Hasanaginica bez Hasanaginice, sjećanja Miljenka Dujele

Nedjeljom ujutro program Radio Zadra rezerviran je za priče o sjećanjima na nekadašnji Zadar, ljudima koji su ga stvarali, koji su mu svjedočili i koji ga danas s odmakom od nekoliko desetaka godina znaju prepričati. Našem Umbertu Piasevoliu u goste je tako stigao Miljenko Dujela, redatelj, putopisac, misionar koji je krenuo na svoj dugački životni put sa zadarskih Stanova.

Stanarci su prvi i pravi žitelji grada Zadra - tako će reći kroničari povijesti grada. Tako je svijet 1945., na samom kraju rata, ugledao jedan od njih -  MIljenko Dujela. 

Kako je to izgledalo u 50-ima, kako je grad tada izgledao s prozora jedne kuće u Stanovima?

- U to vrijeme Zadar nam je bio tako daleko, u 50-ima sam bio ministrant i kada bismo krenuli u 8 ujutro na Badnjak blagoslivljati kuće, u podne smo već bili natrag doma. Danas našem župniku treba 20-ak dana da obiđe sva kućanstva.

 Naseljenost je bila rijetka, pored svake kuće bilo je igralište gdje bi djeca tukla i mlatila krpešu i tako igrali nogomet. 

Hasanaginica bez Hasanaginice

Stanovništvo Stanova nije bilo imućno i bili su prinuđeni prodavati tu zemlju tako da su današnje Stanove naselili žitelji iz zadarskog zaleđa.

U tome svemu došlo je do preizgrađenosti kuća tako da je sada malo tijesno. 

Opasno je bilo i voziti se onako oštrim zavojima, ali naš gost se jednom donacijom pobrinuo da se nadogradi jedan zid tako da se i nespretni vozači mogu nesmetano okrenuti.

- Stanovi su bili drugačiji od ostalog dijela grada. Nedjeljom su ljudi dolazili igrati na boće, pojesti nešto fino i popiti dobro vino. Dosta su nas posjećivali Arbanasi jer su imali sestre koje su bile udate na Stanovima. Na boćama je prvi put izrečena ona izreka - punat je tvoj, ali ti ga ne dam. Koji put bi se i potukli oko tog punta.

Stanovi su imali i prvo pučko kazalište.

- Prvo je izvedena "Hasanaginica" na stanarski način, sve je bilo rasprodano, Hasanaga je bio Mario Tikulin, a glavna glumica njegova rodica. Na premijeri se pak dotična nije pojavila jer je otac nije puštao jer da nije htio da mu kći bude dio nečasnog svijeta. Kazalište je putovalo i na seoske turneje. Npr. u Crnom smo igrali, a to je bilo zadnje mjesto koje je dobilo struju pa je bilo veselje kada bi glumačka družina improvizirala sa svjetlom.

Nakon vojske - Italija

Nakon odsluženog vojnog roka MIljenko Dujela je 60-ih otišao u Italiju jer je želio raditi na televiziji i slučaj je htio da to bude Rim, Počeo je kao asistent montaže na filmu i uglavnom njegova se karijera i ostvarila na RAI-u. Svi koji su otišli u inozemstvo nakon što bi se vratili u zavičaj na godišnji odmor igrali su devizno-dinarski nogomet, pa bi imućniji počastili sve nakon utakmice. No, jednom se dogodila nezgoda:

- Trebali smo igrati na Veliku Gospu i stavim ja plakat da se tada igra kad dođe milicija i sve je je blokirala dok sam bio na kupanju taj dan. Zapravo došli su po mene al` dobro sam ih izbjegao.

U vrijeme Domovinskog rata Dujela je snimio i pohranio nekoliko dokumentaraca na tu temu u talijanskim kinotekama talijanske televizije Bersluconija i RAI-a.

- Tu je bilo 5 do 6 sati materijala i ususret otvorenju Muzeja Domovinskog rata koji bude u Zadru ostatak tog materijala bit će pohranjen.

Čitav razgovor Umberta Piasevolija s Miljenkom Dujelom poslušajte u nastavku, a već sljedeće nedjelje uživajte u novim pričama o starom Zadru.