Trikovi s plovkom

Plovkom na moru ne lovi puno ribolovaca, premda bi točnije bilo reći da plovkom na moru love samo oni koji znaju kako ga u potpunosti iskoristiti. Ribolovne tehnike koje podrazumijevaju plovak kao dio sistema su brojne i omogućuju skoro nepreglednu primjenu.

Jedna od tehnika lova koja je nepravedno zanemarena i većini morskih ribolovaca gotovo nepoznata je prastara lift-tehnika, koju je prvi puta davne 1653. godine u svojoj knjizi The Compleat Angler u tančine opisao Izaak Walton.

Lift-tehnika je temeljno namijenjena lovu ciprinida na slatkim vodama i u većini plovkaroških pristupa zbog svoje lovnosti zauzima kultno mjesto. Princip ove postave je vrlo jednostavan.

Plovak je dug i tanak, izrađen od paunovog ili guščjeg pera ili pak od plastičnih prozirnih cjevčica s tim da je sami vrh plovka jarko obojan. U samom lovu tijelo je plovka najvećim dijelom, često i više od 4/5 potopljeno tako da iznad površine viri samo jasno vidljiva antena.

Olovno opterećenje leži na dnu, a u nastavku je predvez s jednom ili dvije udice.

Riba koja prihvaća tako ponuđenu ješku koja također leži na dnu nalazi se u nagnutom položaju, glavom prema dolje. U trenutku kada pokupi ješku, riba se ispravlja i na taj način odiže predvez, a s njim i olovno opterećenje koje plovak drži u uronjenom radnom položaju. Zbog gubitka opterećenja plovak počinje izranjati što je pravi trenutak za kontru.

Naravno, u zavisnosti od veličine lovine, udice i težine olovnice, do samoubadanja često dolazi i prije same kontre.

A u situacijama u kojima riba ponuđenu ješku odvlači bez odizanja glave ili vraćanja tijela u vodoravni položaj, plovak počinje ili kliziti po površini ili koso uranjati, a što je također dobar trenutak za kontriranje.

A pribor za lov ovakvom tehnikom je također jednostavan, ali nipošto univerzalan.

Štap za ovakav lov može biti direktaš ili bolognese, a u situacijama kada se lovi na dubinama ispod metra i matcher. Naime, plovak za ovakav lov ne može biti klizne nego fiksne montaže tako da je udaljenost između plovka i olovnice u svakom zabačaju fiksna i stalna i tijekom zabačaja i za vrijeme samog lova što se bez štapa adekvatne duljine ne može kvalitetno odraditi.

Sam zabačaj je najjednostavnije odraditi izbacivanjem ispod ruke, podbacivanjem, na način da se predvez drži u lijevoj ruci dok se napeti štap postavlja u smjeru točke na koju želimo izbaciti plovak. Uz malo prakse, nakon što se sinkrono predvez iz ruke otpusti, a štapom izbaci prema naprijed, postiže se skoro 100 postotna preciznost koja je u ovakvom ribolovu jako važna.

Moguće je zabacivati na klasičan način preko glave, ali to zahtjeva puno više prostora pri čemu je preciznost izbačaja poprilično smanjena.

Kod ribolova na manjim udaljenostima i dubinama, direktaš ili šteka je dobar izbor. Kod ovog štapa nema provodnika nego je struna sa štapom povezana samo preko vršnog segmenta tako da se lovi na ograničenom dometu, ali zato uvijek na istoj točki. Budući da ovi štapovi mogu biti dugi i do 15 metara, s njima se mogu ostvariti sasvim dostatne udaljenosti. Ipak, na moru su ovu štapovi rijetko korišteni i to ponajprije zbog njihove visoke cijene i osjetljivosti spojnih elemenata kojima sol može u kratkom vremenu ozbiljno naškoditi.

Ipak, kod nas na moru se umjesto dugih i skupih modela najčešće koriste modeli dugi do 7 metara koji se zapravo u slučaju kačenje ribe ne rastavljaju poput klasičnih šteka već se riba jednostavno izvlači baš kao u lovu s klasičnim plovkaroškim štapovima.

A za razliku od direktaša, bolognese je štap koji podrazumijeva i rolu.

Izbačaj kod ovih štapova je posebno osjetljiva stavka jer je dovoljno samo malo vjetra da bi se struna zamrsila oko vrha. Kod lova s ovakvim priborom struna ne smije ležati na površini mora već mora biti u zraku kako bi kontra bila pravovremena. Naime, bolognese štapovi su u kontriranju jako spori i put do kontre stoga treba što je moguće više skratiti.

Ovi su štapovi također, vrlo krhke konstrukcije tako da zahtijevaju pažljivo rukovanje. No unatoč toj krhkosti, uz pravilno korištenje, bolognesi s lakoćom izlaze na kraj s uistinu velikim ribama.

Match štapovi su nešto jeftiniji, istina, ne svi, ali ih se može naći po pristupačnijim cijenama. Ovi štapovi također imaju rolu i s njima su zabačaji lakši, a lovne daljine veće, no za razliku od lova bologneseom u ribolovu s match štapovima struna mora ležati na površini ili neposredno pod površinom.

Tako je lov s matcherom s lift-sistemom pogodan na manjim dubinama ponajviše zbog fiksnog položaja plovka i činjenice da su matcheri u startu kraći od direktaša i bolognese štapova.

Naravno, kao i u svim ostalim ribolovnim tehnikama i ovdje postoji mogućnost kalkulacije i kombinacije s ostalim srodnim i sličnim tehnikama.

Tako, premda izvorna verzija podrazumijeva fiksnu montažu plovka, moguće je ostvariti vrlo sličan efekt i s kliznim plovcima, pa i s wagglerima.

Jedna od osnovnih stavki koja je konstanta i kao takva nepromjenjiva kod rada s lift-sistemom je precizno određivanje lovne dubine.

Da bismo odredili lovnu dubinu potrebno je odraditi više mjerenja i zabačaja čiji broj ovisi o spretnosti i sposobnosti procjene ribolovca.

Iskusniji će ribolovci tako zabaciti sistem s udicom dok će manje spretnima biti pametnije odraditi mjerenje bez udica samo s olovnicom.

Prava lovna dubina je pogođena kada plovak svojim većim dijelom bude pod površinom na način da u samo antena bude vidljiva. Ukoliko plovak previše viri dubinu treba smanjiti. Također ako je potpuno potopljen dubinu treba povećati.

Olovno otežanje treba biti tako izbalansirano da plovak, ukoliko se nađe na većoj dubini samo samim vrhom 'ljubi' površinu. Samo će na taj način moći uspješno odigrati svoju lift-ulogu.

Naravno, pozicioniranje plovka, ali i kliznih olovnica se odrađuje kliznim čvorićima ili pak malim stoperima, gumenim ili silikonskim.

Nakon što se odredi lovna dubina, udica se udaljuje od olovnog otežanja 7 do 10 centimetara. Naravno, to se postiže tako što se olovno otežanje pomiče od udice prema plovku nakon čega i plovak treba na isti način udaljiti od udice za istu vrijednost.

Idealne udice za ovakav lov su tanke žičane udice tipa crystal, ali i sve ostale poput modela Yamame ili Chinta promjerom i oblikom slične.

Da bi se povećao učinak udice se mogu dodatno opremiti manjim plutajućim perlama koje će pomoći kvalitetnijoj prezentaciji pogotovo kad se lovi nad muljevitim dnom u koje olovnica lako može propasti. Također, premda je idealno da udica bude što je moguće bliže olovnici, ta se udaljenost po potrebi može povećavati, a sve u zavisnosti od trenutnog stanja na terenu, sastavu dna i ribljim vrstama koje lovimo.

Predvez je obavezno fluorokarbonski i to po mogućnosti krući kako bi se osim postizanja manje vidljivosti onemogućilo ispljucavanje netom usisane ješke.

Na ovaj se način može loviti mnoštvo ribljih vrsta. Naravno, ova je tehnika najprimjerenija za lov cipala, salpi, ovčica i ostalih riba koje hranu traže u zaklonjenim pjeskovito muljevitim uvalama i lučicama.

Ješka za ovakav lov kože biti raznovrsna, no posebno se lovnom pokazao bijeli kruh koji se brzo i lako raskvasi šireći aromu i omogućujući bezubim ciplima lako i pohlepno gutanje.

Posebno se lovnom pokazala korica kruha rezana na tanke trakice ili kockice koje nakon zabačaja plutaju čime se postiže vrlo jasna i lako uočljiva prezentacija.

Važno je naglasiti da dok su god udice u moru, ulov je moguć i to često ne onaj kakav očekujemo.

Stoga obavezno treba obratiti pažnju na svaki pomak plovka. Svako uranjanje, klizanje, drhturenje a posebno odizanje, pouzdan su znak da nešto dira ješku i udicu, a što može biti upravo onaj pravi trenutak za kontru. Stoga uz ovakav ribolovni pristup obavezno ide i dovoljno velika oprara kako bi ono što zakačimo na kraju uspješno i izvukli na suho.