Hirošima, "mata ne"

“...their faces were wholly burned, their eyesockets were hollow, the fluid from their melted eyes had run down their cheeks.”

― John Hersey, Hiroshima

Krajem listopada 1946. američki novinar John Hersey u američkom The New Yorkeru objavio je reportažu Hirošima. Prvi put u povijesti časopisa golema reportaža objavljena je integralno, odnosno cijeli jedan broj bio je posvećen samo njegovoj reportaži. Tiskana je u 300 tisuća primjeraka i razgrabljena je isti dan. Navodno je i sam Einstein kupio i podijelio 1 000 primjeraka kako bi svoje prijatelje i znance upozorio na strahote i nepotrebnost nuklearnog ratovanja. Hersey u svojoj reportaži piše o šest osoba, šest stvarnih malih ljudi u postnuklearnoj Hirošimi – službenici u tvornici kositra, njemačkom isusovačkom misionaru, dvojici liječnika, metodističkom pastoru i krojačevoj udovici. Reportaža je odjeknula svijetom kao i sama atomska bomba. Nakon što je tiskana još jednom i razgrabljena, emitirali su je na radiju. Emisije u kojima je čitan tekst trajale su po dva sata.

Citat iz podnaslova kaže: “... lica su im bila potpuno spaljena, očne duplje šuplje, tekućina iz rastopljenih očiju tekla im je niz obraze.”

Hersey u svojim opisima iz Hirošime donosi emociju, malu revoluciju u reportažnom pisanju, odbacivanje političara, službenika, birokrata, kriminalaca, a u prvi plan donosi obične ljude, one koji podnose neizrecivu patnju i koji su, ljudski gledano, jedini važni. Zašto spominjem Herseyjevu reportažu? Zato što su ga, usudim se reći, usmjerile emocije koje nije mogao kontrolirati.

Danas, gotovo osam desetljeća kasnije Hirošima izaziva isto. Navalu emocija, empatije i neprispodobive tuge.

Preletjeli smo 25 tisuća kilometara u oba smjera kako bismo, barem površno, pokušali upoznati zemlju o kojoj sam do sad mislio da je dalek i nepoznati misterij i koja, po meni, skoro da nije ni postojala. S njima smo imali doticaj samo kroz toyote, honde ili sony, bonzai, harakiri ili mange. Japan je bio 12 000 kilometara daleko i spadao je u mjesta koje sam vidio samo na TV-u ili u seriji Star Trek: Strange new worlds. Likovi poput Tsukurua Tazakija koje sam doživljavao u Murakamijevim romanima ili oni iz djela Yasunarija Kawabate, Oea ili pak kroz Priču o Genjiju koju je napisala izvjesna dvorska dama, bili su nestvarni i daleki. No oni ljudi koje smo upoznali u Hirošimi bili su itekako stvarni.

Satrveni od jet laga nakon 15 sati leta probijali smo se kroz vlagu i nevjerojatnu vrućinu suptropskog grada u kojem se skladno nadopunjuju moderno i tradicionalno. Lica i tijela natopljena ljepljivim znojem, obuzeo me očaj znajući da nemam kamo pobjeći. Očaj je, kao i vrućina, bio poput melase, gust, vruć i neporeciv. Ako me ova vlaga i vrućina ne dotuku, ubit ću se sam, majke mi, to sam mislio. Isijavalo je 35 stupnjeva Celzijevih u tri sata popodne. Zaglušujući cvrčci zvučali su kao da ih netko pušta s pojačalom preko zvučnika od 5 000 wati kad smo krenuli do Ote, rijeke koja se grana Hirošimom u sedam rukavaca, odnosno kanala koji grad dijele na šest otoka. Onaj glavni – na čijoj je obali smještena zgrada prefekture, koja zbog simbolike i upozorenja naraštajima koji dolaze jedina nije obnovljena – bio je naš cilj. Htjeli smo izbliza vidjeti zgradu koja bila ista kao i prije 78 godina kad je bačena prva atomska bomba u povijesti čovječanstva. Dana 6. kolovoza 1945. u 8 sati i 15 minuta ujutro bomba kojoj su Amerikanci nadjenuli ime Little Boy izbačena je iz posebno uređenog bombardera supertvrđave B-29 naziva Enola Gay i pala tek nekoliko stotina metara od zgrade prefekture. Grad je nestao u trenutku. Uz rijeku je smješten i spomenik djevojčici Sadako iz znamenitog romana austrijskog dječjeg pisca Karla Brucknera Sadako želi živjeti, napisan prema stvarnoj osobi i događaju, a nedaleko od nje i kenotaf kao dio Memorijalnog parka u kojem se svake godine okupljaju tisuće ljudi kako bi obilježili tu strašnu godišnjicu. Zgrada i dalje stoji ondje, ista kao i kobnog dana. Turisti iz cijelog svijeta zaustavljaju se pokraj nje, fotografiraju, snimaju videa i veselo se smiju…

Hirošima je grad. Ona je ta. Prošlo je 78 godina, o njoj smo slušali samo na satovima povijesti ili nekog drugog srodnog predmeta, gledali filmove, dokumentarce, čitali. Kolokvijalno govoreći, znao sam da se tamo nešto dogodilo, ali se nikad doista nisam upustio u ozbiljnije istraživanje ili razmišljanje o razmjerima sveljudske tragedije koja je zadesila japanski narod. Jednostavno, Japan je bio predaleko, kao tlapnja koju sam spominjao na početku.

Postoji li temeljno načelo "ispravnosti" prema kojemu možemo odrediti radimo li dobro ili loše i je li to važno? Zašto je moralo umrijeti gotovo 200 tisuća ljudi? Japanci imaju začudno poluravnodušan stav prema svemu. Kao da misle da se to moralo dogoditi. Kad govore o tomu osjeća se poniznost, kao da sami sebe krive zbog toga. Iz perspektive stranca koji je ondje proveo tek pokoji dan, čini se da su taoci duboke šutnje.

Nešto prije večere, pomalo potišteni, vjerojatno od jet laga ili vrućine, a možda i od spoznaje, sušeći se pod hladnom klimom u hotelu The Knot nedaleko od Ote, pijuckali smo bijeli talijanski chardonnay koji je odabrala Jasminka, 69-godišnja voditeljica puta, žena beskrajne energije i ohrabrujućeg osmijeha. U tim plavim očima stoji odlučan pogled, ništa joj nije teško. Opere te u sekundi i kasnije se blago nasmije. Ženski Ćiro Blažević. Nikako se ne mogu naljutiti na nju. Ona mi je u jednom razgovoru kazala da je važno da mi (novinari) idemo s njima na ovo, barem sam ga ja tako doživio – studijsko putovanje.

Želimo naručiti večeru, Ivica je iskusan, zna sva jela i preporučuje. Pogledam na sat: 18.30. Kod nas je 11.30. Nikad nisam pio vino u 11.30, nasmijem se samome sebi. Knez, s kojim sam odradio najkraći intervju u povijesti u kojem je odgovorio Ne boj se! i to je bilo sve, zamišljeno je konstatirao: Ne moš na noge kući odavde! Jedna konobarica prilazi mi nakon što sam je pozvao kako bih naručio još čašu vina. Klekne pored mene. Jebi ga, Ante, pomislim, napravio si neko sranje kad je ona kleknula kraj tebe, sad će me nešto upozoriti. Ne. Ona tako pokazuje poštovanje. Nevjerojatni su ti Japanci. Za prodati najobičniji jogurt treba ih barem troje, ali kad krenu raditi, sve teče kao po loju. Reče mi netko da su pregovori s njima izrazito teški i komplicirani. Ali kad ste se naklonili, pružili ruke, ono što ste dogovorili bit će napravljeno do u najsitniji detalj u vremenu koje ste dogovorili. Kod nas je, mislim, obrnuto. Mi se začas dogovorimo.

Nakon što smo, očekujući glavni događaj, dva dana po nesnosnoj vrućini slijepljeni s odjećom istraživali grad, otkrivali Hondori street, ushićeno se obavještavali da smo našli novi besplatni javni wi-fi na nekom od trgova, jer roaming izvan EU ozbiljan je trošak, probavali okonomiyaki, ramen i ostalu dostupnu japansku tradicionalnu kuhinju, hranu iznimno visoke kvalitete i vrlo pristupačnih cijena čak i za hrvatske uvjete, pili Kirin i Sapporo pivo boreći se s jet lagom, obilazili po Uniqlo robnoj kući prema Ivičinoj sugestiji i gdje smo svi kupili poneki komad donjeg ili nekog drugog rublja, tuširali se tri puta dnevno, a noću poludepresivni u krevetu gledali u plafon jer smo u drugoj zoni, domilio je dan komemoracije.

Po nas je došla Tomomi Inoue, službenica iz grada Hirošime, i podijelila nam press akreditacije, jednu oko vrata, a drugu oko ruke. Bilo je 6.40. Ujutro, da. Svečanost je počinjala u 8 i svi su dolazili u točno predviđeno vrijeme kako bi se izbjegle gužve. Rijeke ljudi slijevale su se prema Memorijalnom parku koji je već blještao na prijepodnevnoj pripeci. Na ulazu smo dobili male bijele dobro ohlađene ručnike. Odmah sam ga stavio za vrat. U nekom trenutku, dok joj se znoj cijedio niz obraze i klizio na crnu košulju koja je, zbog pijeteta bila obvezna za žene, Nikolina je pokazala poruku koju je poslala Jasminka. Dogovorila je razgovor sa Setsuko. Ona izaziva divljenje i poštovanje svakog čovjeka koji je na komemoraciji. Setsuko Nakamura Thurlow je hibakusha, ona koja je preživjela atomsku bombu. Kada je na Hirošimu pala atomska bomba, imala je 13. I preživjela. Kasnije je otišla u Kanadu, liječila se i udala. Ima 91 godinu. Zbog borbe za svijet bez nuklearnog naoružanja dobila je Nobelovu nagradu za mir 2017. Jasminka je odradila golem posao. Spoznaja da ćemo razgovarati s hibakushom natjerala me da se zamislim.

Komemoracija je počela potmulim, ritmičkim udarcima o zvono koje se ondje donese jednom godišnje – na dan obilježavanja. Uz potpunu tišinu na zaštićenom prostoru Memorijalnog parka mira, jedino što se čulo bili su protestni povici aktivista okupljenih na stazi uz Otu. Japanska vlada donijela je odluku da će uskoro početi ispuštati više od milijun tona tretirane radioaktivne vode u ocean. Voda je do sad bila uskladištena u nuklearki sjeverno od Tokija i koristila se za hlađenje reaktora u Fukushimi uništenih u tsunamiju prije 12 godina. Japan je i u zemlji i u inozemstvu, osobito u bliskoj prekomorskoj Južnoj Koreji, nailazio na otpor takvoj odluci, usprkos uvjeravanjima da je voda, nakon što je filtrirana kako bi se uklonili izotopi, relativno sigurna. Aktivisti se nisu slagali s vladinom odlukom i zahtijevali su da premijer Fumio Kishida podnese ostavku. Premijer ih je vrlo vjerojatno čuo jer je bio jedan od tek nekoliko govornika na Komemoraciji. Koliko mi je poznato još uvijek je premijer. Bilo koje pitanje vezano uz nuklearnu problematiku u Japanu izaziva oprečne i teške reakcije i duboke podjele.

S Japanom i Hirošimom nas je spojio Ivan Knez, gradonačelnik Biograda na Moru koji je jedan od dvanaest članova izvršnog odbora međunarodne organizacije Gradonačelnici za mir. Vijenac je pak položio uime grada Biograda na Moru. Njihova je misija potpuna zabrana nuklearnog oružja. Godine 2018. dobio je orden japanskog Cara za zasluge na izgradnji mostova prijateljstva između Japana i Hrvatske. Carski Orden izlazećeg sunca sa zlatnim zrakama i rozetom dodijelio mu je bivši japanski premijer Shinzo Abe. Isti onaj kojega su atentatori ubili prošle godine u srpnju dok je držao govor na predizbornom skupu u Nari, prvom i povijesnom glavnom gradu Japana. Biograd na Moru član je asocijacije od 2008. i najmanji je od 8 000 gradova iz cijeloga svijeta u toj asocijaciji.

Dočim je spuštena zavjesa na protokolarni program koji je bio dostojanstven, jednostavan i odmjeren, organizatori su odmah počeli spremati tisuće stolica i razmontirati konstrukciju. Televizijske ekipe pakirale su se, novinari su se razmiljeli po Memorijalnom parku tražeći sugovornike, a nas je očekivao razgovor sa Setsuko. Kad kažem nas, mislim na Irenu Škorić koja je u Japanu sa snimateljem Raulom Brzićem i tonskim snimateljem Silvijem Magdićem odrađivala posljednje kadrove dokumentarca o Knezu. Tu je još bila Nikolina s RTL-a i Ivica iz zadarskog dopisništva Slobodne Dalmacije.

Čekala nas je pod golemim bijelim štitnicima za sunce u svojim kolicima zaustavljenima u vlažnoj zelenoj travi. Kad je čovjek pogleda, prvo što vidi je mir. Govori polako i razložno. Svaka riječ koju izgovori razumljiva je i kao da ima dodatnu težinu kad iziđe iz njezinih usta. Slušajući nju i čitajući Herseyja, imam dojam kao da je ona bila jedna od osoba o kojima je pisao američki novinar prije 77 godina. Kroz glavu mi prođe prva rečenica Tolstojeve Ane Karenjine o sretnim i nesretnim obiteljima.

Imala sam 13 godina. Unatoč tomu što sam bila tako mlada mobilizirala nas je vojska. Naučila sam dekodirati šifrirane poruke. Taj dan, 6. kolovoza 1945., bio je moj prvi dan na poslu. U 8 i 15 pogledala sam kroz prozor. Vidjela sam plavi bljesak i dim koji se diže u zrak. I tad sam izgubila svijest. Kada sam se probudila, našla sam se u potpunom mraku i tišini. Nisam se mogla micati i bila sam sigurna da ću ondje umrijeti. Negdje sa strane začula sam svoje kolegice koje su dozivale u pomoć: Majko, pomozi mi! Osjetila sam da me netko dodirnuo po ramenu: nemoj se predati, udaraj, miči se, pokušavam te osloboditi. Bilo je jutro, a odjednom je bio mrak ili možda sumrak. Kroz prozor sam vidjela povorku koja se pokušala kretati. Nisu izgledali kao ljudska bića, više kao duhovi. S tijela im je visjela koža i meso, oči su im se cijedile niz lice. Jedva su hodali. Teturali su po ruševinama i padali. Brzo smo naučili kako preskakati preko mrtvih tijela. U jednom dijelu grada bila je čistina velika kao dva nogometna igrališta. Bila je ispunjena mrtvim tijelima. Unatoč svemu, oko nas je bila jeziva tišina. Nitko ništa nije govorio, rekla je u dahu.

Svjedočanstvo je žene koja je preživjela atomsku bombu neizrecivo. Stajali smo na mjestu na kojem se dogodila najveća katastrofa u ljudskoj povijesti i razgovarali s osobom koja je sve to vidjela i proživjela. Još uvijek osjećam mekoću njezine tanke ruke, kvrgave od staračkog artritisa i vlažni dlan. Zagledao sam se u nju, nadao se da neće primijetiti moj pogled kako bih mogao nesmetano proučavati to lice. Iako je govorila, a iz zvučnika dopirala ceremonijalna tradicionalna glazba, oko nas koji smo je slušali stajala je sveprožimajuća tišina, kao usred planine. Kad je spomenula smrt, pokušao sam vizualizirati i zamisliti to o čemu je govorila. Onaj trenutak kad pogledate smrt pred sobom kroz tanku, paučinastu koprenu dima atomske bombe, kad shvatite da je konačan čin pred vama i da se zavjesa spušta, to je vidjela, ondje je bila.

Dugo nakon susreta njezine riječi vrtjele su mi se po glavi. Oko mene su bili ljudi kojima je visjela koža i meso s tijela, a oči su im se cijedile niz lice.

Iza nje je stajala Nodoka Watanabe iz Hirošime. Na prvi pogled djeluje krhko i povučeno. Ima velike crne preplašene oči koje vas tjeraju da mislite: „Dođi, budi blizu, mi ćemo te čuvati.“ No, ispod površne halo procjene stoji nešto drugo: strpljenje, ustrajnost, predanost i snaga kakvu mogu imati samo japanske žene, kroz povijest i tradiciju gurane u drugi plan. Nodoka je članica asocijacije Gradonačelnici za mir. Ona je uz Tomomi Inoue iz gradskog protokola bila „naša Japanka“, zadužena da nam bude blizu za slučaj kakve potrebe. Toliko je bila posvećena zadatku da je svoje štićenike, izložene teškom suncu, hladila malenom bež lepezom. Nodoka je strpljivo čekala da novinari obave sve zadatke i potom mi, na moju molbu, pokazala mjesto iznad kojega je bomba eksplodirala. Na njemu stoji maleni, gotovo neugledan natpis s naslovom Hypocenter, ispod njega kratki tekst koji objašnjava što se dogodilo na tom mjestu, a iznad fotografija zgrade prefekture nakon razaranja.

Bomba nije pala na tlo. Eksplodirala je 600 metara iznad zemlje, iznad bolnice koju je utemeljio dr. Kaoru Shima. Oslobodila je temperaturu od 3 do 4 tisuće stupnjeva Celzijevih. Prema najtočnijim procjenama bomba je odmah ubila 80 000 ljudi. Do sutra, posljedično, živote je izgubilo oko 166 tisuća ljudi, rekla je.

Hirošima je te 1945. godine imala 255 000 stanovnika. Paradoksalno, liječnik dr. Kaoru Shima, utemeljitelj bolnice, obrazovao se u SAD-u i liječio prema njihovim spoznajama i standardima. Na tom mjestu danas stoji zgrada Crvenog križa.

I dok je Nodoka odlazila uz obalu rijeke Ote nestajući u fatamorgani vrelih ulica, u oči mi upada povorka ljudi koja polaže tradicionalne vijence uz neobičan spomenik na pet katova pokraj rijeke. Jedan za drugim, disciplinirano, udišući ceremonijalni dim mirisnih štapića, potiho izgovaraju nerazumljivu molitvu, klanjaju se, nakon čega dva puta glasno pljesnu rukama. Stariji Japanac dijeli požutjele papiriće s neodređenim tekstom. Iz Hirošime je i zove se Kiichi. Ispruženom, drhtavom rukom u kojoj treperi papirić diskretno mi privuče pozornost, nakloni se i na tečnom engleskom upita: Journalist?

What gave me away? upitam umjesto odgovora uzimajući ponuđeno. Preletim pogledom preko papirića – s jedne strane kombinacija hiragane i kanjija, s druge tekst na engleskom.

Accreditation, nasmije se pristojno i upre pogled u tamnocrvenu upadljivu press akreditaciju s crnim slovima što mi je visjela oko vrata, a zatim i u moju GoPro kamericu. Opet se nakloni.

Obviously, ironiziram samog sebe. 

What's on the paper? upitam.

Read, zausti u imperativu i opet se nakloni.

Na papiriću je stajalo da je 3 milijuna japanskih učenika starijih od 12 godina tijekom 2. svjetskog rata bilo mobilizirano u radne kampove. Među njima je, pomislim, bila i Setsuko. Poginulo ih je 10 000. Samo od atomske bombe čak 7 000. Odrekli su se mladosti i učili za naciju, završava tekst. Nacija, posao pa obitelj. To je redoslijed prioriteta u Japanu.

Članovi udruge koju predstavlja Kiichi, prosijedi Japanac, bistra i nemirna pogleda, ima zadatak svakom strancu objasniti gdje se nalazi i što predstavlja spomenik kojemu se dolaze klanjati.

Memorial tower for the mobilized students, pokaže na toranj visok dvanaest metara na pet katova.

Obložen je čuvenim japanskim arita-yaki pločicama. Arita je geo naziv za najfiniji japanski porculan koji se radi u gradu Ariti, na krajnjem jugu Japana. Skulptura prikazuje božicu mira i osam golubova. Na središnjem stupu su svjetla prinesena Bogu u spomen na živote školske djece koji su ugašeni.

Were you also a student then? upitam.

I tad nešto najčudnije što mi se dogodilo. Kiichi mi samo dodirne ruku bez riječi, nakloni se i ispari kao kap vode na vrućem limu automobila. Ostavio me da stojim u nedoumici: je li bio jedan od onih koji je preživio atomsku bombu? Japancima je vrlo važno da budu društveno angažirani. Gotovo svi su nakon radnog vijeka volonteri u muzejima, carskim palačama, turističkim atrakcijama. Pokušavam usporediti sebe kad budem u mirovini s njima. To je, mislim, loša zamisao.

Ljepljiv i težak dan vukao se kao spora sjena hlada. Odrađen je tek prvi dio. Kažu da je noćna slika lampiona koji se puštaju niz rijeku Otu nevjerojatna i pripremali smo se na novu manifestaciju sjećanja. No, zapravo, ono što je bilo najupečatljivije te večeri u Hirošimi nisu bila plutajuća svjetla s porukama.

Japanski glazbenik Kimie Sakaki sa svojom umjetničkom skupinom radio je improvizaciju. Glazba koju smo čuli nikad prije nije izvedena i vjerojatno više nikad nigdje i neće biti. Dobro se sjećam trenutka kad je instrumental počeo svirati. Bio je to živ i svjež audiozapis patnje, smrti i boli nakon što je bomba bačena. Svaki put kad pustim dionicu od dvije minute koju sam uspio zabilježiti na svom snimaču stegne me u grlu. Na obje obale rijeke tisuće ljudi, sumrak nagovještava mrak, mostovi su puni ljudi, boja noći je pomiješana s bojom lampiona koje puštaju okupljeni uz samu vodu. Ispod nas malena Japanka, po mojoj procjeni oko pet godina, nosi crveni papirnati lampion, nešto nerazumljivo razgovara sa starijom ženom, pretpostavljam bakom, i pušta ga niz mutnu rijeku. Sve je svečano i tiho i meni strancu potpuno nerazumljivo, a opet snažno emotivno…

Te večeri kad sam došao u hotel stao sam pred ogledalo. Gledajući vlastiti odraz, moje mi se oči nisu više činile mojima. Njima sam gledao svijet, sve oko sebe, čitao, procjenjivao... ali one mi se više nisu činile mojima, kao da sam gledao odraz nekog nepoznatog čovjeka. Gušio sam se od svega onoga što sam osjetio na rijeci. Gušio sam se od svega što sam osjetio u Hirošimi. Nemjerljivo mi je žao što nismo išli i u Nagasaki u kojem je komemoracija prvi put otkazana zbog tajfuna. Zapravo, održana je u zatvorenom prostoru sa samo nekoliko nužnih uzvanika. Prvi put otkako se obilježavaju obljetnice.

Hirošima je Grad.

 

MIYAJIMA, OTOK SVETIŠTA

Itsukushima, poznat i pod nazivom Miyajima (Otok svetišta), otočić je u unutarnjem Japanskom moru koje je dio Tihog oceana. Iz glavnog kanala rijeke Ote u Hirošimi, u neposrednoj blizini porušene zgrade prefekture, svakodnevno, petnaestak puta dnevno prema njemu voze brzi brodovi. Na putu do otočića brod prođe ispod desetak mostova dok ne uđe u Tihi ocean. Put ukupno traje pedesetak minuta. Miyajimu Japanci doživljavaju kao nacionalno religijsko okupljalište, iznimno važno mjesto duhovnosti s golemim svetištima i pagodom na vrhu brijega. Ulaskom u jednu od niza suvenirnica poslužio nas je vrlo živahan i pristojan prodavač. Pitao je odakle dolazimo.

From Kroasija, oponašali smo njihov izgovor.

Aaa, Kroasija! Dobro došli!

Govorite hrvatski? upitali smo iznenađeno.

Ne, samo japanski, uzvrati na engleskom s tužnim izrazom lica što nam ne može ugoditi. Kupili smo kokeshi lutke. Cijena je bila 2 000 jena, odnosno 13 eura.

Vidimo se, pozdravio nas je na hrvatskom na odlasku.

Mata ne (vidimo se), uzvratimo. To je bila jedna od nekoliko riječi japanskog koje smo, uz kanpai (živjeli), arigato (hvala), kon'nichiwa (dobar dan) i mecha atsui (jako vruće) naučili.

Miyajima je najpoznatija po svojim divovskim torii vratima narančaste boje koja odmah upadaju u oči u kontrastu s morem. Za vrijeme plime izgledaju kao da lebde. Prizor s torii vratima drži se kao jedan od tri najupečatljivija pogleda u Japanu. Mi u Hrvatskoj nemamo previše prigoda vidjeti izbliza srne i jelene. U Miyajimi je to uobičajen prozor. Šetaju ulicama i stazama po cijelom otoku i nimalo nisu plahe. Traže hranu i bez problema vam zabiju njušku u torbu ako nešto nanjuše. Ako im dadete neki zalogaj, vjerno će vas slijediti. Spremne su za selfije u svakom trenutku. To smo, dakako, iskoristili. Gdje još čovjek može napraviti selfie s jelenom?

Svetište na vrhu jednog od brežuljaka na otoku naziva se Senjokaku i doslovno znači paviljon 1 000 prostirača. Dvorana od tamnog drveta datira iz šesnaestog stoljeća i nalazi se odmah pokraj pagode Itsukushima koja se sa svojih pet katova uzdiže nad otokom. Svetište nikad nije do kraja završeno. Upravo ondje, u tamnoj boji drveta starog petsto godina, golemoj prostoriji s velikim otvorima koji se ne mogu zatvarati jer nemaju stakla ili bilo kakav mehanizam za zatvaranje i u koje se ulazi samo bos, proveli smo dobar dio popodneva…