Svjetski dan kazališta

Svjetski je dan kazališta prilika kazalištarcima da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva. U Osijeku će tim povodom u HNK-u u pet do 12 biti izveden performance „Bez pljeska molim“.

Svjetski se dan kazališta obilježava od 1962., a 27. ožujka povezan je s otvorenjem prve kazalište sezone u pariškom „Teatru nacija.“ Međunarodni kazališni institut svake godine organizira pisanje svjetske kazališne poruke koja se upravo danas u svim kazalištima čita prije predstave, a popis onih koji su to do danas činili prilično je impresivan. Među inima autori poruke bili su Jean Cocteau, Arthur Miller, Peter Brook, Eugene Ionesco, Laurence Olivier, Richard Burton, Ellen Stewart, Edward Albee, Vaclav Havel i mnogi drugi.

Ove godine čast je pripala Brettu Baileyu, južnoafričkom dramskom piscu, dizajneru, redatelju, autoru instalacija i umjetničkom direktoru produkcijske kuće Thirld World Bunfight.
U hrvatskim se kazalištima čita i hrvatska poruka koju ove godine potpisuje nacionalni prvak zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, glumac Zvonimir Zoričić, koji je mladim kazalištarcima poručio: „Budite naivni i pišite, igrajte, režirajte svoje “Mišolovke” i vjerujte da će u vašem ogledalu, publika, bez koje to ogledalo ne postoji, prepoznati koji su to ljudi, kako bi rekao Držićev Negromant , “nahvao” a koji “nazbilj”. Jer “ljudi nazbilj, ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni, njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli. I dan današnji ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi su nahvao feca od ljudskoga naroda. “

Poruka Bretta Baileya

Južnoafrikanac Bailey podsjeća kako bez obzira gdje se kazališne predstave izvode ljude privlači to što one izražavaju svu ljudsku složenost, različitost i ranjivost. „Ali, u ovo doba u kojem milijuni jedva preživljavaju, pate pod opresivnim režimima i grabežljivim kapitalizmom, bježe od sukoba i nevolja, u kojem u našu privatnost zadiru tajne službe a naše riječi cenzuriraju samovoljne vlade, u kojima se šume uništavaju, životinjske vrste istrebljuju, a oceani zagađuju: što zapravo imamo potrebu razotkriti?

U ovom svijetu nejednakih odnosa moći, u kojem nas različiti hegemonijski poretci pokušavaju uvjeriti da je jedna nacija, jedna rasa, jedan rod, jedna spolna orijentacija, jedna religija, jedna ideologija, jedan kulturalni okvir superioran ostalima, može li se zaista braniti tvrdnju da bi umjetnost trebala biti nesputana društvenim programima?
Hoćemo li se mi, umjetnici arena i pozornica, povoditi za sterilnim potrebama tržišta ili ćemo zgrabiti moć koju imamo, moć da stvorimo čist prostor u srcima i umovima društva, da okupimo ljude oko nas, da ih nadahnemo, očaramo i informiramo, i time stvorimo svijet nade i iskrene suradnje?“ poručuje Bailey.