Liječnici Oluje

Dok se na bojištu vodila bitka za slobodu i oslobađenje teritorija, u pozadini su naši liječnici spašavali živote. Velik doprinos u Oluji i Domovinskom ratu dali su mnogi liječnici, medicinske sestre i drugo osoblje, koji su pomagali u spašavanju ranjenih vojnika i civila.

Ratni put liječnice Samije Ropar počinje ubrzo nakon završetka Medicinskoga fakulteta. Diplomirala je 25. lipnja 1991., kada je Sabor proglasio samostalnost, i počela je volontirati na KBC-u Rebro, na hitnom kirurškom odjelu, na koji su tada već pristizali ranjenici iz Pokupskog, Pakraca, Lipika.

Nakon staža nije otišla u Kanadu, kamo su je tete zvale da se skloni od rata.

S 28 godina, koliko danas ima njezina kći, kao dragovoljka se priključila sanitetu i Drugoj bojni 137. domobranske pukovnije na karlovačkom području.

- U Drugoj bojni 137. domobranske pukovnije bili su domaći ljudi iz Duge Rese i Karlovca, mi smo doslovce branili svoje kuće. Mi smo držali to karlovačko zborno područje kao odstupnicu prema Kninu. Bilo nam je teško, bojala sam se jer nisam imala medicinsko iskustvo, iako smo imali iskusne tehničare i starije bolničke kolege koji su nam pomagali i podučavali nas. Imali smo sve potrebno, opremljena vozila, opremu koja je bila za akutno zbrinjavanje na terenu, saniranje rana, zaustavljanje krvarenja, postavljanje venskoga puta i infuzije, prijevoz kada je bio moguć ovisno o ratnim djelovanjima. Snalazili smo se, pod granatama smo prevozili ranjenike prema karlovačkoj bolnici.

- U ovo vrijeme uvijek se sjetim osjećaja toga petoga kolovoza te jedne mješavine straha, za sebe, ali i zbog toga hoću li dobro odraditi medicinski posao. Kada sam čula vijest o početku akcije Oluje, osjetila sam i svojevrsno olakšanje. Konačno, pomislila sam, da i to završi. Nakon akcije, vjerovala sam, sve će biti bolje. Kad smo čuli "Knin je oslobođen", svima nam je došlo da zaplivamo preko Korane. Poslije toga bili smo puni elana i brže napredovali prema Vojniću, Slunju. Ondje smo se spojili s Tigrovima koji su se vraćali iz Knina.

Ratna medicina naučila ih je da moraju brzo donositi odluke o hitnim stanjima - što je ugrožavajuće, što može pričekati transport, što se može povući u područje gdje nema ratnih djelovanja i pričekati prijevoz do bolnice.

- Ja sam se možda baš zbog toga, nakon što sam 1998. napustila vojsku, odlučila za daljnje medicinsko usavršavanje i mirnije liječničko mjesto u karlovačkoj općoj bolnici.

Tijekom ratnih strahota liječnici Ropar dogodila se i ljubav. 

- Pronašla sam supruga, koji u šali tvrdi da je ratni plijen, kroz smijeh završava svoje ratno poglavlje doktorica Samija Ropar koja danas vodi odjel citologije i patologije u karlovačkoj Općoj bolnici i bori se za prava liječnika kao dopredsjednica Hrvatske liječničke komore.

- Cijenim život, ne brinem se puno unaprijed, idem dan po dan, uvijek ima nade ako smo dobro posloženi, ako se borimo i imamo zajedništvo, i to sam prenijela u borbu kroz liječničke udruge - uvijek postoji mogućnost uspjeha, poručuje doktorica Samija Ropar.

Liječnik i u ratu i u miru. Riječki kardiokirurg Igor Medved svoj profesionalni put počeo je u Domu zdravlja u rodnome Senju, a zatim u riječkome Kliničkome bolničkom centru, gdje se priključio njihovim mobilnim kirurškim ekipama.

Medicinske ekipe iz Rijeke pratile su Devetu gardijsku brigadu i bile su na bojištu od prvoga dana agresije na Hrvatsku, od Županje do Velebita, svugdje pomalo.

- Dignuti smo nekoliko dana prije Oluje, bili smo smješteni u malom selu pokraj Gospića zajedno s ekipom inženjeraca koji su izviđali preko vojnih crta i moram reći da nam nije bilo ugodno slušati ono što su nam govorili nakon tih noćnih šetnji. Iako smo bili iza linija i nismo bili izravno na prvoj crti, i mi smo bili ugroženi. Na prvi dan Oluje moj kolega s fakulteta Jurica Ivko  poginuo je od zalutale mine. Oni su bili isturena ekipa koja je trebala donijeti ranjenike do nas, ali eto, nažalost, to je bio rat, govori prof. Medved.

Jedan od najtežih dana za naše liječnike bio je onaj uoči oslobođenja grada Knina. Na početku akcije pristizalo je najviše ranjenika, prisjeća se riječki kardiokirug Medved.

- Već rano ujutro četvrtoga kolovoza počeli su pristizati ranjenici. To je bilo najteže razdoblje jer smo morali zbrinuti najviše ranjenika, njih 15-ak. Dio smo poslali u Gospić na daljnje zbrinjavanje. Toga dana iz senjske brigade poginulo je šestero branitelja, što je za mene bilo vrlo traumatično jer sam poznavao te ljude i družio se s njima. Kad je Knin oslobođen, sve se već polako smirilo i mi smo dobili zapovijed da odemo u Donji Lapac, gdje smo ostali dva tjedna. U tom razdoblju nije bilo ranjenika, bilo je dosta stradavanja od eksplozivnih naprava koje su postavljene po kućama dok su se one pretraživale kako bi se vidjelo je li netko ostao. Počeo sam kao specijalizant kirurgije. Bilo je to važno iskustvo za mene. Kao mladi liječnik moraš odlučivati samostalno. Nemaš dodatnu pomoć kao kad si u bolnici pa imaš iznad sebe još četiri kata kirurga i operacijskih sala, nego si sam sa svojim starijim kolegom. Nas mlade liječnike to je naučilo da budemo odlučni pri donošenju odluka u kasnijem radu.

Stres i brzo odlučivanje prate ga i danas kao pročelnika Zavoda za kardiotorakalnu kirurgiju KBC-a Rijeka.

- I u miru imamo ekipe koje su na prvoj crti, koje prve dolaze na lokacije prometnih nesreća i dovode stradale na mjesto gdje će se najprije zbrinuti i dijagnosticirati, a zatim se ide prema višim stupnjevima zbrinjavanja. Tako se radilo i za vrijeme rata. Uvijek je netko bio blizu bojišta, izvukao ranjenika te dovukao na zbrinjavanje do nas koji smo bili blizu Gospića. Za složenije operativne zahvate pacijenti su se prevozili u Opću bolnicu u Gospiću ili u KBC Rijeka. Ratno iskustvo pokazalo mi je da sve može nestati u trenutku, pa naučiš više cijeniti ono što imaš, stekneš neku toleranciju u odnosu s drugima. Mislim da nema gore stvari od rata, zaključuje dr. Medved koji priznaje da mu se pojavi suza u oku kada čuje domoljubne pjesme iz toga vremena, a na zvukove himne zna i zaplakati.

Impresivan je ratni put i pomoćnika načelnika Glavnog stožera OSRH za zdravstvo, general-bojnika Borisa Zdilara. Bio je liječnik u legendarnoj Četvrtoj gardijskoj brigadi i načelnik saniteta Zbornoga područja Split, pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine.

- Bili su to dani ponosa i slave u groznim vremenima. Vrijeme je brzo prošlo, no emocije i danas naviru, govori nam general bojnik Zdilar.

- Mi smo od studenoga 1994. imali nekoliko akcija: Zima 94, Skok 1 i Skok 2 te Ljeto 95, koje su prethodile i osigurale dobru poziciju za operaciju Oluju. Išli smo Dinarom, to je bila zamisao generala Gotovine, koji je rekao da se nekada ide u svoju kuću kroz tuđi vrt. Tijekom Oluje bili smo sanitetska potpora za naše dvije udarne brigade - Četvrtu i Sedmu. Imali smo kiruršku ekipu u prostoru napada jer smo mi krenuli odozgo s Dinare preko Crvene zemlje na Knin, pa smo došli u tamošnju bolnicu. Nju smo trebali osposobiti za rad, za što smo pozvali dodatne zadarske ekipe. Tako da smo to u Oluji odradili besprijekorno, kaže Zdilar.

Kao pomoćnik za sanitet kod najpopularnijega hrvatskoga ratnoga generala Ante Gotovine često ističe u šali da je u njegovoj klasi diplomirao i ratnu i životnu školu.

- S njime sam bio i po dvanaest sati na dan i istina je da sam od njega naučio puno stvari u životu. On je bio vojnički talentiran i imao je taj refleks, intuiciju za prepoznavanje situacije i brze odluke koje su bile najpovoljnije za nas. Brze i oštre odluke poput kirurga.

General-bojnik Zdilar ostao je u vojsci kao pomoćnik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga za zdravstvo. Radi i kao specijalist opće kirurgije, subspecijalist plastično-rekonstruktivne kirurgije u Kliničkoj bolnici Sveti Duh, a predaje i ratnu kirurgiju koju je najviše naučio u praksi - na ratištu.

- Ja nisam imao vojnu školu, sanitetsku naobrazbu stjecao sam u hodu. Prije nego što sam se prijavio u Četvrtu gardijsku brigadu, radio sam na Hitnoj u Imotskom i na kirurgiji u KBC-u Split. Mislio sam: bit će to nešto privremeno, a ostao sam do danas u vojsci. Trenutačno u našoj vojsci imamo stotinjak liječnika, a trebali bismo ih barem 40 više. Nedostaje i medicinskih sestara i tehničara. Sada ih imamo 130, a trebalo bi ih biti 185. Upravo zbog toga otvoreni su i za prijam starijih liječnika. Kako nemamo vojnu bolnicu, svi vojni liječnici imaju mogućnost rada u javnim bolnicama.

Svi naši sugovornici ponosni su na svoj ratni put i sudjelovanje u veličanstvenoj operaciji Oluji. Dijeleći s nama svoje uspomene, podsjećaju na poginule suborce koje, kako kažu, nikada neće zaboraviti.

Cjelovite razgovore s našim liječnicima u Oluji poslušajte u emisiji Izaberi zdravlje koja će se emitirati 12. kolovoza na Prvome programu Hrvatskoga radija u 9 sati.