Fran Vasilić: Objavljivao sam na TikToku dok je to još bilo polusramotno

Proboj Frana Vasilića na glazbenu scenu nije bio tipičan, osvojio je društvene mreže, streaming servise, zvijezda je u inozemstvu, no u Hrvatskoj još uvijek ne zna mnogo ljudi za njega. Što kaže o svom za glazbenu industriju novom načinu proboja, kako je sve počelo? 

- Krenuo sam preko društvenih mreža, 2020. tijekom lockdowna zbog covida. Tada sam studirao u Amsterdamu, vratio sam se doma i bio sam, bez mogućnosti druženja. Prva dva tjedna nisam imao čak niti predavanja jer se još nije znalo što će biti i da se nećemo tako skoro vratiti na fakultet. S obzirom da sam se već dugo planirao uvesti u glazbenu produkciju i stvoriti nešto konkretno, iskoristio sam to vrijeme, a kako se lockdown produljivao od moje ideje da napravim jednu pjesmu, nastala je i druga, treća, četvrta, peta i na kraju sam završio s cijelim albumom, mojim prvim albumom koji se zove „Retrovizor“ i koji sam izdao u osmom mjesecu iste godine.

Njegova glazba najprije je osvojila top liste u Americi i u Maleziji, kako to objašnjava?

- To je Internet, danas kad staviš svoju glazbu online, stvarno ne znaš tko će ju vidjeti, ne znaš s kim će rezonirati, ne znaš gdje će završiti. Ja imam tu sreću da sam u Americi i Aziji uspio pronaći svoju publiku. Već je taj moj prvi album dospio na Apple Music top 100 alternativnih albuma.

Kakve su bile prve reakcije nakon što je pjesme odaslao u virtualni svijet i s koliko strepnje ih je iščekivao?

- Moj osobni cilj bio je iskoristiti vrijeme lockdowna na neki produktivan i kreativan način. Nisam imao neka pretjerana očekivanja da će to čuti ljudi koji nisu moji roditelji, prijatelji i moj pas... Veselila me svaka reakcija. Kad sam tek izbacio album, osim na TikTok stavio sam neke ulomke na Reddit i onda čitao komentare ljudi: od pohvala do „mali, niš od ovog“.

Znači nisu bili baš svi oduševljeni?

- Pa ne, ali mislim da to ni nije poanta. Bilo mi je drago da su ljudi poslušali i reagirali, ali ništa od svih tih internetskih stranica na koje sam stavio svoju muziku nije bilo usporedivo s društvenim mrežama, znači TikTok i Instagram su bili najveći faktor u mojoj priči, na mojem početku. 

Uspijeva li danas uopće pratiti sve komentare na svim kanalima s obzirom da ima jako mnogo pratitelja?

- Pa rekao bih da trenutno nisam više toliko fokusiran na društvene mreže. I dalje objavljujem svu svoju novu muziku na sve svoje platforme, ali u jednom trenutku ti dođe do glave da sve to što ti čitaš i pozitivno i negativno, ne igra toliku ulogu u cijeloj toj priči. 

Što igra? 

- Sjećam se da mi je 2020. kad sam te krenuo, svaki novi video, ako bi uspio, bio motivacija da nastavim, a ako ne bi uspio, razmišljao bih što mogu promijeniti. Sad su mi te video snimke i cijela promocija postali sekundarni u odnosu na rad na samoj glazbi, to je u biti dio koji najviše volim. Volim svoju trenutačnu poziciju na sceni gdje mogu uživati benefite da mi glazba je uspješna, ali opet da me ne zna toliko ljudi u Hrvatskoj. Da nisam u toj situaciji možda bih se više trudio na društvenim mrežama, ali sada želim zadržati svoj trenutačni status.

Pjesme mu dosežu milijune streamova, ima broj pratitelja na mrežama o kojima neki naši prekaljeni glazbenici mogu samo sanjati. Stoji li iza toga više trud ili sreća? 

- Pa mislim da oboje, mislim da bi bilo jako egocentrično i narcisoidno da kažem da je to sve samo rezultat mog truda i talenta, mislim da je definitivno i sreća bila faktor, pogotovo taj timing koji sam ulovio. Krenuo sam objavljivati na TikToku kad je to još bilo polusramotno, koristila su ga djeca za neke svoje fore i internetske memeove. Te 2020. nije još bilo mainstream zvijezda tamo. Korisnicima te aplikacije svidio se moj DIY pristup, da nije sve ultra čisto i producirano, nego da je više amaterski. Danas su sve najveće svjetske zvijezde na TikToku i koriste ju kao primarnu platformu za promociju svoje glazbe, tako da mislim da se ta neka autentičnost izgubila putem, što mi je žao, ali i dalje mislim da je lijepo da mogu koristiti tu platformu kao neki izravan doticaj sa svojom publikom bez posrednika i medija, tako da je to i dalje plus.

Koliko je zahtjevan virtualni svijet, koliko treba hraniti sve te kanale, koliko se oni mijenjaju i kako biti u korak s tim promjenama? 

- Ovisi koga pitate. Ja objavljujem koliko mi se objavljuje, nekad to bude jednom tjedno, neka više puta. No, ako pitate TikTok fanatike, reći će vam kako morate objavljivati tri puta dnevno da zadržite interakciju s publikom. Mislim da to ovisi u publici. Moja publika zna što može očekivati od mene i ja sad imam sigurnost koju možda nisam imao kad sam tek počinjao. Mislim da je frenetično objavljivanje znak bojazni da će sve nestati ako to ne radiš. Ja sam u tome već šestu godinu i stekao sam neku sigurnost da mogu napraviti korak natrag, mogu se vratiti i mogu si dozvoliti da radim na kvaliteti, a ne samo kvantiteti. To je moja filozofija trenutno. 

Što bi preporučio mladim glazbenicima koji se sada nalaze tamo gdje je on bio prije pet-šest godina? 

- Pa, mislim da je sad puno teže, barem što se tiče društvenih mreža, puno su zasićenije i puno se teže probiti. Ali mislim da je i dalje bitno imati neku dozu originalnosti, mislim da je to možda čak najbitnije, da se možeš nekako izdvojiti. I mislim da su radne navike isto jako bitne... Ako se netko odluči posvetiti tome, neka izdrži i ne posustaje. Jedna stvar koja je možda još važnija od navedenog je da se ne obeshrabre zbog neuspjeha. Mislim da je neuspjeh dio apsolutno svačije priče i da je to dio puta do uspjeha.

Unutarnja stanja i previranja, ljubavna veza i turbulencije u bliskim odnosima, potraga za ravnotežom između sebe i svijeta, to su nerijetko teme o kojima pjeva. Što je polazište njegovih pjesama i kreće li od teksta ili od melodije? 

- Da, pa polazište su uvijek neke egzistencijalne misli, ljubavne misli, životne odluke, teme o kojima se najviše premišljam završe u pjesmama. Cijeli novi EP „Bolts & Wires“ je jako turbulentan i kaotičan. Htio sam uloviti tu emociju premišljanja, neznanja i vraćanja s „da“ na „ne“ i onda opet na „možda“. Uglavnom krećem od melodije, nekad napravim instrumentalni dio koji mi se jako sviđa pa onda pišem preko toga, ali ovisi od pjesme do pjesme.

Na početku je sve snimao sam. Najnovije izdanje, EP „Bolts & Wires“, objavljeno je prije dva mjeseca, a kao koproducenti potpisani su i Roko Crnić i Hrvoje Klemenčić iz benda Porto Morto. Koliko se toga promijenilo od početaka do posljednjeg EP-a i kako se razvijao njegov zvuk? 

- Pa rekao bih da je sve to i dalje u nekom bedroom pop svijetu ili bih bar volio da ljudi čuju da sam se potrudio zadržati ideju tog zvuka. Ali bih isto tako volio da slušatelji mogu čuti da sam pokušao ciljati stepenicu više u svojim novim projektima i da sam uložio trud da to ipak budu studijski albumi, a ne snimljeni doma. Surađujem s raznim instrumentalistima i mislim da je kolaboracija jako bitan element svakog kreativnog procesa. To tek sad mogu reći kad pogledam svoje ranije projekte i svoje najnovije, mislim da je taj neki prostor gdje ideje mogu rezonirati i odbijati se između više mozgova, jako zdrav za bilo koji kreativni proces. Rekao bih da se i dalje stilistički pokušavam držati istih elemenata kojih sam se držao na početku, ali razviti kvalitetu, to su mi ciljevi. 

Koliko je važno da su senzibiliteti suradnika donekle bliski?

- Mislim da je to dosta bitno, ali mislim da je na kraju dana najbitnije da se ostvari autorova vizija. Tako da mislim da je kod potrage za suradnicima najvažnije naći nekoga tko razumije viziju koju imaš i zna što želiš postići, koji zvuk i da ste jednostavno na istoj valnoj duljini. 

Kad smo kod suradnika, s Franom Vasilićem svira i basistica Laura Matijašević koju publika poznaje iz benda Nemanja i bubnjar Branimir Blažević kojeg publika zna ponajprije iz Svemirka. Kako se i kada povezao s njima?  

- Zagrebačka je scena dosta mala i svi su jako otvoreni. Nitko ne brije da je prebitan, svi su raširenih ruku, barem što se alternativne scene tiče. Najprije sam se povezao s Branimirom, i to kad sam krenuo nastupati uživo, dakle od moje premijere na Velvet festivalu na Krku. Laura je došla u bend prošle godine, ovo mi je treća postava. Tražili smo novu basisticu i upoznao sam ju preko Branimira. Našli smo se na cugi negdje u veljači, i ta cuga je potrajala otprilike četiri sata, odmah smo kliknuli i sad sviramo nas troje.

Tko stoji iza njegovog sjajnog vizualnog identiteta i koliko mu je taj dio važan? 

- Spomenuti Roko Crnić režirao je moja prva dva spota „Maybe“ i „Hypotheticals“, tako da za spotove uvijek imam suradnike, ali što se tiče outfita za turneju ili vizuala za društvene mreže, generalno stojim sam iza toga. Volio bih da me ljudi doživljavaju na prvom mjestu kao umjetnika, a na drugom kao glazbenika, jer mi je taj vizualni dio jednako bitan kao i glazba, jedno bez drugog ne ide. 

Mnogi se vjerojatno pitaju zašto pjeva na engleskom, ali nije to baš došlo niotkuda. Uz želju za proboj na međunarodno tržište, Fran Vasilić je i živio u inozemstvu, u Nizozemskoj i u Sjedinjenim državama. Što kaže o tom dijelu svog života?

- Te 2020. kad sam se počeo baviti glazbom, živio sam u Amsterdamu. Sve teme kojih se tada dotičem bile su i proživljene na engleskom jer sam tamo i studirao i družio se na tom jeziku pa mi je to bilo logično. Nakon toga sam otišao u Ameriku, dio godine sam proveo u New Yorku, a dio u Los Angelesu. Moji tadašnji menadžeri su bili Amerikanci i taj cijeli put je bio organiziran s namjerom da se upoznam s tamošnjim producentima i posjetim nekoliko izdavačkih kuća. To mi je bilo odlično iskustvo, i dalje imam jako dobar odnos s pojedinim producentima koje sam tamo upoznao, u kontaktu smo i surađujemo. Bilo mi je to jedno od najljepših životnih iskustava. Imao sam neke predrasude o L.A.-u, očekivao sam plastiku i influencere, ali sam tamo otkrio da je kalifornijska indie scena jako otvorena, da su ljudi puno pristupačniji nego u New Yorku, mentalitet me podsjetio na moj Krk.  

Kakva je nizozemska glazbena scena? 

- Mala, nije puno veća od Hrvatske. Moje prvo radijsko gostovanje bilo je na jednom nizozemskom radiju. Pronašao me neki njihov praktikant na TikToku kad sam imao tek koju tisuću pratitelja, ili možda samo nekoliko stotina. Javio mi se i rekao da bi htio pustiti glazbu s mog albuma „Retrovizor“ na malom lokalnom radiju. Sjećam se da sam mu poslao pjesme i iz svoje studentske sobe slušao online, bilo mi je baš ludo da se moje pjesme puštaju na nekom radiju u Nizozemskoj. Javljali su mi se još neki ljudi iz njihove glazbene industrije, ali nikad mi to nije imalo pretjerano smisla, s obzirom da mi je publika bila američka i azijska, a da mi je dom bio u Hrvatskoj, tako da se nisam baš pretjerano umrežio s njihovom glazbenom industrijom. 

Zasad jedina njegova pjesma na materinjem jeziku je „Naša zemlja Hrvatska“ koja govori o proturječnim osjećajima vezanim za vlastitu domovinu. Koliko se njegova slika Hrvatske mijenjala s distancom koju mu je pružio život u inozemstvu?  

- To je poput pitanja koliko ti nedostaju stvari koje nemaš, samo zato što ih nemaš jer kad si vani, fali ti taj osjećaj doma i topline, a kad si doma uviđaš sve više stvari s kojima nisi zadovoljan. Kao što je rekao Preradović „stalna na tom svijetu samo mijena jest“, s tom spoznajom jedino mogu rezonirati, najbolji je balans i ne biti cijelo vrijeme zaglavljen na istom mjestu. Pjesmu „Naša zemlja Hrvatska“ pisao sam prije godinu dana i to je tema o kojoj sam puno razmišljao. Lijepo mi je biti tu, ali ponekad ne želim biti tu, i to je u redu, ne moram donijeti konačnu odluku da ću zauvijek otići ili ostati. Mislim da je prirodno imati neke valove u odnosu prema domovini, ne mora domoljublje biti dvodimenzionalno kao što je u nerijetko u domoljubnoj muzici „naša zemlja je najbolja, naša zemlja je najjača, ništa nije ovdje krivo“. Iako, je i takav tip muzike u nekim povijesnim trenucima bio koristan, ali to nije jedina domoljubna glazba koja bi trebala postojati. Možeš voljeti svoju zemlju, ali i dalje uviđati njezine nedostatke.

Sama tema nametnula je pisanje na hrvatskom, no je li to iskustvo možda otvorilo neku daljnju perspektivu stvaranja na materinjem jeziku?

- Nakon što sam toliko dugo pisao na engleskom, mislim da je to bila stvar već nekakve navike i sada, kad sam se okušao u stvaranju nečega na hrvatskom, mi je u biti laknulo jer sam probio taj led, tako da sam otvoren stvarati još glazbe na hrvatskom u budućnosti. Kao što ste rekli, zbog tematike ove pjesme bilo je jedino logično pisati na hrvatskom.

Zanimljive su reakcije koje nisu bile pozitivne samo među hrvatskim fanovima, nego i onih koji ne razumiju o čemu je riječ. Netko je čak komentirao da s ovom pjesmom počinje učiti hrvatski. Engleski otvara sva vrata, no može li jedan mali jezik možda imati dozu privlačnosti i egzotike u glazbenom svijetu?

- Pa mislim da može. Nije mi to bilo ni na kraj pameti kad sam pisao pjesmu, ali sad kad sam je objavio, uvidio sam da je to ljudima zanimljivo. Reakcija koju ste spomenuli je svakako zanimljiva i neočekivana. 

Je li prije albuma Retrovizor bilo još neke glazbe koja nikad nije objavljena? Kada je uopće počeo stvarati svoju glazbu? 

- Bilo je, bilo je. Veći dio svog života sam radio obrade sam u svojoj sobi, to mi je bio najdraži oblik provođenja vremena nakon škole, pogotovo zimi kad nije bilo ničeg drugog za raditi na Krku. Ne mogu reći da je to uvijek bilo dobro, nekad bih svirao pjesme koje mi apsolutno ne bi sjedale, ali bih svejedno svirao. Bilo je zabavno i nekad mi čak fali takav neobavezan oblik odnosa gdje nema nikakvih očekivanja, ne postoji publika, nego samo ti i ono što želiš raditi. Par puta dok smo radili posljednji album u studiju i čekali da se nešto eksportira na kompjuteru, izvadili bismo gitaru Roko, Klema i ja, i svirali bismo neke treš pop hitove od Lady Gage i The Pussycat Dolls. To sad rijetko radim i to je možda nešto čemu bih se volio vratiti. Evo, to mi je cilj za 2026. - imati neki ležerniji pristup muzici. 

Koji su ga glazbenici obilježili u formativnim godinama? 

- Moji roditelji ne slušaju baš glazbu koju sam ja slušao u srednjoj. Tata jako voli klape, a mama pjevače poput Erosa i Stinga, njih bi uglavnom slušali na putu u autu. Ja sam u srednjoj na Internetu pronalazio svoju glazbu. Tada je Tumbrl bio jako popularan za alternativnu scenu, slušao sam Arctic Monkeys i The Neighbourhood, a onda sam još pronašao jako puno bendova kao što su Arcade Fire, The Strokes, The White Stripes i koji su mi obilježili srednjoškolsko razdoblje. Tad sam jako puno slušao indie rock, a nakon što sam došao u Amsterdam prešao sam na indie-pop, synth-pop i više neki elektronski zvuk. To je bio prvi val bedroom popa, kantautori Clairo, Rex Orange County, Gus Dapperton, ta neka scena, uglavnom američka i britanska koja me jako inspirirala jer je vukla puno elemenata iz starije glazbe kao što su synth wave, synth pop, jazz. Najzanimljiviji u cijeloj priči, i toga danas ima sve više i više i u mainstreamu, je taj neki „genre-bending“ gdje se koriste elementi različitih žanrova u stvaranju glazbe i to je nešto čemu ja volim težiti.