Sjećanje na Branka Ivandu

U novom izdanju "Filmomanija" prisjećamo se nedavno preminulog scenarista i redatelja Branka Ivande, koji je 20. studenog preminuo u 84. godini života. Iza njega je ostalo šest desetljeća kontinuiranog djelovanja na filmu i televiziji, a u posljednjem razdoblju života i u kazalištu. Njegova duga i bogata karijera filmskog i televizijskog redatelja počela je asistiranjima Vanči Kljakoviću, Antunu Vrdoljaku i Eduardu Galiću, a nastavila se režijom pet kino-filmova te niza televizijskih drama i filmova. Za svoj rad osvojio je više nagrada i priznanja u domovini i inozemstvu. 

Među ostalim i Posebno priznanje za režiju na Pulskom festivalu 1968. godine, za njegovo debitantsko ostvarenje "Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata". Dugo godina Ivanda je surađivao i na popularnim televizijskim sapunicama, time mladim redateljima demonstrirajući da ne postoje manje vrijedni angažmani te da se na svakom poslu može nešto vrijedno naučiti. Do posljednjeg trenutka bio je vitalan i aktivan, a iza sebe je ostavio intrigantan opus kojemu se možemo često vraćati. Branko Ivanda bio je izuzetno zanimljiv, duhovit i zahvalan sugovornik, o čemu svjedoči i razgovor koji slijedi. On je snimljen u travnju 2017. godine, povodom tadašnje retrospektive njegovih filmova u zagrebačkom kinu Tuškanac, a tada ste ga mogli premijerno poslušati u "Filmomaniji". Ovaj put slušamo ga reprizno, u znak oproštaja s jednim od doajena domaće kinematografije.

Za Branka Ivandu, čija je karijera na filmu i televiziji, a posljednjih godina i u teatru, trajala dulje od pola stoljeća, neosporno se može ustvrditi da je bio sjajan pripovjedač. Ponajprije usmeni, u što se potpisnik ovih redaka osobno uvjerio više puta, ali i filmski i televizijski te naposljetku i kazališni. Od 1967., kad je kao suscenarist sa Zvonimirom Majdakom i Antom Peterlićem surađivao na vrlo uspjeloj drami "Iluzija", samostalnom dugometražnom prvijencu Krste Papića, a osobito od kad je godinu kasnije i sam debitirao dojmljivom modernističkom socijalnom dramom "Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata", Ivanda se prometnuo u jednog od ključnih sudionika i svjedoka povijesti hrvatskog filma. "Gravitacija…" je u ono vrijeme bila prilično hrabar film, jer se autor kroz intimnu priču naslovnog protagonista koji se ne može uklopiti u dominantno malograđansko društvo, pozabavio i duhom vremena te tada provokativnim temama poput turobnosti socijalističkog društva, teškog položaja radnika i malograđanskog mentaliteta uopće. U tom filmu započela je njegova kasnije stalna suradnja s hvaljenim i nagrađivanim scenografom Željkom Senečićem, slikarom koji se okušao i kao scenarist i redatelj.

Ivanda je prva redateljska iskustva stjecao prije točno šest desetljeća, kao asistent Vanče Kljakovića i Antuna Vrdoljaka u kratkim filmovima "Duga ulica" i "Poslije predstave" iz omnibusa "Ključ", te također kao asistent Eduarda Galića u TV-drami "Prikupljanje hrabrosti". Godine 1974. prema scenariju Danila Kiša snimio je TV-dramu "Drveni sanduk Tomasa Vulfa", prvo djelo planiranog ali nedovršenog ciklusa posvećenog sedam smrtnih grijeha, ali i njegova prva suradnja s uglednim književnicima. Tijekom čitave karijere prilično su ga intrigirali ambiciozni prozni i dramski tekstovi, od priče Ksavera Šandora Gjalskog u također TV-drami "Nocturno", preko romana A. P. Čehova u drami "Psihopati", potom drame "Slučaj maturanta Wagnera" Marijana Matkovića u opet TV-drami, do romana "Stroj za maglu" Pavla Pavličića u triler-drami "Zločin u školi" te romana "Konjanik" Ivana Aralice u istoimenoj povijesnoj romantičnoj drami, da spomenemo samo neke. Jer tu je, dakako, i neizbježni Miroslav Krleža, čiju je dramu "U logoru" 1983. ekranizirao kao dvodijelni TV-film, a režirao je i TV-adaptaciju kazališne drame "Kraljevo" u režiji Dine Radojevića.

Važno obilježje Ivandina autorskog rukopisa, osobito tijekom 70-ih i 80-ih godina, bila je zamjetna sklonost fantastici, koja se podudarala s pojavom skupine književnih fantastičara predvođenih Pavlom Pavličićem i Goranom Tribusonom. Uzmu li se u obzir Tadićev antologijski "Ritam zločina" i Ivandin "Zločin u školi", moglo bi se reći da su njih dvojica činili svojevrsnu filmsku frakciju te skupine. Autoru ove emisije upravo je "Zločin u školi" najdraži Ivandin film, baš zbog toga što je u njemu prilično uspješno 'uskočio u Tadićeve cipele'. Ali i zbog toga što to ostvarenje sadrži bitne elemente film noira, jer je riječ o detektivskom filmu čiji je protagonist privatni istražitelj kao amblematski lik film noira. On subjektivno doživljava zbivanja i komentira ih unutarnjim monologom, a odabir takve izvedbe Ivandi je bio logičan izbor u prilagodbi Pavličićeve proze. U ovom filmu izrazitije je zamjetan i njegov društveno-kritički stav, za razliku od većine njegovih ostvarenja u kojima je socijalna kritičnost izraženija u kontekstu, nego u samom tekstu. Kao da je društvenu, a posredno i političku kritiku, namjerno ostavljao u drugom planu i više ju sugerirao, što je bilo i logično zbog njegove pripadnosti krugu žanrovaca, tzv. 'hičkokovaca'.

U smislu bilježenja društvenih i političkih događaja ponajviše se izdvaja glasoviti dokumentarac "Poezija i revolucija", koji je Ivanda 1971. snimio sa Zoranom Tadićem. Riječ je o zapisima zbivanja tijekom studentskog štrajka te godine u Zagrebu, da bi nakon razbijanja štrajka njegovi vođe bili uhićeni i osuđeni, a snimljeni materijal pohranjen u policijsku arhivu, zbog čega je film dovršen tek 30-ak godina kasnije. Među važnim obilježjima Ivandina autorskog rukopisa bilo je i kreiranje slojevitih i suptilnih ženskih likova. U njegovim filmovima žene su protagonistice, ali i katalizatori dramskih zbivanja, u velikoj mjeri eterične i neuhvatljive te istodobno i čvrste i fragilne, i plahe i odlučne. Kad se gledaju njegovi TV-filmovi i televizijske drame "Dugo putovanje u bijelo", "Ana i Nives", "Pet mrtvih adresa" i "Sestre", može se uočiti i svojevrsna feministička strana Ivandina autorskog prosedea. Ne uvijek i ne nužno, ali u njegovim djelima žene su moralnije, dosljednije i čvršće u odnosu na muškarce.

Dok je "Dugo putovanje u bijelo" tjeskobna i kompleksna psihološka obiteljska drama u središtu koje je traumatizirana 15-godišnja djevojka koju tumači mlada Sanja Vejnović, a koja zbog traume dospije na psihijatriju, film "Ana i Nives" izuzetno je uspio predstavnik filmskog modernizma koji se i danas doima podjednako svježim i modernim kao i u vrijeme nastanka. U potonjem naslovu Ivanda je izuzetno vješto spojio fikciju i dokumentarizam, fikcijsku priču o montažerki Ani koja mašta o emancipaciji i samoostvarenju te ispovjedni dokumentarni 'film u filmu' o slikarici Nives Kavurić Kurtović. U ovom filmu Ivanda je posegnuo i za metatekstualnošću i metafilmičnošću, za povremenim brisanjem granice između igranog i dokumentarnog. Film "Ana i Nives" doima se kao svojevrsni nasljednik "Žive istine" Tomislava Radića, a intrigantan je i danas kad se intenzivno brišu granice između filmske fikcije i dokumentarizma.

Napokon, od 2005. do 2013. godine intenzivno je režirao sapunice, od "Ljubavi u zaleđu" i "Običnih ljudi" do "Sve će biti dobro" i "Pod sretnom zvijezdom". Na pitanje zbog čega se okrenuo radu na sapunicama odgovarao bi da one podrazumijevaju brzu režiju bez ponavljanja i glumu također bez repeticija i popravljanja. Sebe je ponajprije smatrao profesionalcem kojem nikakav angažman nije stran, a veselio ga je i rad s mladim glumicama i glumcima (u "Konjaniku" je 'otkrio' Zrinku Cvitešić). Tome se posvećivao i kao pedagog, ne samo kroz predavanja filmske i televizijske režije na zagrebačkoj ADU, nego i tijekom nekoliko godina života i rada u SAD-u. Do posljednjeg trenutka bio je vitalan i aktivan, a iza sebe je ostavio bogat opus kojemu se možemo često vraćati.

Razgovor s nedavno preminulim Brankom Ivandom poslušajte u emisiji "Filmomanija" Trećeg programa Hrvatskog radija, u petak 12. prosinca, te naknadno u Slušaonici HRT-a.