Varalice nisu neuništive

Nema ribolovca koji u svom priboru nema barem jednu varalicu. I premda se misli da su na suhom neuništive, da bi ih održali lovnima i upotrebljivima, varalice ipak zahtijevaju stanovitu njegu i održavanje.

A kada bi se među ribolovcima provela anketa na temu osjetljivosti pribora, vjerojatno bi najveći broj upitanika odgovorio da je štap najosjetljiviji dio. Za njim bi išle role, strune, predvezi pa udice, dok bi varalice spomenuo tek manji broj ribolovaca i to bi vjerojatno bili samo pasionirani spinneri.

A varalice su čak i kod ribolovaca koji ih izuzetno rijetko koriste, jednako osjetljive, lomljive i podložne utjecaju agresivne morske sredine kao i kod onih koji ih koriste u redovnom postupku. Dapače, kod ovih zadnjih su varalice unatoč konstantnom habanju često u boljem stanju upravo stoga jer su stalno na oku, dok su kod onih koji im ne pridaju previše značaja, uglavnom neadekvatno skladištene i prepuštene razornom zubu vremena udruženog s jednako opasnim oksidacijskim procesima.

Bez obzira od kojeg su materijala izrađene i za kakav oblik ribolova namijenjene, sve su varalice podložne oštećenjima. U zavisnosti od namjene, načina skladištenja i brige koju im posvećujemo ta su oštećenja različitog tipa i stupnja. Uz neizbježni opći pogled na varalicu i stanje u kojem se nalazi, pažnju bi svakako trebalo obratiti na nekoliko osnovnih, a često manje vidljivih detalja. To su u prvom redu spojni prstenovi ili alkice, udice i kopče, odnosno spojni čvor. Nakon lova varalicom većina ribolovaca varalicu odlaže u nekakvu kutiju koju možda ostave otvorenom da se varalica osuši, dok ih malobrojni isperu i slatkom vodom. No i bez obzira na eventualno ispiranje, bez sušenja oksidacioni procesi nastavljaju sa svojim podmuklim radom što uz pomoć galvanskih struja neminovno dovodi do bitnog oštećenja metalnih dijelova.

Zbog razlike u elektropotencijalu, između metalnih dijelova različitog sastava, u ovom konkretnom slučaju između spojne alke, prstena i udice, javlja se galvanska struja. Premda u pravilu nije velika, ta struja postoji i doslovno 'jede' metalni dio upravo na kontaktu. Istina je da je za tako što potrebno elektrolitsko okruženje, no budući da varalice često završe mokre u kutiji, proces se nastavlja i nakon vađenja varalice iz mora. Osim toga, zbog sasušene soli i najmanja koncentracija vlage u zraku varalice će učiniti ponovo vlažnima, čime se ponovo ostvaruje povoljno elektrolitsko okruženje.

Ali drugi, puno veći problem je spomenuta korozija koja neminovno prati sve metalne dijelove koji dođu u kontakt s morem. Zavisno od stupnja kvalitete metalnih dijelova, oštećenja nastala oksidacijskim procesima mogu imati brže ili sporije razorne efekte, što znači da ćemo znakove propadanja katkad vidjeti i puno kasnije nego što bismo očekivali što nikako ne znači da ne postoje.

Na varalicama najčešće stradavaju spojni prstenovi i to ponajprije split-ringovi. Zbog konstrukcije ovih prstenova, čak i ako varalice temeljito isperemo, u procjepima se zadržava dio soli koji polako ali sigurno nagriza i razgrađuje čvrstu metalnu strukturu pretvarajući je u oksidiranu crvenkastu prašinu. Naravno, taj se korozivni sloj u vrlo kratkom vremenu proširi i na ostale metalne dijelove koji su u kontaktu s oksidiranim prstenom zbog čega sve postaje prljavo crvenkasto i vrlo upitne nosivosti.

Na moru je vrlo teško izbjeći oksidaciju metalnih dijelova, no ono što se ipak može napraviti na tom planu je zapravo vrlo jednostavno. Varalice treba nakon upotrebe što je moguće prije isprati slatkom vodom, posušiti ih te pospremiti u čistu i suhu, najbolje plastičnu kutiju, u kojoj bi trebalo biti nekoliko paketića silicagela, kristalnih granula koje skupljaju vlagu. Na taj se način metalni dijelovi najkvalitetnije čuvaju od korozije.

Naravno, pomaže i popularni WD40 no ne žele svi ribolovci da im varalice imaju miris ovog spreja uza što pored mirisa, idu i masne ruke jer je WD40 ipak mazivo. Svakako, ukoliko se uoči da je prsten dotrajao, korodirao ili na neki drugi način izgubio osnovna svojstva, valja ga čim prije zamijeniti pri čemu obavezno treba kod zamjene ukloniti sve tragove korozije zaostale na alki ili udici. Zamjenu dakako treba obaviti posebnim kliještima kako ne bismo dobili novi prsten u gorem stanju od oksidiranog. Osim toga uz kliješta za zamjenu prstenova izbjegavamo i prateće povrede. A udice, kao metalni dijelovi, također su podložne svim već navedenim problemima uz još jedan, od svih najproblematičniji - zatupljivanje. Udica ne mora nužno zapeti za dno da bi se vrh oštetio. Do mehaničkog oštećenja može doći i u transportnoj kutiji, kao i kod kačenja lovine, pogotovo ako je bilo više kačenja.

A da bi ustanovili u kakvom su stanju vrhovi na udicama dovoljno ih je provući preko nokta. Ako je sve kako treba biti tada će vrh udice i bez pritiska pri pokušaju povlačenja zapeti. Ukoliko se preko nokta može povući glatko bez 'ukopavanja' i grebanja, tada je vrh svakako oštećen i udicu treba pod hitno mijenjati. Oštrenje udica se baš i ne preporučuje osim u slučaju krajnje nužde, što može biti u situaciji kad se riba pojavi i kad bi mijenjanje udice na terenu odnijelo previše dragocjenog vremena ili ukoliko pak nemamo rezervnu udicu što se opet smatra poprilično neodgovornim ponašanjem. Vidite, mnogi ribolovci na kraju predveza vezuju kopču preko koje se varalice izmjenjuju znatno brže nego vezivanjem. Osim što su i kopče kao metalni proizvod podložne spomenutim oksidacijskim procesima, sklone su i mehaničkim oštećenjima. Naime, kopče se, iako izrađene uglavnom od nekakvog opružnog čelika, nakon određenog broja otvaranja i zatvaranja 'zamore' i to baš na najkritičnijem mjestu, na mjestu savijanja na kojem trpe i najveće opterećenje.

Pregled kopči je vrlo jednostavan. Ukoliko i nisu vidljiva oštećenja, kopču treba nekoliko puta otvoriti i rastegnuti malo više od uobičajenog pa je ponovo zatvoriti. Na taj se način lako može ustanoviti koliko je kopča u dobrom, odnosno lošem stanju. Kod varalica vezanih direktno na strunu, čvor kojim su vezane treba često provjeravati. Najkritičniji su čvorovi koji su dugo vremena ostali na suhom. Kod takvih montaža pogotovo ako su navezane varalice bile skladištene u neadekvatnim uvjetima, čvor često toliko izgubi na nosivosti da postaje neupotrebljiv a što lako može dovesti do gubitka lovine i same varalice. Naravno, čvorove treba provjeravati i kod spojeva preko kopči, na samim kopčama.

No vratimo se mi samim varalicama.

Kod većine tvrdih varalica boja je uglavnom postojana, ali ipak većim dijelom neotporna na udarce, ogrebotine i oštre zube. Čak i sitne ogrebotine, pogotovo kod drvenih modela, mogu dovesti do prodora vode u tijelo varalice ili strukturu drveta čime se može ozbiljno poremetiti akcija varalice, a time i njena lovnost. Osim toga gubljenje boje na metalnim varalicama, poput jiggova, znači i manju atraktivnost. Jedan od najpouzdanijih načina za čuvanje od mehaničkih oštećenja je pravilno skladištenje. Jiggove treba skladištiti odvojeno, u za to predviđenim džepovima, dok je plastične i drvene tvrde varalice najbolje čuvati u mekim plastičnim kutijama s pregradama. Dobro je i zaštititi trokuke udice s plastičnim štitnicima koji ne čuvaju toliko udice, koliko površinu varalica od grebanja upravo udicama.

Ukoliko ipak dođe do oštećenja, prva, a često i sasvim dostatna pomoć može biti epoxy lak kojim se u tankom sloju može premazati nastalo oštećenje. Veća se oštećenja mogu također reparirati epoxyjem ali i tu postoji granica. Deblji slojevi ove vrlo popularne smole koja se koristi i kao lak, ali i kao ljepilo ipak imaju svoju težinu koja može utjecati na balans i poremetiti akciju, pogotovo kod ultralight modela.

Silikonske varalice su vrlo specifične i premda mekane, vrlo su sklone oštećenjima. Ukoliko se ne skladište u za njih predviđenim kutijama, zbog nedovršenog procesa polimerizacije 'otopiti' će svu plastiku s kojom dođu u dodir, pri čemu će i sami promijeniti strukturu. Osim toga, i kad se drže zajedno, na gomili, varalice će pokupiti boju jedna od druge. Na taj se način u kratkom vremenu mogu dobiti vrlo šarene i uglavnom neupotrebljive varalice. Od svih varalica, silikonske su varalice najjeftinije što nikako ne znači da ih ne treba čuvati. Povremenim rastezanjem u pravcu glava- rep se lako mogu ustanoviti eventualna oštećenja pa ih se u skladu sa stupnjem oštećenja onda i mijenja ili popravlja.

Silikonske se varalice najčešće kombiniraju s jigg udicama što znači da, bez obzira na način montaže, udica svakako probija silikonsko tijelo varalice. Tako se često dogodi da se već nakon prvog ulova, rupa u tijelu varalice koju je u montaži napravila udica, toliko proširi da se varalica mora zamijeniti. Naravno, da bismo to ustanovili, poželjno je varalicu svako malo uz lagano zatezanje pažljivo pregledati. A oštećeni silikonci se lako mogu reparirati. Na plamenu upaljača se oštećeni dio zagrije te se pritiskom ponovo spoji. Naravno, u tom se postupku dio varalice istopi s čime u konačnici svakako treba računati. No zato ovakav način omogućuje razne kombinacije. Tako se mogu kombinirati glave i repovi različitih varalica što svako otvara novu kreativnu dimenziju. A silikonskim varalicama koje su duže vremena provele nagurane u premalene pretince zbog čega i nakon izvlačenja iz kutije ostaju zgužvane, prvotni oblik ćemo lako povratiti ako ih nakratko jednostavno prokuhamo u vodi.