Mračna ekologija - Timothy Morton

Malo je tako poticajnih filozofskih eseja, koji izražavaju takvo uzbuđenje pri čitanju, kao što je "Ekološka misao" Timothyja Mortona. Taj britanski mislilac koji izgleda kao rock-zvijezda, prijatelj umjetnika kao što su Björk ili Ólafur Eliasson, zasad nije baš prevođen u Francuskoj, iako osvježava razmišljanje o životu i globalnom zatopljenju prožimajući ga iznenađujućom dozom metafizike.

Pedesetogodišnjak,Timothy Morton opremio je kuću u kojoj živi u Houstonu sustavom za generiranje električne energije snagom vjetra. Sjeća se da je nekoliko dana smatrao sebe "kreposnim svecem", a tada je shvatio da mu taj sustav omogućuje da ostavi upaljena svijetla u svim prostorijama pa čak i da pretvori garažu noćni klub – bez ikakve štete po okoliš. Što ako ekološka tranzicija zapravo nije pitanje trezvenosti i nema nikakve veze s novim puritanizmom? Što ako nas ekološko razmišljanje ne dovodi do restrikcija nego do novog osjećaja rasipnosti, trošenja, međuzavisnosti, rasredištenja?

Zamjerili ste se mnogim simpatizerima zelenih politika rekavši da bismo se trebali prestati pozivati na prirodu. Zašto vam to smeta?

- To je normativno shvaćanje u kojem se podrazumijeva da su neki entiteti ili neka ponašanja protuprirodna. Retorika o prirodi u prošlosti je uglavnom služila homofobiji, seksizmu i rasizmu. Ljubav između osoba istoga spola bila je "anomalija". Bilo je "prirodno" da žene, kao slabije, budu podložne muškarcima. Bijelci su bili "po prirodi" manje inteligentni. Nadalje, problem je u tome što se ne zna gdje je ta slavna priroda. Je li u šumama, daleko od gradova? U oceanima? Je li moja DNK prirodna, a moje obrazovanje nije? Je li priroda ondje gdje tlo nije asfaltirano? Ne znam, jer šume su promijenjene ljudskim radom, oceani su onečišćeni, a tlo je puno umjetnih gnojiva. Ekološka misao kako je ja shvaćam poučava nas da su stvari povezane i međudjeluju, dok pojam prirode sprečava takvu vrstu svjesnosti.

Ako je tako, koju riječ treba upotrijebiti?

- Postoji biosfera, treba početi odatle. Razmislite malo. Želite spasiti dupine. Što je djelotvornije –reći da dupine treba spasiti jer oni nemaju ništa s ljudima, jer su stanovnici začaranog kraljevstva prirode – ili ustvrditi da dupini i ljudi imaju zajedničke pretke u evolucijskom stablu te da ih stoga trebamo shvaćati kao međuzavisne, uhvaćene u istu mrežu, i zato biti solidarni s njima?

U svom eseju ironizirate vrlo popularan film U divljini iz 2008. U filmu, nadahnutom stvarnim činjenicama, riječ je o Christopheru McCandlessu, mladiću koji je pokušao živjeti u netaknutoj prirodi i ondje našao smrt. Zašto ste tako sarkastični?

- Fascinira me depresija, samoubojstvo i takve stvari pa stoga ne osjećam nikakvu antipatiju prema Christopheru McCandlessu, ali sumnjičav sam prema toj fantaziji da možemo napustiti dimenziju društvenoga i uspeti se u kraljevstvo veličanstvene čistoće. Pada mi na pamet riječ "ljepoduh". Vjerovati da je civilizacija zla, demonska, i da bi bilo moguće pobjeći od nje na Aljasku, to je jednako tako glupo kao kad je George W. Bush zamišljao da postoji "osovina zla" koja prolazi kroz Irak, Iran i Sjevernu Koreju. Slično tome, teroristi Al-kaide bili su uvjereni da vrag stoluje u Blizancima Svjetskog trgovinskog centra. Duh zadrtosti pretpostavlja da je zlo izvan nas pa ga se stoga može napasti i riješiti ga se. No, kao što sam već istaknuo, biosfera je isprepletena, međupovezana, a strast zadrtih na kraju dovodi samo do nasilja i razaranja.

Isto tako, rugate se stajalištu jednog Ernesta Hemingwaya ili Jima Harrisona, koji izražavaju svoju muškost opisujući sebe kako krstare širokim prostranstvima.

- U Sjedinjenim Državama često se među vlasnicima domaćih životinja razgovara o pitanju drže li mačku u kući ili ona izlazi van? Ljudi uglavnom odgovaraju: "O, ja imam sreće, moja mačka izlazi van!" Ali što znači "vani"? Postoji li izvan stana neki vanjski svijet za mačke? Ne, postoji samo ulica, na kojoj mačke stradavaju u ime te veličanstvene i lijepe ideje da su one stvorene za život na otvorenom prostoru. Barem je tako ovdje, u Houstonu, gdje živim. Čak se pitam ne postoji li pojam "vanjske mačke", koja živi izvan kuće, samo kako bismo povjerovali da postoji svijet izvan onoga u kojemu zapravo živimo. Postoji li u biosferi neko utočište koje ljudsko djelovanje još nije dotaknulo? Ja ne vjerujem u to. Zato me geste pisaca koje spominjete navode na osmijeh: njihova društvena funkcija u tome je da čitatelji sanjare o tome kako su uspjeli postati "vanjske mačke". Drugim riječima, nikako ne možete pobjeći od društva ni od politike, čak ni ako pođete u ribolov u Montani.

Napisali ste: "Happeninzi i rave partyji su ekološki, od 14-satnog Sna u technicoloru u Alexandra Palace u Londonu 1967. (prvog velikog glazbenog festivala hipijevske ere) do acid housea 1988." Znači li to da je, po vašem mišljenju, ekološki svjesnije sudjelovati u gay prideu nego u šetnji šumom?

- Ne želim dodjeljivati pozitivne i negativne bodove. Ne bih išao tako daleko da kažem kako je X ekološki svjesnije od Y. No uvjeren sam da je borba protiv homofobije, rasizma i mizoginije sredstvo za uzdizanje ekološke svijesti. Jer, treba ukinuti sve stigmatizacije utemeljene na mikrorazlikama. Ako smatram da je čovjek bijele kože superioran onome crne boje kože, kada ću biti sposoban za veliki korak – da polarnog medvjeda shvatim kao svoga bližnjega, svoga brata?

Vi idete i dalje: objašnjavate da biosfera nije heteroseksualna, nego je queer.

- To je očito! Ako vas zanima biologija, znate da je heteroseksualna reprodukcija lokalizirana pojava, kap u oceanu svakojakog spolnog ponašanja i reproduktivnih mehanizama. Bakterije se razmnožavaju binarnim cijepanjem, drveće raspršuje sjemenje, tri četvrtine cvjetnica su biseksualne ili su hermafroditi... S gledišta učinkovitosti, potrošnje energije, reprodukcija kloniranjem – uobičajena u biljnom svijetu – daleko je bolja od spolne reprodukcije. Međutim, evolucija ima neobično svojstvo da uvijek ide u smjeru viška, rave partyja ako hoćete, neobuzdane potrošnje, jer je za prilagođavanje vrsta nužno da se događaju nasumične mutacije. Ali, da bi došlo do nasumične mutacije, potrebno je mnogo pokušaja. Samo zamislite broj sjemenja koje stvara običan cvijet maslačka, ili broj spolnih odnosa koji dovedu do samo jedne uspješne oplodnje.

Intervju u emisiji Svjetovi i nazori ne propustite poslušati u nedjelju, 20. veljače, od 10:30 na Trećem.