Junaci Alana Forda slave 45 godina

Strip "Alan Ford", čiji je prvi broj u Italiji izašao u svibnju prije 45 godina, odavno je na ovim prostorima stekao kultni status i vjerne obožavatelje.

Kao i nekad njegova se britka satira i dalje redovito citira, čak i među onim rijetkima koji ne znaju tko je Grunf, ali ne mogu se ne složiti s njegovim glupavim, a istodobno logičnim krilaticama, poput one da je "bolje ispasti budala nego iz vlaka". 

Izjave tog bivšeg pilota i beznadežnog izumitelja legendarne su među ljubiteljima stripa, tiskaju se na majice po uzoru na Grunfa, razmjenjuju u razgovorima, 'šeću' u forumskim potpisima te se, kao i dijalozi među likovima, pamte, prepričavaju i, iako smo ih puno puta čuli, ne gube na duhovitosti.

"Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti, ne vrijedi", "Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega", "Bolje izdati knjigu nego prijatelja", "Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti", "Bolji je nečastan bijeg nego častan poraz" i "Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi", samo su neke od izjava tajnih agenata Grupe TNT koje su se, poput njihovih imena, ukorijenile u našem svakodnevnom govoru.

U 'politički nekorektnom' stilu stripa tako se ponekad nekoga malog rasta i velikog nosa naziva Bobom Rockom, mnogi će u svom radnom okruženju prepoznati ponekog Debelog Šefa ili pak Broja 1, koji uz pomoć 'male crne knjižice' vuče sve konce, a nedvojbeno je i o kakvom je poslovnom dogovoru riječ kada se spomenu one Sir Oliverove "Halo
Bing, kako brat?" i "Cijena? Prava sitnica".

Generacija koja je odrasla uz strip danas vjerojatno sve bolje razumije Jeremijinu jadikovku "boli me sve i još mnogo toga", zna se da kada se za nekog kaže da ima 'Superhikov dah' ne znači da miriše po ljubičicama, a jasno je i zašto korumpirani političari podsjećaju na svinjolike gradske vijećnike iz stripa.

Antun Halonja, viši znanstveni suradnik s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, smatra kako stripovi, iako se doživljavaju bezvrijednima i trivijalnima, a njihov jezik manje vrijednim, zaslužuju punu pozornost jezikoslovaca i stilističkih analiza, osobito kada je riječ o klasiku kao što je "Alan Ford".

Priču o nesposobnim tajnim agentima koji gotovo uvijek nekako ipak pobjeđuju u borbi protiv negativaca, osmislio je scenarist Luciano Secchi - Max Bunker, a izgled likovima dao je crtač Roberto Raviola - Magnus. Već i sam njihov potpis, Magnus&Bunker, sinonim je za taj strip, no među štovateljima s područja bivše Jugoslavije, gdje se
pojavio tri godine nakon talijanskog prvog izdanja, ravnopravno je i ime Nenada Brixyja, prevoditelja i pisca kojemu je ove godine 30. godišnjica smrti.

Svojevrsni fenomen tog stripa je u tome što je bio popularan samo u bivšoj Jugoslaviji i Italiji, a iako je slavna cvjećarnica smještena u New York, nikada nije preveden na engleski. U Francuskoj, Brazilu, Danskoj i drugdje nije preživio više od nekoliko brojeva, dokazavši na svom primjeru točnost poslovice Broja 1 kako "nije važno
sudjelovati, važno je pobijediti".

Unatoč tome što se bivša država odavno raspala, popularnost stripa i dalje traje, o čemu svjedoče domaći internetski portali s oglasima, na kojima se pojedini raritetni rani brojevi, bez obzira što su izlizani i poderani, nude za nekoliko stotina kuna, dok talijanski originali dosežu i cijenu od par tisuća kuna.