Sjećanje na Zrinka Ogrestu

Prvu "Filmomaniju" nakon ljetne stanke posvetili smo Zrinku Ogresti, prema mnogima najvažnijem i najzanimljivijem domaćem filmskom autoru posljednjih desetljeća. Ogresta je iznenada preminuo 3. srpnja u dobi od 67 godina, a iza njega je ostao kvalitativno ujednačen opus od 8 dugometražnih kino-filmova te desetak kratkih igranih filmova i nekoliko dokumentaraca. 

Ogresta se četiri desetljeća kontinuirano bavio filmom, od ranih televizijskih drama kakve su „Olujna noć” i „Leo i Brigita” iz druge polovice 80-ih, do niza hvaljenih i nagrađivanih igranih filmova poput „Ispranih”, „Krhotina” i „Tu”, te dvaju posljednjih pobjednika Pulskog filmskog festivala, drama „S one strane” i „Plavi cvijet”. On je autor jednog od najintrigantnijih i najzaokruženijih opusa hrvatske kinematografije, uz to i redatelj čija su ostvarenja na Pulskom filmskom festivalu osvojila najviše Zlatnih arena.

Zrinko Ogresta na neki način kao da nije pripadao ovom vremenu i današnjem društvu. Bio je izuzetno produhovljena osoba koja je čvrsto držala do tradicionalnog sustava vrijednosti, do pravednosti, poštenja i odgovornosti, zbog čega je na osobnoj a dijelom i na profesionalnoj razini teško razumio vrijeme u kojem materijalno prevladava nad duhovnim, interes nad empatijom a egoizam i bešćutnost nad moralom i etikom. Kao veliki altruist koji je iznimno držao do poštenja i pravde nije želio prihvatiti okolnosti u kojima osobni i partikularni interesi na svakom koraku potiskuju dobrotu i plemenitost, nerijetko im se čak i izrugujući. Okolnosti u kojima nesebično davanje i izlaganje za druge, makar se s njima načelno ne slagali i ne imali mnogo zajedničkog, danomice uzmiču pred egoizmom, sebičnošću i bešćutnošću. Ogresta je bio rijetko pošten i plemenit čovjek s kojim ste mogli satima nadugo i naširoko razgovarati o umjetnosti, politici i nogometu, koji je sugovornike osvajao svojom upućenošću i oštroumnošću, baš kao i blagošću i empatijom koje je emanirao u svakom trenutku.

Istovremeno, vrlo brzo bi vam postalo jasno da se on djetinje iznenađeno i s nevjericom čudi nepoštenju, kriminalu pa i otvorenom zlu kao možda i dominantama koje definiraju današnje vrijeme i društvo. Takve pojave jednostavno nije razumio, baš zbog onog bogatstva duha i elementarne vjere u čovjeka ipak i unatoč svemu, u čovjeka za kojeg se uvijek vrijedi boriti, bez obzira pod kojom zastavom (na)stupao. Zvuči patetično, ali autor ovih redaka od prvog dana poznanstva doživljavao ga je kao beskrajno pomirljivu i tolerantnu osobu spremnu prihvatiti svakog pojedinca i svaki stav, ma koliko oni ponekad bili nespojivi s njegovim svjetonazorom i spomenutim sustavom vrijednosti. Autor "Filmomanije" upoznao ga je i s njim se počeo zbližavati osvrtu na njegov najuspjeliji film "S one strane", koji je premijerno prikazan prije točno 10 godina, najprije u kinima u proljeće a potom i na Pulskom filmskom festivalu u srpnju. Osvrt je bio zasluženo naglašeno pohvalan, jer je riječ o Zrinkovom najslojevitijem i najzrelijem ostvarenju, o intimnoj drami sredovječne Zagrepčanke i njezine šire obitelji koja spletom okolnosti postaje žrtvom manipulacije koja korijene vuče iz Domovinskog rata, konkretno u zločinu koji je počinio njezin nekadašnji suprug, časnik vojske 's one strane'.

I ovaj film je snažna moralka, kao uostalom i ostala Zrinkova djela, među kojima se donekle izdvaja tek njegov posljednji dugometražni film "Plavi cvijet". To nimalo ne čudi, jer je on svoj moralizam uvijek ugrađivao u umjetnost, zaključno s njegovom prvom kazališnom premijerom iz travnja ove godine, kad je u Gavelli postavio "Mirise, zlato i tamjan" Slobodana Novaka. Tada je kroz smijeh znao reći da time počinje njegova nova karijera, ovaj put redatelja na 'daskama koje život znače'. Bio je izuzetno nezadovoljan, pa i ogorčen time što su mu nekoliko posljednjih godina scenariji redovito odbijani na HAVC-u, uz prema njegovim riječima nerijetko nesuvisla objašnjenja. 'Kad me više ne žele u hrvatskom filmu, idem u kazalište', rekao mi je jednom, i siguran sam da bi u tome ustrajao, samo da je srce izdržalo. A Zrinko je kao autor najzaokruženijeg i kakvoćom najujednačenijeg opusa ključno obilježio domaći film tijekom protekla tri i pol desetljeća. Birao je projekte koji su ga intrigirali na nekoliko razina, od tematske i motivske preko artističke tj. izvedbene do osobne pa i intimne, koja mu je bila itekako važna u svemu što je radio.

Autorski je sazrijevao i razvijao se u svakom novom filmu, ujedno bivajući sve hrabriji i samosvjesniji, što je bila posljedica njegova osobnog sazrijevanja i mijena kroz koje je prolazio. U svakom novom projektu pred sebe je postavljao drugačije i izvedbeno složenije izazove, bez obzira na žanrove i s maksimalnom fokusiranošću na likove i priču. Bio je izuzetno senzibilan i promišljen čovjek i umjetnik, unatoč spomenutom altruizmu socijalno osviješten realist i skeptik koji nije vjerovao u društvo, ali jest u pojedince, u karaktere koji su manje ili više bili odraz njega samog. Pažljivo je birao suradnike koji su se mogli i znali prilagoditi njegovoj osobnosti, od Lade Kaštelan u kino-prvijencu "Krhotine – kronika jednog nestajanja", koji je u Puli 1992. osvojio Zlatnu uljanicu i nagradu Ruža Pazinke za sjajnu Almu Pricu, preko Gorana Tribusona u socijalnoj triler-drami "Crvena prašina" i Josipa Mlakića u slojevitoj postratnoj mozaičnoj egzistencijalnoj drami "Tu", potom opet Lade Kaštelan u egzistencijalnim dramama "Iza stakla" i "Projekcije", do Mate Matišića u "S one strane" i naposljetku Ivora Martinića u "Plavom cvijetu".

U ponešto tezičnoj oporoj romantičnoj socijalnoj drami "Isprani" oslonio se pak na poetiku i motive pripovijedaka svog omiljenog češkog pisca Mareka Hlaska. Gledano sa strane, Zrinko se činio kao najmirniji i najstaloženiji čovjek na svijetu. No kad biste ga upoznali, a moja malenkost se s njim sprijateljila tijekom zajedničkih žiriranja hrvatskog filma na pulskom festivalu 2017., shvatili biste da je bio čovjek koji je previše toga gutao u sebi, što bi se u Dalmaciji reklo 'kupio je u prsi'. Bio je osoba golema srca, i zapravo drugačije nije ni mogao otputovati s ovog svijeta.

O Zrinku Ogresti u emisiji razgovaramo s filmskim kritičarom, književnikom i kolumnistom Juricom Pavičićem, koji je desetljećima intenzivno pratio njegov rad, a poslušat ćemo i posljednji razgovor s Ogrestom, iz lipnja prošle godine kad mu je dodijeljena Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području filma.

Razgovor o Zrinku Ogresti i intervju s njim poslušajte u emisiji "Filmomanija" Trećeg programa Hrvatskog radija u petak, 2. listopada, te naknadno u Slušaonici HRT-a.