Za lignje se treba potruditi

Naša je meta u ovim Ćakulama - lignja.

Pod morem se sve neprestano mijenja no te promjene nisu vezane samo uz godišnja doba, a što je zapravo poprilično predvidivo.

Puno veće promjene donosi globalno zatopljenje, a odmah potom i ribolovni pritisak koji je svakodnevno sve veći.

Naravno, promjene nastale zbog toga ne prolaze bez traga.

Konstantan izlov brojnih ribljih vrsta direktno utječe na hranidbeni lanac u kojem je i lignja jedna od važnijih karika. I ma koliko se taj lanac činio čvrst, zapravo je vrlo osjetljiv.

Dovoljno je samo jednu od karika malo oslabiti da bi se sve poremetilo što se nažalost, stalno događa.

Jaka temperaturna kolebanja nad samom površinom mora, a i pod površinom, u uskoj su vezi sa spomenutim globalnim zatopljenjem.

Dakle, kada se kaže globalno zatopljenje, uglavnom se misli na povišenje temperature mora koje onda direktno utječe na termofilne vrste što je temeljni razlog priliva novih vrsta koje inače nastanjuju mora više temperature, u naše more.

No, globalno zatopljenje je zapravo puno kompleksnija klimatološka pojava koja ima cijeli niz popratnih situacija i stanja od kojih je jedno i spomenuto temperaturno kolebanje.

Čak i mlađe generacije pamte da zime nisu kao što su nekada bile i da se temperature zraka znaju bitno razlikovati od godine do godine pri čemu često ekstremne oscilacije na dnevnoj ili tjednoj razini ne treba ni spominjati.

Naravno da takva kolebanja imaju direktan utjecaj na kompletan život, pa tako i onaj pod morem u kojem između svih ostalih organizama živi i naša meta u ovim Ćakulama - lignja.

Globalno zatopljenje je zapravo puno kompleksnija klimatološka pojava koja ima cijeli niz popratnih situacija i stanja od kojih je jedno i spomenuto temperaturno kolebanje. 

Čak i mlađe generacije pamte da zime nisu kao što su nekada bile i da se temperature zraka znaju bitno razlikovati od godine do godine pri čemu često ekstremne oscilacije na dnevnoj ili tjednoj razini ne treba ni spominjati.

           

                                           A kako izgleda lignjolov? 

 Sve je to jako čvrsto povezano. 

A to što ste spomenuli da ne love svi jednako uspješno je upravo direktno povezano s klimatološkim promjenama zbog čega se doima da su lignje ćudljive pri čemu one samo zapravo spontano reagiraju na pritiske kojima su izložene.

Naravno, ne treba smetnuti s uma da ih je u moru generalno gledano znatno manje nego prije desetak godina.

Na nama je da se prilagodimo svemu tome i da iz situacije u kojoj se nalazimo izvučemo maksimum.

A upravo je na tim postavkama izvlačenja maksimuma i nastao eging, kako je nazvan suvremeni obalni lignjolov.

I premda postoje brojni razni brendirani modeli koji su kreirani upravo za ovakav oblik ribolova, u egingu se može zapravo koristiti bilo koji spinnerski komplet koji svojom akcijom odgovara težini i konstrukciji korištene varalice, u ovom slučaju skosavice.

 

No budući da na meti nisu ribe koje se love tako da se udica probija kroz riblju vilicu nerijetko nailazeći i na kost, već lignje kod kojih se kačenje ostvaruje iglicama na krunici koje vrlo lako probijaju meko tkivo lignje, neka velika sila za ovakav oblik lova definitivno nije potrebna.

 

Dapače, ako se ne koristi model namijenjen baš egingu, onda treba odabrati nekakav lakši spinnerski komplet.

Važno je smo da taj komplet ima dobre bacačke performanse, odnosno da skosavicu može izbaciti dovoljno daleko kako bi pretraživanje lovne zone bilo što je moguće bolje pokriveno.

Većina obalnih lignjolovaca preferira bacačku upredenicu s kojom se mogu postići daleki izbačaji, no ne treba ignorirati ni postojanje bacačkih monofila koji u potpunosti mogu parirati upredenicama.

A budući da se od kačenja do izvlačenja sve odvija 'u mekano' važno je da kočnica na roli bude finopodesiva kako bi se uspješno eliminirale sve eventualne kritične grubosti u izvlačenju.

Iako se u nekim iznimnim situacijama mogu koristiti i plivajuće varalice, u egingu se u najvećem broju slučajeva koriste tonući modeli.

Premda je važno znati koliko su varalice teške, odnosno koliko je olovno opterećenje na njima teško, još je važnije znati kojom brzinom tonu.

Naime, nakon zabačaja, čim dotakne površinu mora, varalica počinje tonuti što uz malo nepažnje može lako dovesti do zadjeva, a što se može izbjeći vrlo jednostavno, običnim odbrojavanjem.

Ukoliko znamo da je varalici potrebno sedam sekundi da bi potonula na dubinu od jednog metra, tada uz malo koncentracije i pažljivog odbrojavanja u svakom trenutku možemo znati na kojoj se dubini varalica nalazi pa se na taj način može loviti i na vrlo plitkim terenima bez straha od gubitka pribora.

Nadalje, važno je znati i koliko strune rola uvlači jednim okretaje ručice što će nam u privlačenju biti vrlo korisna informacija s kojom možemo složiti poprilično preciznu sliku putanje naše varalice pod morem.

Varalica, u ovom slučaju najčešće oita, nakon što postigne željenu dubinu povlači se prema sebi, a to se može izvoditi na puno različitih načina. 

Najjednostavniji je pravolinijsko povlačenje uz povremene kraće zastoje i promjenu brzine povlačenja.

Drugi, vrlo čest način je povlačenje uz energične široke trzaje štapom koje najviše nalikuju oštrim kontrama u klasičnom ribolovu.

Treći način je vrlo lovan, a do nas je došao uz eging kao suvremeni pristup koji su svijetu plasirali Japanci.

Dakle, nakon što varalica dosegne željenu dubinu, privlači se sa tri oštra i kratka twicha vrhom štapa oborenim prema dolje. Ta tri trzaja se poprate sa sinkronim namatanjem strune pri čemu rola ne utječe na putanju varalice već samo sakuplja višak strune.

Zanimljivo je da će se u svakom od tih trzaja skosavica trznuti, ne pravolinijski prema obali, već u stranu. 

To je posljedica stvaranja 'trbuha' na struni do čega neminovno dolazi i pri najslabijem kurentu. 

U trenutku trzaja, najprije se ispravlja trbuh, pa se tek onda pokreće skosavica u smjeru koji određuje smjer ispravljanja strune, a koji se rijetko poklapa s najizravnijim pravcem koji spaja ribolovca i varalicu.

Nakon tri takva twicha radi se stanka u kojoj varalica ponovo tone u lovnu zonu pa se cijeli postupak ponavlja. 

Kolika će ta stanka biti ovisi o odnosu dubine, brzine tonjenja skosavice i metraže uvučene strune, odnosno uvida u onu spomenutu detaljnu sliku putanje skosavice.

Svakako valja napomenuti da je u obalnom lovu liganja na nekim područjima dosta čest lov wobblerima koji na svom kraju umjesto trokukih udica ima krunicu iglica. 

Budući da je Rapala prva na tržište izbacila takve varalice, naziv Rapala je postao sinonim za sve wobbleraste skosavice. S njima se lovi na jednostavan način.

Nakon izbacivanja varalica se manje-više jednolično privlači kraju. Budući da je većina takvih varalica, tonuća, sporotonuća ili u najboljem slučaju suspending izvedbe, treba biti oprezan u izračunu dubine urona jer će nakon svake stanke takva varalica dodatno malo potonuti s tim da će je u nastavku povlačenja njen stabilizator dodatno gurnuti prema dnu. 

Zato se te varalice u pravilu povlače s lagano, a po potrebi i potpuno odignutim štapom kako bi se uspješno zadržala lovna dubina.

Omiljena okupljališta liganja uz obalu su i dalje osvijetljene rive na kojima lignje biraju prijelaz svjetla u sjenu gdje najlakše dolaze do svog plijena.

Posebno je zanimljivo da se na mnogim pozicijama duž naše obale u obalnom lovu u prosjeku lovi količinski nešto manje primjeraka nego u lovu iz barke, ali su zato ti primjerci u dobrom dijelu pojedinačno gledano puno veći od ulova iz barke.

Pa lignjolov iz barke je, ako izuzmemo nekoliko noviteta, tehnički ostao manje-više nepromijenjen

U laganom driftu, u mjestu, ili na sidru lovi se uglavnom tako da se na kraj sistema postavlja olovnica ili peškafondo iznad kojega se vezuju klasične skosavice neutralnog uzgona te se povremenim naglijim odizanjem simulira bijeg ribe i tako pokušava zakačiti lignju.

Izbor boje i veličine skosavice tema je koja je do sada napunila nebrojen broj stranica u knjigama, časopisima, po forumima i društvenim mrežama gdje se zapravo samo ponavlja jedna te ista priča - kad liganja ima one će napasti sve što im se učini jestivim, a kad ih nema onda ih se može loviti s najsuvremenijim priborom, ali bez uspjeha.

Veličina plijena lignjama nikada nije predstavljala problem tako da zapravo samo treba igrati na kartu uočljivosti.

Poznato je da lignje radije napadaju skosavice na kojima postoji jasno razgraničenje boja, no to ne vrijedi samo za lignje već općenito za sve predatore.

Priča o osvijetljenosti, odnosno luminiscenciji, ima brojne zagovornike, ali i protivnike. Dok se jedni kunu u lovnost modela koji svijetle cijelim tijelom, drugi su skloniji diskretnim fosfornim točkama poput prstena na spoju krunice itijela ili pak samo očiju na skosavici.

Što će se od tih svjetlosnih efekata primijeniti u datom trenutku, ovisi o osobnom stavu lignjolovca, no većina se slaže da se u uvjetima jače osvijetljenosti koriste svjetlije boje dok se u uvjetima slabije vidljivosti koriste tamnije ali kontrastnije obojani modeli s diskretnijom luminiscencijom.

Važno je znati da lignje imaju vrlo složeno oko, naprednije od našeg jer mogu vidjeti i spektar boja koje naše oko uopće ne može registrirati. 

Zbog toga je idealno skosavice prije potapanja u more osvijetliti UV lampom čime ćemo ih lignjama učiniti vidljivijima.

A upotreba ferala bio on nadvodni ili potopivi, korisna je u fazi kad mjeseca nema s tim da se u zavisnosti od dubine treba igrati s jačinom, što znači da bi na manjim dubinama i kad se lignje aktiviraju, svjetlo svakako trebalo prigušiti. 

Naravno, boja tog svjetla je često ključna tako da većina lignjolovaca koji mogu birati biraju zeleno svjetlo, a nakon njega bijelo.

U lovu iz barke je idealno prepustiti se kurentu, naravno, ukoliko kurenat nije prejak. Brzina do 0,3 milje se smatra idealnom, premda se katkada izvrsni rezultati postižu i pri znatno jačem kurentu.

Mnogi lignjolovci usprkos moćnoj elektroničkoj podršci ne mogu vidjeti lignju na sonderu no to ne bi trebala biti prepreka jer se i sitna riba i na najlošije ugođenom uređaju može vidjeti tako da spuštanje peškafonda u razinu takve gužve često može biti dobitna kombinacija.

Osim toga, mnogi lignjolovci se drže stare škole koja kaže da se peškafondo spusti do dna pa odigne pola metra do jedan metar nakon čega se počinje s lovom. 

No oni sa upaljenim sonderom mogu jasno vidjeti kako se ta jata često ne drže dna već budu u 'pola mora'. 

Odizanje sistema u tu zonu može vrlo ugodno iznenaditi i slučajni ulov pretvoriti u pravilo.

Lignje vole rubove kurenta, ali i rubove brakova kao i sve oštre skaline pod morem jer na takvim mjestima dolazi do kovitlanja mora koje donosi hranu za sitnu ribu od koje praktički počinje onaj vječni hranidbeni lanac.

Katkada je dovoljno pomaknuti barku sa uobičajenih 19 na možda 23 metra dubine da bi se ostvario željeni ulov jer ne treba zaboraviti da se konstantnim ribolovnim pritiskom lovljena vrsta snalazi i traži novu nišu za preživljavanje.

Na određenim dijelovima naše obale, kakva je primjerice istarska obala, ali i neki dijelovi Kvarnera, lignje se vrlo uspješno love eging tehnikom, ali iz barke. 

Dovoljno je prići uvali i zabacivati prema kraju, nerijetko i usred dana da bi se u kratkom vremenu ostvario dnevni limit. 

Nasuprot takvim pozicijama postoje i one na kojima se redovito pjevaju već spomenuti stihovi – 'jedna se obisi ja joj se veselim'.

                                                    Tataki tehnika

 

Neprestano niču nove skosavice i novi pristupi od kojih se malo koji baš potpuno udomaći.

 

Jedan od takvih tehnika je i tataki koja je do nas došla iz Japana. I premda je riječ o tehnici koja ima strogo utvrđena pravila lova, danas je od cijele tehnike ostao udomaćen samo naziv za male mekane skosavice koje većina lignjolovaca naziva jednostavno tataki skosavicama.

A tataki tehnika zapravo nije nimalo jednostavna. Na vrlo nosivom predvezu se nalaze nanizane male mekane skosavice dok je na kraju sistema olovnica od 150 grama. 

Nakon što se takav lovni sistem spusti u lovnu zonu, štapom se snažno zatrese desetak puta kao da se šiba po okomitoj osnovi, te se, nakon što se štap umiri lagano odižući vrh provjerava je li se nešto bacilo na skosavice ili je sve ostalo prazno kao što je i bilo. 

Ukoliko nema ulova, sistem se odiže za metar - dva pa se sve ponavlja.

 Naravno da je za takav pristup potreban poseban štap koji može podnijeti takva naprezanja kao i rola, dok su moćna upredenica i debeli fluorokarbon na kraju imperativ.

Važno je naglasiti da je tataki dnevna tehnika i da je neizvodiva klasičnim skosavicama jer temelj tatakija počiva upravo na balansu malih skosavica koje nakon trešnje trenutno zauzimaju vodoravan položaj što je u ovom lovu ključni okidač za napad lignje.

I naravno da su te male skosavice primjenjive i u klasičnom skosanju bilo u suton, bilo pod feralom, no temeljna im je primjena zapravo u tehnici tataki.

No, kako cjelokupan pribor za tataki tehniku nije nimalo jeftin, puno je jednostavnije kupiti par mekanih skosavica, s njima loviti na klasičan način i reći da smo lignje lovili na tataki.