U Ćakulama danas o tome kako odabrati najbolju udicu

Kako odabrati dobru udicu kada na svakoj piše da je najbolja, problem je s kojim teško na kraj izlaze i prekaljeni majstori. U obalnom ribolovu najpopularnije primjenom, a često i cijenom su tzv. Crystal udice.

Među natjecateljima su posebno popularne Owner udice koje su do sada "nasukale" vagone i vagone podlanica. Boris Bulić će vam u ovoj emisiji pokušati olakšati njihov odabir.

Prije nekih četrdesetak godina na našem prostoru je postojalo tek nekoliko vrsta udica, među kojima su daleko najpopularnije bile Norveške, Mustadove udice, današnje je tržište doslovno zatrpano svim zamislivim i nezamislivim oblicima udica dok broj brandova koji stoje u potpisu neprestano raste. Kako odabrati dobru udicu kada na svakoj piše da je najbolja, problem je s kojim teško na kraj izlaze i prekaljeni majstori.

Ipak, neke se osnovne postavke, unatoč promjenama koje donosi suvremena tehnologija, ne mijenjaju. Udica je osnovni alat ribolovca-udičara i o njenoj izvedbi i kvaliteti ovisi u konačnici ishod ribolova.

Važno je znati da se udica sastoji od vrha sa ili bez zazupca, zakrivljenog dijela poznatijeg kao lûk, vrata te završnog dijela - pločice ili 'oka' koji u kombinaciji s veličinom zajedno definiraju oblik, a onda i namjenu. Zavisno od odnosa širine lûka, dužine vrata i same zakrivljenosti, udice imaju različite karakteristike, odnosno na različit način penetriraju i kače ribu.

Jednako tako, i završni dio udice, u zavisnosti od izvedbe (kao 'oko' ili 'uho') omogućuje različito kačenje.

Neki modeli imaju više zazubaca na vrhu udice koji olakšavaju penetraciju, dok drugi modeli s izduženim vrhom i postranično izvedenim zazupcem omogućuju lakšu penetraciju i teže skidanje ribe s udice.

Osim toga, udice mogu biti i ravne ili zakrivljene, otežane, jednokuke, dvokuke ili trokuke.

Tako su u obalnom ribolovu najpopularnije primjenom, a često i cijenom su tzv. Crystal udice. To su tanke i žilave žičane udice relativno dugog vrata i istaknutoga dugog vrha. Vrlo lako penetriraju probijajući se dovoljno duboko da osiguraju kvalitetno kačenje. Velika im je mana lomljiv vrh, što kod ribolova vrsta koje imaju tvrđa usta, poput primjerice, špara, može biti problem. Naime, često se događa da se vrh već nakon prve ulovljene ribe zatupi u tolikoj mjeri da se udica mora mijenjati.

Nasuprot tome, ove su udice praktički nenadomjestive u ribolovu cipala koji imaju mekana usta, pa nema straha od oštećenja vrha.

Velika prednost žičanih udica leži u njihovom tankom presjeku, zbog čega su pogodne za ješkanje crvolikim ješkama.

Među natjecateljima su posebno popularne Tsuyoi udice, na prvi pogled vrlo slične Mustadovim kristalkama. Ipak razlika postoji: Tsuyoi udice se teže zatupljuju, lakše vade iz ribljih usta, a prilikom zadjeva će se najčešće jednostavno ispraviti što će sačuvati predvez. Velika im je mana relativno slaba nosivost, no s njima se uglavnom lovi sitna riba tako da ta stavka i nije toliko bitna. Problemi nastaju jedino kod slučajnih krupnijih ulova koje je u tom slučaju teško spasiti.

Za razliku od spomenutih žičanih modela, udice popularno nazvane 'papagajke' ili 'kovanice' imaju znatno veću nosivost. Među njima su nedvojbeno najpopularnije Owner udice koje su do sada nasukale vagone i vagone podlanica. Ove su udice oblikovane hladnim prešanjem, što garantira nepromijenjene fizikalno-kemijske karakteristike.

Osim toga, na ovim se udicama nerijetko nalazi i oznaka 'carbon', što često dovodi do zabune i pogrešnog tumačenja.

Carbon je engleski naziv za ugljik, što nipošto ne znači da je riječ o udicama izrađenim od ugljika, kako se često tumači, već zapravo znači da su te udice izrađene od cementiranog čelika. To je termičko-kemijski postupak kojim se čelik, koji je po sastavu spoj željeza i ugljika, dodatno površinski 'bombardira' ugljikom čime mu se povećava površinska tvrdoća. Carbon (hrv. ugljik, u periodnom sustavu elemenata 'C') je kemijski element koji se u proizvodnji čelika koristi kao jedna od osnovnih komponenti, jer je čelik zapravo legura željeza i ugljika s 0,05 do 1,7 posto ugljika (po nekim autorima i do 2,6 posto).

Stoga se željezo koje sadrži ugljik može nazivati ugljičnim željezom, odnosno čelikom. Da bi čelik mogli nazivati ugljičnim, potrebno ga je u završnoj obradi dodatno 'pougljičiti'. Taj se postupak naziva cementiranjem, tako da su zapravo samo cementirani čelici 'ugljični čelici' ili na engleskom carbon steel.

Takve su udice uistinu vrlo čvrste i kao takve savršen izbor za ribolov vrsta koje imaju jake čeljusti poput podlanica.

Manji su modeli dobri za ribolov većine ljuskavki bez obzira koju tehniku koristili.

Većina je ovih udica kemijski oštrena, što zapravo znači da su u finalnoj obradi kemijskim putem uklonjene sve mikroneravnine čime je ostvarena idealna oštrica.

Posebno je dobro prihvaćen i u praksi potvrđen patentirani Ownerov Cutting point, posebno trostrano obrađeni vrh s kojim je penetracija dovedena do savršenstva. Ovim je vrhom ulazna rana minimalna, bez ikakvih tendencija za proširivanjem i eventualnim ispadanjem.

Problemi s ovim udicama nastaju jedino kod zadjeva, jer kad ove udice zapnu, tada nema ispravljanja, već se najčešće ostaje bez predveza.

Pored klasičnih papagajki, postoje i hibridni modeli okruglog presjeka, na luku bočno spljošteni, zahvaljujući čemu imaju nešto jaču nosivost. To ih čini dobrim izborom za ribolov arbuna, fratara i ostale slične ribe.

Udice dugog vrata, poput popularnih Aberdeen udica, su dobar izbor za ribolov bugava i ušata. Dugi vrat, naime, čuva predvez od oštrih zuba ovih riba, koje nakon kačenja bjesomučno pokušavaju pregristi strunu.

Mnogi ribolovci preferiraju udice dugog vrata u ribolovu brancina. Posebno su omiljeni modeli Fast Grip kod kojih se, umjesto klasičnog zazupca, na vrhu nalaze tri mikro zazupca zahvaljujući kojima je znatno olakšana penetracija udice. Osim toga, ove su udice izrađene od ultra lakih legura, koje u montaži sa živim ješkama, kod riba poput brancina, smanjuju oprez i podozrivost.

Klasične Mustadove parangalke, koje se još uvijek mogu kupiti vezane na kompletiranim tunjicama, sve se manje koriste. Cijenom su još uvijek najprihvatljivije kao udice za ribolov parangalima, no u obalnom su ribolovu odavno pregažene suvremenim inačicama.

Nekadašnje nomenklature udica su bile jednostavne. Razlikovali smo Mustadovu nomenklaturu od broja 1 koja je bila najveća do broja 20 koja je bila najmanja. Zbrku su povremeno unosili samo Talijani sa svojim oznakama od 1 do 28 i Sovjeti s oznakama od 1 do 14.

No današnja podjela udica je vrlo komplicirana i, nažalost, ne postoji jedinstveni ključ za određivanje veličine i oblika.

Jedino čime se zapravo sa sigurnošću možemo rukovoditi je širina luka udica koja je definirana veličinom ribljih usta.

Također valja napomenuti da je potreba za modelima 'većima od najvećih' na tržište dovela udice s oznakama 1/0, 2/1 pa tako do 9/0… U praksi, svaki brand ima svoju nomenklaturu pri čemu se, i unutar istog branda, veličina, odnosno širina luka, kod različitih modela ne podudara.

A s obzirom na izvedbu završnog dijela udice, možemo razlikovati dva tipa udica - udice s pločicom ili uhom te udice s ušicom ili okom.

Pločica ili uho je svojevrsni graničnik na koji se naslanja čvor kojim ostvarujemo vezu između strune i udice. Pločica se formira prešanjem završnog dijela udice pri čemu se profil od kojega je izrađeno tijelo udice naprosto razlije. Modernija tehnologija primjenjuje prešanje koncentrirano samo na središnji dio pločice. Time se znatno povećava nosivost tog dijela, jer se na rubnim dijelovima dobija znatno deblji presjek.

Udice s ušicom ili okom omogućuju njišuću montažu udice. To se postiže formiranjem čvora koji ne steže oko udice već omogućuje njihanje. Takve su montaže pogodne za tehnike kod kojih se ribe same kače, pri čemu udica, bez naše kontre, sama pronalazi najpogodniji kut za kačenje.

Udice s okom su jednako tako pogodne i kod rada sa sajlama. Naime, montaža predveza u kojem je završni dio izrađen od sajle neizvodiv je bez udice s okom.

Budući da se oko kod većeg broja modela izrađuje pukim savijanjem završnog dijela udice, posebnu pažnju treba posvetiti upravo završetku oka. Naime, ponekad zbog loše finalne obrade završni dio 'oka' može oštetiti pa i presjeći strunu.

Posebno kvalitetni modeli imaju zavareno 'oko' kod kojega ne postoje nikakvi rubovi koji bi, eventualno, mogli oštetiti strunu.

Valja napomenuti da većina modela udice ima i svoju worm verziju. Na vratu tih udica se nalazi nekoliko zazubaca vrhovima okrenutih prema oku ili uhu udice. Ti zazupci omogućuju kvalitetnije držanje ješke na udici, prvenstveno crvolikih ješki.

Premda postoje neke obalne tehnike u kojima se osim jednokukih koriste i dvokuke ili trokuke udice, ove su udice našle svoju osnovnu primjenu ponajprije u varaličarenju. Najčešće se montiraju na varalice kod kojih se, u zavisnosti od modela ili pozicije montaže, koriste dvokuke ili trokuke udice. Posebno su kvalitetne, od ribolovaca dobro prihvaćene i u praksi potvrđene kao vrhunske, VMC udice.

Neke trokuke udice imaju jednu udicu veću od ostalih što je u određenim situacijama svakako znatna prednost.

No ako ste mislili da su dvokuke ili trokuke udice neobične tada sigurno niste vidjeli jigg udice. To su udice s integriranim olovnim otežanjem na vratu. Namijenjene su prvenstveno ribolovu u kombinaciji sa silikonskim varalicama, rjeđe s animalnim ješkama. Pored klasičnih oblika, ove udice nerijetko imaju posebno izlomljene linije vrata koje omogućuju posebne i specifične montaže.

Valja spomenuti i posebno izvinute Bent Hook udice. Kod ovih se udica linija uboda poklapa s linijom napete strune pa je penetracija neobično duboka. Izvijenost vrata, lûka i vršnog dijela čini ove udice posebno ubojitima tako da s njima nema promašaja. Nakon što dospije u riblja usta, riba se ove udice više ne može osloboditi. Jedna od posebno zanimljivih verzija ovog modela udica je Mustadova serija Slow Death Hook koja, uz sve navedeno, na vratu ima i zazupce za kvalitetnije držanje ješke, a svojom izvijenošću u povlačenju mamca ostvaruje spiralnu akciju.

A važnost kuta pod kojim udica u trenutku kačenja penetrira u uskoj je vezi s kvalitetom kačenja. Što je kut uboda manji i bliži kutu od nula stupnjeva i ulazna je rana manja, a samim tim i mogućnosti padanja lovine s udice.

Ako usporedimo najlovnije modele udica, ustanovit ćemo da se kutovi uboda kreću od –5 stupnjeva na vršnom dijelu kod primjerice modela Mustad 3407SSD, preko najčešćih 10 stupnjeva kod klasičnih modela, pa do iznad 40 stupnjeva s tendencijom kružnog penetriranja što je slučaj sa Circle modela.

Ukoliko udica prodre, penetrira do maksimuma, tada taj prodor nikada nije pravocrtan već kružni. A kad dosegne svoj penetracijski maksimum, vrh prestaje biti bitan i tada sve počiva na izdržljivosti i pravilnom obliku luka udice. U tom maksimalno dubokom ubodu, vrh je kod većine modela poravnat s pravcem zatezanja strune i ostvaruje savršeni kut uboda od 0º. Sve izvan toga nepravilno opterećuje konstrukciju udice proširujući mjesto uboda i dovodeći u pitanje pozitivan ishod.

Stoga je presudni trenutak u kačenju ribe nedvojbeno trenutak uboda. Upravo u tom trenutku kut uboda udice ima najvažniju ulogu.

Zbog svega toga je jako važno da u odabiru udice odaberete onu koja može najkvalitetnije zakačiti ribu koju pokušavate uloviti.