Zlatan Jakšić zaslužio je mjesto u hrvatskom nacionalnom pjesničkom kanonu

Na Sveučilištu u Zadru prošlog je tjedna, u povodu 100. obljetnice pjesnikova rođenja, predstavljena knjiga sabranih pjesama Zlatana Jakšića (1924. - 2007.) "Gomile i ćulci".

Knjiga je izdana na inicijativu njegove kćeri Sonje Jakšić i unuke Nataše Šprljan, a donosi izbor pjesničkog opusa prožetog zavičajnim pejzažima, jezikom kamena i mora, te suptilnim promišljanjima o životu, jeziku, vremenu i prostoru. U njezinu se naslovu zrcale dvije slike koje simbolično povezuju prošlost i sadašnjost: gomile kao nijemi svjedoci vremena i ćulci – djelići svakodnevice, sitnice koje se pamte, sjećanja koja ostaju.

Zlatan Jakšić kao dugogodišnji nastavnik na Sveučilištu u Zadru ostavio je neizbrisiv trag u akademskoj zajednici. Njegovo je stvaralaštvo obogaćivalo ne samo zadarsko sveučilište, već i hrvatsku književnost i prevoditeljsku praksu. Bio je most između jezika i ljudi, između kulture i svakodnevice, između Dalmacije i svijeta, istaknuo je u pozdravnoj riječi prorektor Sveučilišta u Zadru prof. dr. sc. Zvjezdan Penezić

- Iako nas Zlatan ne može osobno voditi kroz stranice ove knjige, njegova nas poezija i dalje uči strpljenju riječi, preciznosti misli i nježnosti izraza. Ovom knjigom njegovo se stvaralaštvo trajno upisuje u korpus hrvatske književnosti, ali i u sjećanje Sveučilišta u Zadru, kojemu je nesebično davao svoje znanje, vrijeme i ljubav prema jeziku. Ova promocija stoga nije samo predstavljanje jedne knjige, nego i čin zahvalnosti, sjećanja i poštovanja prema čovjeku čije je djelovanje ostavilo dubok trag, rekao je Penezić.

Poezija Zlatana Jakšića, istaknula je pročelnica Odjela za kroatistiku izv. prof. dr. sc. Sanja Knežević, skriveni je biser hrvatske dijalektalne poezije, kojim je zaslužio, a nije do sada dobio, mjesto u hrvatskom nacionalnom kanonu.

- Jakšićeva poezija, od prve do posljednje zbirke, poezija je Jadranaca koji životnom vedrinom prkose sudbini birajući ideju vitaliteta kao sveti mediteranski inat. Poezija je to puna drame koja ni čitatelja ni slušatelja ne ostavlja ravnodušnim, uvlači ga u ritam i dinamiku vlastite mjere i igre, istaknula je Knežević.

Pjesničkom pričom o Braču i Bračaninu on uspijeva poetski iskazati mitski život otoka i Mediterana. Čitajući Jakšićevu poeziju, od prve zbirke "Zavitri i spjaže" iz 1958. godine do posljednje "Pivac na humaru" iz 2002. godine, nameće se metaforična slika njegove lirike u kojoj se ravnopravno izmjenjuju poetični Vladimir Nazor, u svojoj oglazbljenoj nježnosti lirske riječi i Grk Zorba u svom prkosnom, satirskom humoru.

Njegova stalna preokupacija su i povratnici iz Amerike ili život onih koji čekaju na konačan povratak svojih članova obitelji s drugih kontinenata

 - Posljednja zbirka „Pivac na humaru“ vrhunac je njegove priče u pjesmi. Simbolični pivac na humaru, odnosno pijetao na dimnjaku, sažima bitno od otočne filozofije života. Naslovna pjesma zbirke priča je o ženi koja čeka supruga da se vrati s mora, i dok se on ne vrati, njezina je kuća, ognjište hladno jer nema tko popraviti pijevca na dimnjaku. Sliku teške sudbine žena, svih hrvatskih otočnih Penelopa, Zlatan Jakšić lišava patetike, te svojim specifičnim smijehom kroz suze u zaigranosti jezika i slika, odaje im počast jer su svojom strpljivošću i snagom odolijevale vremenu, ističe Knežević.

Živeći svoj profesorski poziv u Zadru, gradu otvorenom moru i nebu, rodni je otok nosio kao iskonsko nadahnuće. Da je ovaj pjesnik napisao samo dvije pjesme – „Snig na Braču“ i „Braški kalendar“ – upisao bi se u književnu povijest Brača, ali i u antologijske izbore hrvatske lirike 20. stoljeća, istaknuto je na predstavljanju.

O Jakšiću je biranim riječima govorio akademik Drago Štambuk, ujedno utemeljitelj manifestacije Croatia Rediviva, na kojoj je upravo Jakšiću dodijelio prvi maslinov vijenac, nazivajući ga „bračkim Homerom“.

- Najvažnija činjenica, po meni, u svezi s bardom zlatne čakavske dionice hrvatskoga jezika i književnosti, jest da je bio uistinu voljen od svojih mještana i ljubitelja njegove poezije. Jer za sve njih bio je „naš Zlatan". Pogađao ih je u dušu svojim versima, razumijevao je istinski svoje malo veliko mjesto, njegove žitelje, skrovite im i jasne načine, namjere, batude, huncutarije, njihov težak ali i radostan, blagoslovljen život. Tom puku dao je svoj osobit, neponovljiv glas, iskazavši kroza nj pučku bogomdanu narav i značaj, rekao je Štambuk.

O pjesniku, njegovom životu i stvaralaštvu, govorili su i prof. dr. sc. Rafaela Božić, izv. prof. dr. sc. Nataša Šprljan, književnik Siniša Vuković, prof. Boris Škifić i Nikica Jurun.