Kako prepoznati morsko dno i kakvu ribu tamo očekivati?

Kada se lovi na poznatim pozicijama većina toga je stvar rutine. No kada se dolazi na novu poštu tada ribu treba tražiti. Većina se ribolovaca u potrazi za novim poštama rukovodi ponajprije slikom sa zaslona sondera, no odabir pozicije za lov na novim uzobalnim terenima uvijek bi trebao početi pregledom obale.

Kakva obala takvo i morsko dno

Najčešće je već prvi pogled prema obali sasvim dostatan za početnu procjenu stanja u podmorju. Naime, obalna konfiguracija se u pravilu nastavlja i pod morem tako da se u zavisnosti od oblika i sastava obale, kuta pod kojim se obala spušta u more, te strane svijeta prema kojoj je obala okrenuta, može s popriličnom sigurnošću odrediti oblik i sastav dna.

No bez obzira na sastav obalnog dijela i kuta pod kojim se spušta, dno se nakon što spust završi, redovito pretvara u ravnu, relativno golu površinu koja ima svoje zakonitosti, drukčije od onih u uzobalnom vodenom stupu.

Kod pješčanih će obala taj spust biti dug i spor, kod kamenitih obala nešto brži, a kod strmih stijena jednako strm i nagao. Na nekim će dijelovima dno biti vidljivo i daleko od obale dok će kod nekih, i uz samu obalu, nagovještavajući ambis, biti tamno modro.

Pažljivim promatranjem uzobalnog terena i sondiranjem dna pod barkom, ne bi trebao biti problem pronaći ribu i uloviti je. Pitanje je samo kakve su nam želje i kakvu ribu tražimo.

Vjetrovi i strujanja i na morsko dno

Sve plitko položene obale najčešće nastavljaju svoj spori spust i nakon što nestanu pod morem. Kod terena kod kojih je obala okrenuta sjeveru, sjeverozapadu i sjeveroistoku, za očekivati je da će dno biti hridinasto ljušturasto. Naime, vjetrovi iz prvog kvadranta, prvenstveno bura, izuzetno su abrazivni pa su obale izložene tim vjetrovima u pravilu gole, kamenite i izbrazdane.

Morska strujanja koja ti vjetrovi izazivaju i potiču, jednako abrazivno djeluju na podmorski dio obale. Koliko će daleko i duboko dopirati tragovi takve abrazije ovisi ponajprije o sastavu dna, odnosno kvaliteti kamena i dubini mora.

Na takvim je terenima more često čak i stotinjak metara udaljeno od obale duboko tek dvadesetak metara što nipošto ne znači da takve terene treba izbjegavati.

Sastav dna je zbog tako male dubine većini udičara vrlo zanimljiv. Dno na takvim terenima vrlo često ima kanjonsku formu pri čemu su kamenite 'litice' obrasle busenima algi dok se u njihovim procjepima nalazi sitno kamenje i pijesak.

Takav teren je prepun zaklona što mnogim ribama pruža osjećaj sigurnosti.

Staništa sitne ribe privlače predatore

Tu stanište pronalazi sva sila sitne ribe što privlači i krupnije predatore. Udičari će na takvim terenima s lakoćom pronaći knezove, špare, pirge, bugve i manule, dok će panulaši s lakom panulom moći potražiti iglice, ušate i brancine. Noću će na takvim terenima biti aktivni fratri i ušate koji često zalaze i do samog ruba, u najpliće more dok se među hridinastim stijenjem s lakoćom mogu naći ugori i murine.

Pa ni zubatac nije iznimka na takvim terenima, s tim da bi ga ipak trebalo tražiti na dubinama preko dvadeset metara.

Naravno, s obzirom na relativno malu dubinu i položaj u odnosu na strane svijeta, takvi su tereni u zimskom periodu uglavnom prazni uz iznimku pokojeg gladnog lovca poput usamljenog zalutalog brancina ili lice.

 Za razliku od kamenitih, plitko položenih obala okrenutih sjeveru, plitko položene obale okrenute jugu imaju sasvim drukčiji sastav za što je glavni krivac najdominantniji vjetar drugog i trećeg kvadranta, jugo.

Plitko položene obale okrenute jugu

Naime, zbog položaja Jadranskog mora u odnosu na strane svijeta, jugo je vjetar koji može razviti najviše valove te kao takav ima izrazito jak utjecaj na oblikovanje obale. Tako su obalni tereni okrenuti južnim stranama ili strme goleti ili pak duboke uvale s plitko položenim pješčanim dnom.

U zavisnosti od širine i dubine uvale dno se na takvim pozicijama polako i jako sporo spušta prema dubini koja se često u širokom pojasu, i izvan uvale, zadržava oko petnaestak metara.

Obale su u takvim uvalama uvijek prekrivene debelim nanosima haluge i pijeska koje je more izbacilo. Naravno, osim valova koji na obalu izbacuju nanose postoje i povratni valovi koji te nanose jednim dijelom vraćaju u more. Zbog toga je dno na takvim pozicijama u pravilu pjeskovito-muljevito, s tim da je najčešće tek površinski sloj u debljini od desetak centimetara pjeskovit nakon čega se pojavljuje fini sloj istaloženog detritusa, najčešće potpuno anaeroban. Izuzetak čine tanki slojevi oko kanala koji su dom nižih beskralježnjaka koji formiraju i zadržavaju aerobno okruženje kao i područja na kojima se nalaze livade posidonije uz koje se uvijek vrte jata riblje mlađi.

Kakvo dno udičati trebaju izbjegavati?

Pa aerobni sloj je sloj u kojem žive organizmi kojima je život neophodno prisustvo kisika. To su račići, razni crvi, školjke… U anaerobnom sloju žive organizmi kojima kisik nije neophodan ili za koje je kisik tek usputno potreban element. To su uglavnom bakterije. Ako ste ikada lopatom zagrabili pijesak u nekoj plitkoj uvali ili okrenuli dublje ukopan kamen, zada ste mogli primijetiti kako je gornji sloj pijeska žućkast i prozračan, dok je donji crn i gotovo masan. Uz sve to, taj crni anaerobni sloj ima i neugodan miris i u njemu za nas udičare nema ničeg zanimljivog.

Na takvim se plitkim terenima na dnu zadržavaju ovčice, pauci, sitniji arbuni i bokadori, a često i podlanice. Noćni ribolov na takvim pličinama može donijeti i ugore koji su u pravilu jako mali, tzv. 'špigeti'.

Srednjim slojem mora dominiraju uglavnom bugve i modraci dok se u gornjem sloju mora, uglavnom bliže izlazu iz uvale znaju naći iglice. Brancini koji love na ovakvim terenima su najčešće nedorasli i mali.

I premda je more na takvim terenima u većem dijelu godine izdajnički golo i prozirno, u zimskom periodu panulanje liganja može dati izvrsne rezultate

Obale prema zapadu i istoku

Od ostalih relativno položenih terena svakako treba spomenuti i žala, odnosno uvale okrenute zapadu i istoku.

Takve su uvale također najčešće samo nastavak obalnog slijeda. U većini slučajeva se nalaze na sastavu dva brda ili brijega koji mogu biti više ili manje izbačeni u more. Što su brda više izbačena i više međusobno udaljena tada je i sama uvala šira i dublje uvučena.

Često se zbog obalne konfiguracije na takvim trenima pojavljuju i vrulje koje su posljedice sliva oborinskih voda. Pozicije na kojima su vrulje izraženije imaju specifične eko sustave koji podnose ili traže niži salinitet.

Tako se na takvim pozicijama mogu očekivati brancini, podlanice i ovčice, dok nekih vrste riba i glavonožaca koje ne podnose niži salinitet uopće nema.

Zbog djelomične izloženosti i jugu i buri, odnosno tramuntani, dno je na ovim terenima uvijek miješanog sastava i strukture s tim da je sredina uvale uglavnom pjeskovito muljevita i jednolično ravna

Zapadne su uvale nešto blaže konfiguracije dok su istočne, baš kao i sjeverne uvijek malo grublje.

Izloženost plimnom valu

No bez obzira na usmjerenost prema zapadu ili istoku, svim ovim terenima je zajednička konstantna izloženost plimi i plimnom valu.

Naime, plima se na našoj obali uvijek kreće brže od oseke zato jer putuje istim smjerom kao i stalna struja koje je usmjerena od juga prema sjeveru. Zahvaljujući tom stalnom strujanju, brzina i sila plimnog vala se zbraja sa stalnom strujom dok se oseka s tom silom mora boriti.

Upravo zato sve uvale okrenute istoku i zapadu imaju oko barem jednog, a katkada i oko oba rta kojima je uvala zatvorena, specifičnu turbulenciju vodene mase koja je udičarima uvijek posebno zanimljiva.

Na terenima na kojima je južni rt izbačeniji u more od sjevernog, turbulencija će biti jača i izraženija upravo na tom izloženom južnom rtu. Ako je strujanje dovoljno jako, tada može doći do izvlačenja mora iz uvale pri čemu se tada strujanje javlja po sredini uvale, od najplićeg dijela pa prema otvorenom moru.

Smjer i položaj kurenta i položaj za ribolov

Ako su oba rta podjednako izbačena, tada do turbulencije dolazi na oba rta s tim da, u zavisnosti od njihove međusobne udaljenosti turbulencija južnog rta može, ali i ne mora imati utjecaja na strujanje oko sjevernijeg rta.

U situaciji u kojoj je sjeverni rt izbačeniji u more od južnog u uvali se javlja strujanje koje more izvlači iz uvale, upravo uz sjevernu stanu tako da izgleda kao da se uvala izlijeva preko sjevernog rta.

U svim opisanim situacijama, strujanja se uglavnom mogu jasno vidjeti i na površini mora tako da je lako odrediti smjer i položaj kurenta te se tada, u skladu s očitanim, postaviti u optimalan položaj za ribolov.

Ukoliko takva očitanja nisu potpuno jasna i vidljiva, dovoljno je brodicu prepustiti strujanju i pratiti kojim je smjerom i putanjom more nosi.

Duboke uvale i velike dubine i udičarenje

Naravno, kod velikih i dubokih uvala ove su zakonitosti tek dio priče, pri čemu u kalkulaciju treba uzeti dubinu mora, konfiguraciju dna i smjer vjetra kako bismo pohvatali sve aspekte gibanja vodene mase.

Na ovakvim terenima, ako more prelazi 25 metara dubine možemo očekivati doslovno svu udičarima zanimljivu ribu, tako da se na njima može primijeniti najveći broj udičarskih pristupa i tehnika ribolova.

Naravno, većina ovakvih terena su mikrolokacije sa svojim specifičnim eko sustavima na kojima je neka riblja vrsta zastupljenija od druge.

U ribolovu klasičnom kančenicom optimalno je potražiti 'zavjetrinsku' stranu uz rt koji je najizloženiji strujanju. Ukoliko je kurenat slab idealno je prepustiti mu se i loviti u driftu.

Uz vrulje najčešće panulom

U situacijama kada kurenat more izvlači iz uvale, dobro je pokušati stati na izlazu iz uvale na sam rub kurenta i potražiti ribu neposredno uz dno. Naravno, ako u samoj uvali postoji nekakva prirodna prepreka poput gomile stijenja ili uzdignuća, taj dio svakako treba pokušati pretražiti. Pozicije na kojima dominiraju vrulje, zbog konstantnog priliva slatke vode i jednako konstantnog smjera gibanja vodene mase imaju vrlo specifične uvjete.

U zavisnosti od prepreka na dnu može dolaziti do manje ili veće turbulencije što za ribolov uvijek mogu biti zanimljive točke.

U principu se dno uz vrulje sastoji najvećim dijelom od finog mulja što poprilično otežava ribolov kančenicama s težim olovnicama.

Pronalazak dijela terena s tvrđim dnom je u principu uvijek zgoditak pa takve dijelove dna, kada se otkriju, svakako valja zabilježiti kao potencijalno dobra lovišta.

I premda se uz vrulje, kao i svuda drugdje mogu koristiti gotovo svi alati i tehnike, najčešće se lovi panulom. Lovina su uglavnom brancini i lice koje treba tražiti u srednjem sloju mora. Premda se može loviti i varalicama, poželjno je koristiti živu ješku poput iglice, koja se standardno postavlja na klasičan panulaški predvez s tim da je idealno da sam predvez bude dug od 8 do 10 metara, dok promjer strune i veličinu udica treba prilagoditi ješki i lovini.