Na današnji dan u nesreći zadarskog tankera Petar Zoranić poginule 53 osobe

Tanker Petar Zoranić bio je tanker dug 192 i širok 25 metara, sagrađen je 1959. godine. Tanker je 14. prosinca 1960. godine sudjelovao u pomorskoj nesreći kada se sudario s grčkim tankerom World Harmony, uslijed čega je i potopljen. U nesreći su poginule 53 osobe.

Kobni 14. prosinca 1960. godine bio mu je 108. dan plovidbe. Tog dana dogodila se najveća pomorska nesreća u hrvatskoj povijesti i jedna od najvećih tragedija te vrste u svijetu. Za sudar bio je kriv grčki brod. 

Tog je dana Petar Zoranić prevozio gorivo. Isplovio je 13. prosinca iz gruzijske luke Tuapse, a plovio je put Hamburga nakrcan s 12.065 tona lako zapaljivoga 90-oktanskog benzina i 11.330 tona dizelskoga goriva. 

Brodom je zapovijedao jedan od najiskusnijih i najuglednijih hrvatskih pomoraca, kap. Ante Sablić iz Kostrene, koji je kroz Bospor prošao više od stotinu puta. I kobne je noći prolazio kroz Bospor. 

S kapetanom je bio turski peljar Cevdet Çubukçu[5] kojeg se ukrcalo na karantenskoj postaji Bujukdere, prema propisima sigurnosti plovidbe kroz Bospor. 

Na brodu su bile ukupno 52 osobe: 50 pomoraca i dvije supruge ukrcanih pomoraca. Na zapovjednom su mostu te kobne noći bili još drugi časnik palube Andrija Grdaković i kormilar Ivan Karlić.

Petar Zoranić plovio je propisno, azijskom stranom tjesnaca, ploveći prema Istanbulu brzinom od 5 - 6 čvorova, puhao je lagani južni vjetar.

Na 4,5 milje sjeverno od Istanbula, posada je ugledala na radaru veliki brod koji je plovio prema njima iz suprotnog pravca, sjekavši im kurs. 

Taj nepoznati veliki brod plovio je protupropisno, prema azijskoj obali, umjesto da se držao europske obale.

 Taj brod bio je grčki tanker World Harmony od 32.000 tona, sagrađen 1953. godine, vlasništvo grčkog brodara Niarchosa, a njime je zapovijedao kapetan Aristoteles Badzis. 

Plovio je u Crno more, prema Novorossijsku. Kako je istraga poslije utvrdila, brod uopće nije imao peljara. Na brodu je bilo 40 članova posade i jedna ženska osoba, supruga jednog člana posade.

Na Petru Zoraniću se dogodila jedna sretna okolnost koja je većini spasila život. 

Par minuta poslije 2 sata ujutro brodski je agent došao na tanker te posadi podijelio pisma iz domovine. Pisma su zapravo trebali dobiti u Hamburgu. Radosni su pomorci s nestrpljenjem čitali poštu koja im je netom prispjela.

 Tako je velika većina posade bila budna i to je mnogima spasilo život.

U 2,40 sati grčki je tanker koji je bio prazan, pramcem se zario u desnu stranu pramca Petra Zoranića, pravo u spremnik s benzinom. 

Spremnik je eksplodirao. Eksplodirali su i spremnici na World Harmonyju.

Oba broda bila su onesposobljena za samostalnu plovidbu. 

Vjetar ih je nosio prema obali. Prijetila je opasnost od udaranja u skladišta nafte, što bi izazvalo još veću nesereću. 

Srećom to se nije zbilo. Svi istanbulski vatrogasci i vojska su intervenirali, no nisu uspjeli spasiti kuće kamo je otplovio World Harmony. 

Plutajući World Harmony nasukao se u zaljevu Beykoz gdje je oganj zahvatio drvene kuće.

Posada se spašavala skakanjem u more. No to nije bio konačni spas, jer su im prijetile nove pogibelji. To su bili otoci zapaljene tekućine oko broda, a oni su se širili morskom strujom okolo. More je bilo hladno (10° C, kao i zrak), zbog čega su morali što prije stići na suho, da se ne bi pothladili. U tome im je problem činio treći pogibelj, morska struja koja je u ovom tjesnacu vrlo jaka i iznosi i do 5 čv, što se pokazalo kobnim kod jednog pomorca koji se skoro izvukao, no iscrpljenost mu nije dala snage izaći na obalu. Onesposobljeni M/T Petar Zoranić plutao je nošen vjetrom i morskom strujom k obali Selvir Burnu. 

Udario je u turski putnički brod Tarsus, koji je bio osvijetljen i usidren.

Izlilo se 18.000 tona nafte i zagadilo tjesnac. 

Hrvatski je tanker plutao kao golema ognjena buktinja. Doplutao je na plićak na koji se nasukao. Oganj je gorio još 55 dana i onemogućio tranzitni promet. 

Nitko se nije usudio ugasiti opožareni brod. S vremena na vrijeme potresale su ga eksplozije. Naposljetku je, kako bi konačno prestao goriti, tursko ratno zrakoplovstvo danima bombardiralo zapaljeni tanker ne bi li ugušili vatru i spriječili njezino širenje. Gorio je tako od 14. prosinca 1960. godine sve do 6. veljače 1961. godine.

Budnošću, pribranošću, snalažljivošću, odlučnošću u najtežim trenucima te samim čudom i srećom u nesreći (većina je posade bila budna jer je čitala primljenu poštu) spasilo se više od polovice osoba s Petra Zoranića — 29 pomoraca i obje žene, supruge ukrcanih pomoraca.

U tragediji poginulo je 21 hrvatski i 29 grčkih brodskih časnika i članova posade, turski peljar te dvojica turskih carinika s Tarsusa, a kasnije su pronađena samo četiri tijela poginulih.

Tijela mazača Stjepana Viškovića i ložača Marka Radana dvojice pronađenih poginulih članova posade s Petra Zoranića poslije su dopremljena u domovinu, kapetan Ante Sablić iz Kostrene i još 18 pomoraca nestali su u plamenu.