Slabe točke fluorokarbona

Fluorokarbonske strune su u suvremenom sportskom ribolovu postale nezaobilazne, a u mnogim situacijama i nezamjenjive, posebno kada je u pitanju formiranje predveza. 

No, unatoč brojnim prednostima, fluorokarbonske strune imaju i svoje mane od kojih su neke u specifičnim situacijama zapravo prednosti dok se druge uz malo taktiziranja ipak mogu zaobići. A fluorokarbonske strune su svoju popularnost stekle ponajprije zato što imaju isti koeficijent loma svjetlosti kao i more, tako da nakon potapanja postaju praktički nevidljive. Savršenije inačice imaju i istu specifičnu težinu čime se postiže i neutralni uzgon.

U praksi se koriste gotovo isključivo za izradu predveza. I premda su u udičarenju prva spona na putu od udice do jacere, fluorokarbonske strune zbog specifične molekularne građe imaju nešto slabiju linearnu nosivost i znatno veću memoriju od klasičnih najlonskih monofila što se posebno ističe u big game fishingu.

Tako se u lovu kapitalnih tuna nakon svake ulovljene veće ribe, stari fluorokarbonski predvez obavezno zamjenjuje novim. Čvorovi su slaba točka u svim sistemima, a posebno kod fluorokarbonskih struna upravo zbog njihove krutosti i krtosti, a zbog čega svi čvorovi koji se primjenjuju u radu s fluorokarbonskim strunama moraju imati mekana i široka uporišta kako ne bi došlo do pucanja na mjestu vezivanja. Ipak, unatoč svoj pažnji i oprezu u vezivanju, nakon korištenja u moru, nezavisno od izloženosti ili neizloženosti naprezanju, fluorokarbonske strune na čvorovima znatno brže stare i pucaju što se donekle može usporiti ispiranjem u slatkoj vodi nakon završetka ribolova.

Teško je reći koliko je koji čvor dobar za fluorokarbonske strune iz više razloga. Jedan od glavnih je taj što proizvođači prilikom formiranja struna, strune 'oplemenjuju' raznim dodacima koji vrlo neposredno utječu na sastav i kvalitetu. Tako su neke fluorokarbonske strune, mekše i podatnije, neke otpornije na abraziju, neke s memorijom, neke bez…

Upravo zato standardni čvorovi koji se koriste na fluorokarbonskim strunama mogu kod nekih struna imati veću, a kod nekih struna manju nosivost.

Nažalost ne postoji nekakav standardni obrazac koji bi mogao reći koji je čvor i kako vezan najprikladniji za određenu fluorokarbonsku strunu. Jedini način za iznalaženje najprikladnije čvora je temeljen na sistemu eliminacije nakon višekratnih pokušaja vezivanja različitih čvorova ili pak različitih oblika čvora. 

Najjednostavniji način za odabir najnosivijeg čvora je kada se na istoj struni veže više mrtvih suhih čvorova s tim da se kod prvog čvora živi kraj strune provuče smo jednom, na drugom čvoru dva a na trećem tri puta, te se postepenim zatezanjem oba kraja struna jednostavno pukne. Naravno, struna neće puknuti na sva tri čvora nego samo na jednom, nakon čega je postupak potrebno ponoviti barem još jedanput. Nakon što se ustanovi koji je čvor najmanje nosiv, postupak je potrebno ponoviti s preostalim čvorovima sve dok se po tom sistemu eliminacije ne otkrije čvor koji najviše nosi.

Kod izbora čvorova kojima se koristimo na fluorokarbonskim strunama svakako treba voditi računa o mjestima preklapanja tako da se treba odabrati čvor kod kojega struna najmanje pati. Osim toga u zatezanju treba obavezno zasliniti strunu kako bi se izbjegla abrazivna oštećenja na mikro razini.

Još jedan od važnih detalja vezanih uz čvorove na fluorokarbonskim strunama je vezan uz njihovu krutost koja se u ovom slučaju reflektira kroz nepotpunu zategnutost čvora. Tako primjerice mnogi ribolovci izbjegavaju određene fluorokarbonske strune jer im se izvlače ili 'izuvaju' iz čvorova, a što je posebno izraženo na graničnim čvorovima na kraju prama.

No, taj je problem zapravo vrlo lako rješiv jer njegovo ishodište leži u činjenici da čvor u vezivanju zapravo nikada i nije bio do kraja zategnut. U ovom je slučaju dovoljno nakon zatezanja čvora, primjerice onog kojim smo vezali udicu, prije rezanje viška strune povlačenjem udice uz istovremeno zadržavanje tehnosfere simulirati težinu zakačene ribe. U tom se trenutku često može čuti kako završni čvor 'kvrcne'. Taj pucketavi zvuk je zapravo znak da se čvor tek tada u potpunosti zategao i legao na svoje mjesto nakon čega se višak strune može odrezati bez straha na udaljenosti od oko dva milimetra od čvora.

A za one koji i dalje imaju skepsu prema kvaliteti zategnutosti čvora mogu kapljicom trenutnog ljepila u trenutku riješiti sve dileme i nepouzdanje u nosivost i zategnutost čvora.

Prva fluorokarbonska struna na svijetu proizvedena je davne 1971. godine, a proizveo ju je svima znani Seaguar. Buduću da se tvrtka na tom otkriću nije zaustavila već je proces usavršavanja nastavljen, Seaguar svakako možemo smatrati autoritetom na području proizvodnje fluorokarbona.

Upravo je zato posebno zanimljivo što ovaj renomirani brend ističe činjenicu da i najkvalitetniji fluorokarbon, bez obzira na deklarativni postotak nije potpuno nevidljiv. Ipak, unatoč tome mnogi ribolovci deklarativni podatak koji kaže da je struna '100 % fluorokarbon' tumači kao '100 % nevidljiv'.

Tko god se imao prilike okušati u big game fishingu mogao je ustanoviti kako se često dogodi da tune unatoč tome što se pod brodom nalazi 'akvarij' odbijaju na udicama ponuđenu ješku. No u trenutku kada se predvez promjera 1,05 zamijeni s onim 0,97 milimetara tuna bez oklijevanja proguta ponuđenu udicu.

Slično je i sa ostalim ribama pa i s najobičnijim arbunima. U hladnije doba godine kad je riba podozrivija a more bistrije i prozirnije, često se standardnom opremom ne mogu postići očekivani rezultati. No kada se prame promjera 0,25 milimetara zamjene s pramama promjera 0,18 ili 0,16 milimetara, grizevi se utrostruče.

Takav razvoj događaja je jednim dobrim dijelom vezan uz vidljivost, odnosno nevidljivost strune jer je činjenica da su tanje strune uvijek manje vidljive od debljih, no i uz činjenicu da je vid ribama tek jedno od osjetila kojima registriraju sve promjene u svojoj okolini. Struna, ma kako nevidljiva bila ima svoj 'odjek' u podmorju koji je većini riba zahvaljujući ostalim osjetilima poprilično jasno vidljiv i uočljiv, a zbog čega i priča o tanjim strunama jako dobro drži vodu. Naravno u tom skidanju promjera ne treba pretjerivati i ići ispod razumnog i realnog kako se ribolov ne bi pretvorio u neprestano formiranje novih predveza, a ribe plivale s gomilom pearcinga.

Važno je naglasiti da je fluorokarbonska struna na more došla preko šaranskog ribolova u kojem je korištena ponajprije za izbjegavanje pljucanja. Naime, šarani nemaju zube na rubu vilice kao većina riba već su kod njih zubi smješteni u ždrijelu. Zbog toga svaki zalogaj ide pravo pod te zube, a zbog čega je i osmišljen ribolov na dlaku kod kojega je ješka, najčešće boila, dakle komprimirana aromatizirana tvrda kugla, vezana za luk udice tako da zapravo uopće nije na udici već visi oko jedan centimetar ispod udice. Zahvaljujući ovakvoj montaži, u trenutku kada šaran pokuša boilu zdrobiti zubima, udica u trenu nalazi svoje mjesto u usnoj šupljini.

Budući da su šarani u poprilično visokom postotku uspješno pljucali i ovakve sisteme kad bi otkrili prevaru, ribolovci su otišli korak dalje i počeli koristiti fluorokarbonsku strunu za sam kraj predveza i to ne zbog njene nevidljivosti jer za tako što u mutnim šaranskim vodama i nema realne potrebe, koliko zbog krutosti same strune. Naime, šaran koji bi usisao tako složen predvez, i kad bi otkrio prevaru, ne bi ga uspijevao ispljunuti jer bi svaki pokušaj pljucanja završavao samoubadanjem.

Ta vrlo važna odlika većine fluorokarbonskih struna velikom se broju morskih ribolovaca može učiniti kao mana, no činjenica je da većina riba puno teže pljuca naješkane udice koje su vezane na fluorokarbonskoj struni od onih koje su vezane na klasičnim monofilnim strunama.

Istina je da se prame od krućeg fluorokarbona teže petljaju i mrse oko osnove predveza dok s druge strane neke fine prezentacije zahtijevaju rad s najmekšim mogućim fluorokarbonskim strunama što je jako pipav i mršenju poprilično sklon posao.

Stoga je jedino prihvatljivo rješenje kojim se sve ove mane i prednosti, a onda i dileme izašle iz toga uspješno eliminiraju, formiranje više različitih predveza različitih namjena.

Same konstrukcije tih predveza kao i izbor fluorokarbonskih struna strogo određene kvalitete, uvijek su uvjetovani tehnikom i ciljanom lovinom. Naravno ovakav pristup zahtijeva i dobro poznavanje tehnologije korištenih materijala i života pod morem, a što je jednostavno nezaobilazno za svakoga tko se ozbiljnije bavi suvremenim sportskim ribolovom.