Walk the dog

Mnoštvo je varaličarskih tehnika i načina lova varalicama primjenjivo u morskom ribolovu, no kada je spinning u pitanju, tada se izbor zapravo naglo sužava.

Od pravolinijskog povlačenja tako karakterističnog za većinu wobblera i shore jiggova te ponekog runnera, silikonca ili jerka, preko skokovitih twich povlačenja do raznih kombinacija zastoja i privlačenje s trzajima ili bez njih, zaliha lovnih tehnika i pristupa se ispuca za tren.

Pritom se ribolovac često nađe na muci kad ustanovi da unatoč svoj svojoj vještini i očitom prisustvu ribe ne može ostvariti ni napad, a kamoli ulov. Pritom se u pravilu poseže za suspending ili sinking varalicama uz povremene zastoje s realističnim imitacijama, dajući ribi dovoljno vremena da promotri svoj plijen i napadne ga pri sljedećem pokretu. Nažalost, često se dogodi da i takvi očajnički pokušaji padnu u vodu i ne poluče očekivani uspjeh.

Spinning na moru, pogotovo na mjestima poput rtova, dubljih odrona ili pak otvorenih ravnih obala, općenito na mjestima koja nisu omeđena nikakvim bočnim preprekama, zahtjevan je posao.

No ta zahtjevnost ne proizilazi iz potrebe za velikim brojem varalica ili za ekstra dalekim izbačajima koliko iz osnovnih ribljih navika i njihovog poznavanja. Vidite, većina predatora svoj plijen napada iz zasjede, ili prikradanjem pri čemu najčešće biraju pozicije na kojima plijen neće moći pobjeći, već će se satjeran u bezizlaznu situaciju praktički ukočiti omogućujući predatoru elegantan napad koji ne troši puno energije, a donosi lako stečen puni želudac.

Riba, koliko god predstavljala izgledom i ponašanjem lak plijen, kad se nađe u sred mora, na pola puta od površine od dna, može s lakoćom odabrati bilo koji smjer za bijeg. Upravo iz tog razloga napad na takav plijen predatorima polazi za rukom tek u malom postotku zbog čega se za takvu potjeru odlučuju samo brzi i snažni lovci i to ako plijen uistinu izgleda kao nešto što nema šanse pobjeći.

Uzobalni lovci često love izdvojene jedinke i nastaje mala zbrka.

Vodeći se spomenutom logikom brzine, mnogi varaličari na takvim pozicijama love suspending ili slow sinking realističnim imitacijama.

Naravno, za takav lov varalice moraju biti savršene a vođenje još savršenije.

Pa iako se takav pristup i razmišljanje može činiti kao najbolje rješenje, postoji još bolje.

Riba koja pliva po površini predstavlja neusporedivo lakši plijen od ribe u pola mora.

Vidite, za razliku od situacije 'u pola mora' riba na površini je zapravo satjerana u bezizlaznu situaciju jer je površina mora u podmorju za nju zapravo nepremostiva prepreka, baš poput zida na suhome. Riba satjerana pred taj zid se može kretati smo u ravnini, a ne i u prostoru što grabežljivcima osigurava vrlo lake obroke.

A cijela hrpa predatora se rukovodi upravo takvom logikom pri čemu im lov uglavnom bude okrunjen uspjehom.

Ako ste kada sa obale pažljivije promatrali jata gavuna, inčuna i ostale slične sitne ribe, tada ste mogli vidjeti da se ta riba nikada ne kreće na samoj površini poput primjerice cipla, već da plivaju uglavnom u zoni metar-dva ispod površine što im s obzirom na njihove dimenzije ostavlja dovoljno manevarskog prostora za pokušaj uspješnog bijega.

Na mjestima na kojima vrebaju predatori poput ušata, lokardi ili brancina, svaki gavun koji završi na površini provocira napad pri čemu 99 posto tih napada završava kobno za zalutalu ribu. Takvih je primjera mnogo, od onih dnevnih napada nedoraslih iglica, preko palamida i luceva do tuna koje proganjaju srdele na površini.

Mnoštvo je varalica kreirano za top water tehnike pri čemu je, naravno, u zavisnosti od terena i lovine, te trenutnih vremenskih uvjeta, svaka lovna na svoj način. Ipak, jedna od najlovnijih za takav oblik lova je definitivno zara.

To je površinska plivajuća varalica zapravo suzoliko ribolikog oblika, poprilično jajoliko konstruirane glave, koja preko laganog konusa, gotovo pravolinijski, prelazi u jednako jednostavan repni dio. Ta varalica nema nikakav stabilizator, a uglavnom je naoružana s dvije trokuke udice montirane na prvoj trećini gledano od glave prema repu s donje strane i na samom kraju.

Uz adekvatan pribor, bacačku upredenicu, spinnerski štap i rolu ove se varalice unatoč relativno skromnim dimenzijama mogu izbaciti vrlo daleko. Padanjem na površinu zauzimaju položaj u kojem su do pola uronjene u more, s tek malo prema dnu nagnutim repnim dijelom.

Ako bi ih povlačili pravolinijski prolazile bi kroz vodeni film bez urona, ali i bez prskanja koje je svojstveno popperima. Zato ove varalice najčešće i povlačimo, svim pasioniranim varaličarima jednom od najdražih i vrlo provokativnih tehnika povlačenja poznatom kao walk the dog ili po naški, prošetaj psa.

Dakle, tehnika povlačenje walk the dog nije komplicirana, kao uostalom i sve ostalo vezano uz ribolov. Ponajprije je nakon izbačaja potrebno zategnuti strunu. Premda se može loviti i najlonskim monofilom, puno je praktičnije to raditi s upredenicom iz vrlo jednostavnog razloga.

Zbog neistezljivosti tako svojstvene upredenicama, ribolovac u svakom trenutku ima potpuni nadzor nad varalicom.

Dakle, nakon što je varalica zabačena i struna potpuno poravnata, štapom čiji je vrh oboren prema dolje, izvode se lagani trzaji, svaki sljedeći u drugu stranu, jedan u lijevo, jedan u desno. Ti trzaji su kratki, a struna je pritom cijelo vrijeme napeta. Višak strune koji se pojavi nakon svakog trzaja treba popratiti okretom ručice pazeći pritom na zlatno pravilo spinninga koje kaže da rola tijekom ovakvog povlačenja varalice samo skuplja višak strune dok se povlačenje izvodi isključivo pokretima štapa i to iz ručnog zgloba.

Ovakvim povlačenjem varalica se po površini kreće u cik-cak liniji, a pokrete treba uskladiti tako da se varalica u jednom trzaju pokrene manje od desetak centimetara.

Na taj se način stiče dojam da rep gotovo stoji u mjestu dok se samo glava šeta lijevo desno. Osim toga uz ovakvo povlačenje varalica prelazi do tri puta dulji put nego što bi ga prešla u pravolinijskom povlačenju, pri čemu u lovnoj zoni ostaje i tri puta dulje. Naravno, i u ovoj se tehnici povlačenje mogu praviti povremene stanke, no ipak ne dulje od petnaestak sekundi.

U zavisnosti od očekivane lovine se mogu povlačiti sasvim male varalice dužine pet, ali i one velike duže od dvadeset centimetara. Važno je samo da ostatak pribora bude usklađen sa veličinom varalice i naravno, očekivanom veličinom ribe koju lovimo.

A napad na varalicu tijekom povlačenja walk the dog tehnikom je uvijek dramatičan.

Ako niste vidjeli i doživjeli, to definitivno trebate vidjeti…

Riba u pravilu varalicu napada vrlo eksplozivno pokušavajući je trenutno odvući dalje od obale ili barem u stranu. Kontre uglavnom nisu potrebne jer je otpor zategnute strune dostatan za kvalitetno kačenje tako da, promašaja, zapravo i nema.

Iako se ovom tehnikom mogu loviti svi morski predatori koji preferiraju lov površinske ribe, tehnika walk the dog, kao da je kreirana upravo za brancina koji ovakvim kretnjama ne može odoljeti.

I ako se do sada niste okušali u ovoj atraktivnoj spinnerskoj tehnici, pokušajte to napraviti sada, kada su obalne vode ispunjene gladnim brancinima koji samo čekaju priliku za kakav površinski napad.

A ako unatoč svom trudu ipak ostanete kratkih rukava, na pitanje zašto opet niste ulovili ribu uvijek možete odgovori da ste zapravo samo šetali psa.