kad sam ga upitao koliko ima da je mu je stari partija, kaže deset godina. Zar već toliko, odgovaram kao da sam ga poznavao. Edo je odličan domaćin. S njim smo se našli u jednoj od tko zna koliko zalogajnica koje serviraju hranu iznimno visoke kvalitete. Kad bih trebao nabrojiti nazive svega što smo prebirali crnim bambusovim štapićima, ne bi mi pošlo za rukom. Ali znam da smo jeli otrovnu ribu fugu. I preživjeli. 

Osim ako nema odgođeno djelovanje, a to ćemo vidjeti za koji dan. Fugu je riba napuhača, drugi najotrovniji kralježnjak na svijetu nakon zlatne otrovne žabe. Nismo mi, jadni, znali što jedemo, osobito ja koji sam se baš nameračio na tu ribicu, prepolovljenu na pola, spremljenu vjerojatno na nekom ulju na tavi jer mi je baš dobro ležala uz španjolski chardonnay koji su poslužili. Tu je ribu, inače, bez obzira na to što se smatra iznimno skupom delicijom, zabranjeno posluživati japanskom caru. Što je sigurno – sigurno je. Oni koji imaju dozvolu spremati je moraju proći rigoroznu obuku kod majstora, razumijete zašto. I još ću samo ovo o fugu ribi: samo njezina jetra dovoljna je da ubije petero odraslih muškaraca (ka šta sam i sam) zbog tetrodotoksina, tvari 1 200 puta otrovnije od cijanida. Dobar tek.

Kad čovjek zađe u tajnu tokijsku noć, svašta može očekivati. Ja sam Edouarda T. K. odveo na stranu kako bih ga snimio za reportažu koju sam nakanio raditi za svoju kuću. I dok sam mu objašnjavao postupak i zamolio ga da se kreće od jednog kantuna ulice prema drugom kako bih ga snimio, zaustavila ga je jedna lijepa mlada žena. Vidi koliki grad i on sretne nekoga koga pozna, pomislim razmišljajući kako je, eto, svijet mali niti ne sanjajući da njih dvoje divane tako srdačno uz pregršt osmijeha dok mu ona pokušava nešto prodati. Iznad njih je restoran sa zečicama koje poslužuju klijente oskudno odjevene s prepoznatljivim repićem na guzici kostima. 

Kasnije mi je Edo objasnio. Pizde mene, pomislim. Meni provincijalcu prijateljica noći odjevena u finu tamnu svilu, s lijepom crnom kosom uvezanom u ležerni repić, mirisna, čista i svježa izgleda kao prodavačica u parfumeriji. Još taj osmijeh koji otkriva bijele zube… Kru te jebo… Kasnije iste večeri s Edom u jednom od gomile kafea kojem se i ne sjećam imena, uz viski sa sodom i staklenim ledom grickali smo sirovi kupus. Da me mater sad vidi, pomislim znajući da bi se smijala jer sam nekad davno mrzio kupus, osobito sirov, a sad ga mažem kao poslasticu uz Santory viski. Ali highlight večeri u tom istom kafeu bilo je nešto drugo. 

Otkako smo sjeli na kupus i viski pa sve do kraja večeri, a to je potrajalo možda sat i pol – dva, na zvučniku se vrtjela jedna te ista pjesma. Najprije je to bilo neprimjetno, vodili smo živahan razgovor, dodirnuli se svega što smo vidjeli i onoga što ćemo tek vidjeti, a i meni sve njihove pjesme zvuče isto. Ali, nakon što sam ubrao refren, kojega se i sad u jezi sjećam, upitao sam ostale ne čini li im se da cijelo vrijeme slušamo jednu te istu pjesmu, verziju živčanog Bajage koji pjeva na japanskom. Najprije nitko nije reagirao, ali da… Prepoznali su je i ostali. Od tog trenutka očekivao sam da se pojavi Keanu Reeves kao Neo i donese neku pirulicu…

Meni je glazba iznimno važna, gotovo primarna životna potreba. Ne znam što bih kroz dan da ne stavim galaxy buds u uši i pustim neki smooth jazz, ambijentalu ili nešto novo što sam otkrio toga ili prethodnih dana u beskrajnoj internetskoj galaktici. Nemam predrasuda kad je melodija u pitanju, mogu slušati sve ono što mi izazove dobru emociju, osim one koja se spustila tako nisko da me povuče u najdublju mračnu jamu svojom lošom energijom i prizemnim stihovima, onu koja struže talog s našeg intelektualnog i emocionalnog dna i izaziva mučninu. Govorim o glazbi bez kriterija - cajkama, npr., koja je na istoj razini u glazbi kao i pornografija u filmu ili još gore, plitke serije prepune tupih zapleta, razne Zadruge, Farme… Ne volim kad mi se pjesma svidi na prvu jer je obično zaboravim brže nego mi se svidjela. Slušam je dva dana i zaboravim da je postojala. Volim kad je iščupam iz šume premda je nisam primijetio ni nakon deset slušanja. Takva mi pjesma uđe u život, zavuče se u srce, o njoj mislim kao o ženi koju volim, o njezinom zamamnom pogledu i mirisu njezinih usta i vrata, pokušavam se prisjetiti svake oktave melodije dok jedva čekam staviti slušalice i pustiti je da me nosi u treptaju vremena koje ću joj dati. Takva je npr. An ending (Ascent) Briana Enoa koju sam prvi put čuo u filmu Traffic iz 2000. godine u kojem je glumio Benicio del Toro. Nisam imao mira dok je nisam pronašao u nekom CD shopu jer tada internet nije bio ono što je danas i sa zaprepaštenjem otkrio da je pjesma izišla 1983. Od tada je prošlo dvadesetak i kusur godina i još uvijek je slušam s istim zanosom, čak i obradu Jeffa Pearcea s AMBIcona 2013. godine. Ne znam zaslužuje li ovakvo pojašnjenje nepoznata pjesma koju smo gotovo dva sata slušali u nekom kafeu u Tokiju, ali ona mi je učinila sve obrnuto od pjesme Briana Enoa, kao što mi rade i cajke. I zato sam morao. 

Sve, ali doista sve što smo tih dana jeli u Japanu ukusno je, svježe i tek pripremljeno. Nema podgrijavanja onoga od jučer i odmrzavanja. I ono što je najvažnije – vrlo jeftino. Primjerice, prvog dana u Tokiju jeli smo u malenoj zalogajnici od tek nekoliko stolova. Konobar je provjeravao četiri puta naše narudžbe jer oni ni pod razno ne žele pogriješiti. Juha u šalici, riža, salata, krumpiri, manji beef i pivo – 1 100 jena. Oko 7 eura. Čaše za pivo su im kao bićerini, a viski serviraju u pivskoj krigli s puno leda i sodom. I sad kad spominjem led već drugi put: ne znam od čega i kako ga rade, ali kockice leda ne tope se u čaši, kao da su od stakla. Čovjek sjedi i pijucka viski sa sodom pola sata, leda puna krigla, vruće kao u krušnoj peći, kru te jebo, rekao bi Bloger Krule, samo malo vlažnije, a savršeno pravilne kockice leda, kristalno prozirne s indignacijom se odbijaju otopiti. Mi smo, baje, u svakoj zalogajnici i kafeu pitali mogu li nam poslužiti sake. Bezuspješno, dok nismo sjeli u jednu u ulici ispunjenoj mirisnim dimom pržene hrane i parom od kuhanja tjestenine od riže, u kojoj su improvizirali stolove od kašeta piva i servirali nam svježu riblju ikru uz Kirin pivo. Sake? upitali smo molećivo. Nakon dvije minute pojavila se konobarica i poslužila nam rižinu rakiju. Konačno. Kanpai! nazdravimo u vruću i vlažnu tokijsku noć.

S obzirom na to da onaj gornji, sjeverni dio Japana ima umjerenu klimu, a onaj donji, južni u kojem smo bili mi, na najvećem otoku Honshuu suptropsku, klima im gdje god uđete radi na najjače. Kad ste vani, topite se u neizrecivoj vlazi i vrućini na +35, okruženi betonom najvećeg grada na svijetu, a kad uđete u taksi ili neki od robnih centara, smrznete se za pet minuta. I tako ciklički.

Svaka gradska četvrt u Tokiju ima velik broj stanovnika. Ona gdje je najveći pješački prijelaz na svijetu – Shibuya, u svojem najužem smislu ima „samo“ 220 tisuća stanovnika. Kao dvije Rijeke. Taj pješački prijelaz koji čini pet golemih zebri zovu i Scramble crossing i već je odavno postao turistička atrakcija pa ih svi prelaze više puta kako bi napravili dobre fotografije ili videa. 

Imao sam koncept snimiti fotografiju i video kako stojim kao De Niro u Taksistu na jednom od njih i kako ih prelazim i ne radim ništa posebno, samo hodam dok ne dođem s jednog kraja na drugi. Prešao sam ih više puta pa sam, kao i svi drugi, postao najobičniji turist, kako je to ispod glasa, povjerljivo, podsmjehujući se kazala jedna kolegica. Kad malo bolje razmislim, ona je u pravu. Ja sam tamo samo najobičniji turist. Drugi su neobični. U Japanu smo doista spoznali jedni druge, uvidjeli tko je tko…

Na Shibuyi, u mirnijem dijelu do kojeg je najbolje poći jednim od nebrojenih taksija, i hrvatsko je veleposlanstvo. S veleposlanikom Draženom Hrastićem i diplomatskim osobljem – Sandrom Luetić i još jednom Hrvaticom koja se udala za Japanca, a ja joj se ne mogu sjetiti imena premda mi je njezina skromnost i povučenost bila rijetko upečatljiva. Upamtio sam jednu njezinu rečenicu: Ja sam sad više Japanka, a moj muž Hrvat. Srdačno su nas primili. Fini neki ljudi. 

Tokio je dio Japana, ali prije svega svijeta, grad u kojem u trgovačkom okrugu Ginza ljudi snobovski čekaju u redu pred zatvorenim Chanelovim dućanom koji se otvara u podne i gdje svaki kupac ima svoga prodavača. A dizajnerskih dućana Luisa Vuittona, Cartiera i sl. – kao u nekoj fashionweek reportaži. Kad malo bolje razmislim, za mene provincijalca nije to grad u kojem bih mogao živjeti, ali opet, to ništa ne znači. Na koncu, Tokiom se bavim samo usput. To je grad o kojem bih mogao pisati samo kad bih ondje proboravio koji mjesec, kad bih mogao svoju znatiželju zariti u tanke pore nebrojenih uličica što se granaju kao metastaze ili ljubavna žudnja – odaberite imenicu ili pridjev ovisno o karakteru kakav imate – ili tek kao pomnjivo planski osmišljene građevine sitničavih japanskih arhitekata i njihovih ideja što su se pretvorile u betonsku stvarnost. I kasnije dobile dušu zalogajnica, malenih prodavaonica likera, suvenirnica, salona za „masažu“ iz cijele Azije, zečica koje poslužuju goste po „specijaliziranim restoranima“, raskošnih reklama i turista iz cijelog svijeta. Proći nenametljivo i u sitnom koraku ulicama koje spominju Murakami i Oe, promotriti lica ljudi, probati shvatiti njihove navike i potrebe. Ovako sam ga doživio sad, prvi put. Idući put… Vidimo se, Tokio. Tokyo, mata ne.