Japanska indie scena

Kako funkcionira japanska nezavisna glazbena scena i koliko je umrežena s međunarodnom? Odgovore na ta pitanja potražila sam u kultnoj trgovini gramofonskih ploča Flake Records u Osaki čiji je vlasnik i osnivač Takahiro Wada, jedna od ključnih figura japanske indie scene, u glazbenoj zajednici poznatiji pod nadimkom DAWA. 

Nakon godina rada u drugim prodavaonicama ploča osnovao je Flake records 2006. godine kao potpuno samostalan projekt. 

- Svirao sam u bendu od tinejdžerskih dana, zatim sam počeo raditi na pola radnog vremena u CD shopu. Kasnije sam upoznao vlasnika jedne trgovine ploča i počeo raditi tamo. Nisam bio netko koga bi se moglo nazvati glazbenikom. Više je to bilo u stilu da sam jednostavno imao bend. Nismo bili popularni i grupa se prirodno raspala. Nakon toga, trgovina ploča u kojoj sam radio je bankrotirala, pa sam s prijateljem pokrenuo FLAKE RECORDS. To je bilo prije dvadeset godina. Vrlo je teško, jedva preživljavam. Mislio sam da postoji šansa za uspjeh ako iskoristim iskustvo iz prethodne trgovine ploča. Na prošlom poslu bavio sam se poslovima kupca za trgovinu, ali nisam bio uključen u vođenje same tvrtke. Vlasnik je suludo trošio novac i zato je tvrtka bankrotirala. Pomislio sam da bih mogao uspjeti ako ga uzmem kao negativan primjer, odnosno ako budem radio potpuno suprotno od njega. Osim toga, u tom sam razdoblju već bio upoznao jako puno ljudi.

Pokrenuo je i izdavačku kuću pod istim nazivom. 

- Iz iskustva koje sam stekao kao osoba koja za trgovinu bira i naručuje albume iz cijelog svijeta, shvatio da sam postoje stvari koje sam želio puno više prodavati. Kao produžetak tog razmišljanja pokrenuo sam diskografsku kuću, s ciljem da tu glazbu distribuiram po Japanu i pomognem ljudima da saznaju više o njoj. Moje aktivnosti u bendu, kao i iskustvo kupca ploča, itekako žive i koriste mi u vođenju izdavačke kuće. 

Koje je značenje naziva Flake records?

- Jednostavno mi se svidio zvuk te riječi. Osim toga, s obzirom na to da znači mali komadić, pahuljica, mislio sam da savršeno odgovara jednoj maloj, privatnoj trgovini.

Kako objašnjava kultni status koju je trgovina stekla i po čemu se izdvaja od drugih prodavaonica u Japanu?

- Mislim da u Japanu, pa čak i ako pogledate cijeli svijet, gotovo da uopće ne postoje trgovine ploča koje se bave isključivo novim izdanjima i ne drže rabljene (second-hand) ploče. Vjerujem da kao svoje oružje uspijevamo iskoristiti agilnost i fleksibilnost kakvu imaju samo privatne trgovine, naše bliske odnose s umjetnicima te potpunu slobodu od bilo kakvih korporativnih pritisaka i obveza.

Koliko je izazovno konkurirati velikim diskografskim kućama? 

- Jednostavno postoji razlika u kapitalu i mogućnosti promocije, tako da nemamo nikakve šanse za pobjedu kada je riječ o tome da neku glazbu učinimo općepoznatom.

Kako bi opisao indie scenu u Osaki?

- Glazbena scena je potpuno koncentrirana u Tokiju. Gotovo svi bendovi odlaze u Tokio. Osaka ima dobre bendove, ali oni odlaze u glavni grad i potpisuju ugovore s velikim izdavačkim kućama, no ja cijelo vrijeme živim u Osaki. Indie scene su zapravo gotovo iste u cijelom Japanu. U Tokiju je scena ogromna, a Osaka je drugi najveći grad. Nema velikih razlika. Ne osjećam baš da u Osaki postoji neka specifična, autohtona lokalna scena, ali horizontalna povezanost između raznih ljudi koji se bave glazbom ovdje je iznimno jaka. Osjećam snažnu povezanost među ljudima iza kulisa – organizatorima koncerata, vlasnicima koncertnih prostora, ljudima iz medija i s radija.

Iako su ljetos u Osaki nastupili izvođači popu Davida Byrnea, Suede ili mladog manchesterskog benda The Guest List koji je tek objavio debitantski album, Dawa nije zadovoljan količinom koncerata stranih izvođača u Osaki.

- Dolaze engleski i američki bendovi, ali u posljednje vrijeme nerijetko samo u Tokio. Tamo ih je previše, ali ne dolaze u Osaku jer nema dovoljno publike. Tokio ima trostruko veću posjećenost pa će na sjajan koncert mladog indie benda u Osaki doći tek stotinjak ljudi. U Tokiju će ih doći petsto. Teško je postaviti budžet u takvim okolnostima. 

Koji se strani izvođači traže i kako ih odabire za svoju prodavaonicu? 

- Popularni su jazz bendovi, a svi i dalje kupuju Oasis tako da nije previše teško prodavati. Pratim razne glazbene stranice, surađujem s distributerima pa mi oni šalju preporuke, a provjeravam i streaming servise, broj slušatelja te cijenu. U zadnje vrijeme cijene vinila stalno rastu pa su troškovi uvoza i dostave postali jako visoki. Zato prvo sve provjerim i onda tek odlučim koliko ćemo točno primjeraka kupiti. Sve to proizlazi isključivo iz moje intuicije izgrađene na iskustvu. Trudim se raditi selekciju albuma kakva je moguća jedino u maloj, privatnoj trgovini koja nije dio nekog velikog lanca. Naravno, pritom držim upaljene antene i pratim informacije iz cijeloga svijeta.

Dawa je poznat po tome što osobno piše recenzije i preporuke za gotovo svaki album i singl koji se nalazi na policama njegove trgovine. Kako otkriva nepoznate i skrivene nezavisne umjetnike? 

- Budući da se ovim bavim već dugi niz godina, informacije mi na svu sreću same pristižu. Ponekad do njih dođem izravno kroz susrete s bendovima, a ponekad mi poznanici jave i kažu: 'Hej, ovo je super'. Ja zatim sve to provjerim i onda preporučim ono što mi zapne za uho.

Koji nam japanski indie band preporučuje Dawa? 

- Imam i vlastitu izdavačku kuću tako da objavljujem glazbu benda Mass of the Fermenting Dregs. U velikom su uzletu i postaju popularni u cijelom svijetu. Sljedeće godine idu na svjetsku turneju: u Sjedinjene Države, u Europu, Australiju i posvuda po Aziji. Skoro šezdeset koncerata, ali nije to ni tako puno za njih. Oni su bend s dugogodišnjom karijerom. Imali su ugovor s velikom izdavačkom kućom, ali su u jednom razdoblju pauzirali s radom. U trenutku kada su se ponovno aktivirali, potpisali su ugovor s FLAKE-om i preko nas počeli objavljivati svoja izdanja. Otprilike od tog vremena njihova je prepoznatljivost u svijetu počela naglo rasti, pa su svake godine počeli odlaziti na velike turneje po Europi i Americi. Zatim su u kolovozu ove godine objavili novi album, a 2027. godine kreću na veliku svjetsku turneju. Oni doista provode ono što niti jedan japanski bend do sada nije uspio napraviti.

Evo i još nekoliko preporuka:

- Osjećam ogroman potencijal u rock bendu DOMICO, koji djeluje kao dvojac. To je rock sastav koji svoje pjesme gradi na genijalnim idejama koristeći loop pedalu. Ako je Angine De Poitrine uspio podići toliko globalne prašine i postati toliko popularan u svijetu, onda bi to itekako trebali i oni. Također, mislim da bend Tempalay ima glazbeni pristup koji se potpuno razlikuje od onoga na Zapadu (u Americi i Europi); iznimno su originalni i stvaraju glazbu kakva je uistinu jedinstvena u cijelom svijetu.

Koliko pomno japanska publika prati međunarodnu indie scenu? Koje su strane scene i bendovi trenutno najpopularniji? 

- Mislim da doista tek jedan vrlo mali dio ljudi aktivno prati zbivanja na stranoj indie sceni. No, u zadnje vrijeme imamo primjere poput benda Turnstile, koji je nadišao granice svog žanra i scene te uspio snažno odjeknuti i među japanskim obožavateljima. Rekao bih da Japan kasno reagira na trendove. Mislim da je u trenu kada smo mi počeli nabavljati ploče benda Royel Otis primjerice, oko njih već vladao ogroman interes u svijetu. Rekao bih da je Japan zapravo među zadnjima reagirao na njih.

Dawa uvozi ploče za malu i specifičnu publiku.

- Post-punk nije popularan u Japanu. Bendovi poput Fontaines D.C. ili IDLES su popularni, ali ne pretjerano, tako da je moja ciljana publika vrlo mala.

Kako Internet mijenja i oblikuje japanski indie glazbeni krajolik? 

- Mislim da je to što imamo lagan pristup glazbi dobra stvar, ali imam osjećaj da se zbog toga smanjila kvaliteta samih slušatelja, odnosno njihove želje za istraživanjem, pa se interes svih njih usmjerava samo na jednu te istu vrstu glazbe. Mislim da je dobro što se streaming može jednostavno slušati jer služi kao neka vrsta uređaja za probno slušanje. Nadam se da možemo djelovati u smjeru da ljudi, nakon što im se nešto tamo svidi, na kraju kupe fizičko izdanje tog albuma.

Kako komentira povratak vinila? 

- Zapravo uopće nemam osjećaj da su gramofonske ploče danas toliko popularne. Nezavisni umjetnici kakve mi držimo u trgovini oduvijek su kontinuirano izdavali svoju glazbu na vinilu. Razlog zašto danas ukupna globalna prodaja ploča raste nisu vinili takvih indie izvođača, već činjenica da su se na tom tržištu pojavila reizdanja i analogni formati velikih, mainstream izvođača – onih koji godinama uopće nisu izdavali ploče, a imaju ogroman broj apsolutno vjernih obožavatelja.

Koliko Japanci kupuju vinile? 

- Znate li što je japanski otaku mentalitet i anime kultura? Dakle, Japanci žele nabaviti vinile i samo ih čuvati, ne otvarati ih. Glazbu slušaju preko streaming servisa, a vinile skupljaju kolekcionarski. Japanci mrze kad je gramofonska ploča otvorena ili je omot oštećen, makar i minimalno. Japanci to jednostavno ne vole i u tom slučaju moram spustiti cijenu. Gledajući općenito, mislim da većina ljudi ne kupuje vinile. Međutim, u svakom vremenu i u svakoj eri postoje ljudi koji vole specifične, 'nišne' stvari.

Koji su planovi i želje za budućnost? 

- Budući da smo sretno dočekali 20. obljetnicu, bio bih presretan da mogu nastaviti raditi ovo dokle god je to moguće. Ovo je predivan posao.