Hrvatski radio

Radio Osijek

Veliki osječki most

09.06.2015.

13:54

Autor: Amoreta Bajto

HRT logo

HRT logo

Foto: HRT / HRT

Knjiga "Veliki osječki most", izdanje Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Osijeku u suradnji s Institutom za povijest umjetnostii te Veleposlanstva Republike Turske u Hrvatskoj i Turskog instituta za podvodnu arheologiju iz Istanbula, predstavljeno je danas u Osijeku. Predstavljanju su, među ostalima, nazočili veleposlanik Republike Turske u Zagrebu Ahmet Tuta i predsjednik Turske zaklade za podvodnu arheologiju Oguz Aydemir.

 

Autori ove vrijedne knjige su Ivana Haničar Buljan, Nenad Moačanin, Milan Pelc, Mladen Pešić i Ratko Vučetić, urednik je akademik Andrija Mutnjaković. Knjiga je rezultat istraživačkog rada provedenog u Institutu o Velikom Osječkom mostu, takozvanom Sulejmanovom mostu koji je od 1526. do 1687 povezivao povijesna naselja Osijek i Dardu. Veliki osječki most bio je remek-djelo osmanske arhitekture u Hrvatskoj i svakako je knjiga o njemu došla u pravom trenutku, kako je Osijek istaknuo svoju kandidaturu za naslov Europske prijestolnice kulture 2020. godine, istaknuto je na predstavljanju.

 

    

 "U očima suvremenika uskoro je Sulejmanov most slovio kao svjetsko čudo i bio nazvan Il ponte famoso d'Essek ili Die so berühmte und wunderbahre Essecker Brücke. O njegovu izgledu, gradnji i veličini nastajale su mnoge priče i legende, pa je neodoljivom snagom privlačio putnike i pustolove iz svih krajeva Europe. Na temelju takvih priča davali su maha mašti slikari i bakropisci, koji su ga crtali i prikazivali, a da most u naravi nikada nisu ni vidjeli. Osvajanjem Osijeka 1526. turske su vojskovođe dobro znale da odatle vodi najkraći put s najmanje vodenih zapreka preko Baranje do Budima. Prelazeći Dravu kod Osijeka tim se putom inače najbrže stizalo iz Panonske nizine u Slavoniju i obrnuto, a preko Bosne i do Jadranskoga mora. Prije toga stoljećima su istim putom prolazile znane i neznane krunjene glave, brojni velikaši i ratnici, poslovni ljudi, putnici i namjernici. Zbog obrambene i prometne vrijednosti imao je stoga Osijek iznimno važan strateški položaj za Osmansko Carstvo. Iskustvo stečeno u vojnom pohodu sultana Sulejmana Kanunija (Zakonodavca) i sjajnoj pobjedi osmanskog oružja na Mohačkom polju 1526. pokazalo je da u premošćavanju Drave kod Osijeka nema većih poteškoća. Nasuprot tome na dijelu puta preko Baranje s mnoštvom dravskih rukavaca, bara i močvara nastaju u vrijeme povišena vodostaja Dunava i Drave ozbiljne zapreke, jer su ostaci ostataka rimske ceste u tom pogledu bili od male koristi. Pogotovo u razdoblju jesenjih kiša i u zimsko doba.

 

Osvajanjem Osijeka 1526. turske su vojskovođe dobro znale da odatle vodi najkraći put s najmanje vodenih zapreka preko Baranje do Budima. Prelazeći Dravu kod Osijeka tim se putom inače najbrže stizalo iz Panonske nizine u Slavoniju i obrnuto, a preko Bosne i do Jadranskoga mora. Prije toga stoljećima su istim putom prolazile znane i neznane krunjene glave, brojni velikaši i ratnici, poslovni ljudi, putnici i namjernici. Zbog obrambene i prometne vrijednosti imao je stoga Osijek iznimno važan strateški položaj za Osmansko Carstvo. Iskustvo stečeno u vojnom pohodu sultana Sulejmana Kanunija (Zakonodavca) i sjajnoj pobjedi osmanskog oružja na Mohačkom polju 1526. pokazalo je da u premošćavanju Drave kod Osijeka nema većih poteškoća. Nasuprot tome na dijelu puta preko Baranje s mnoštvom dravskih rukavaca, bara i močvara nastaju u vrijeme povišena vodostaja Dunava i Drave ozbiljne zapreke, jer su ostaci ostataka rimske ceste u tom pogledu bili od male koristi. Pogotovo u razdoblju jesenjih kiša i u zimsko doba. Osnivanjem budimskoga beglerbegluka (pašaluka) 1541. i priključenja Budima i južne Ugarske Osmanskom Carstvu izgradnja dionice puta od Osijeka preko bara i močvara u Baranji koja neće ovisiti o vremenskim prilikama i visini vodostaja postaje nakon toga nezaobilazno prometno i strateško pitanje Osmanskoga Carstva. Od tog doba vojni stručnjaci i graditelji godinama su obilazili taj prostor i tražili najpogodnije rješenje, svjesni da je to moguće izvesti jedino na dva načina. Prvo, zatrpavanjem bara i močvara i premošćivanjem vodenih rukavaca te podizanjem dovoljno visokog i širokog nasipa na kojem bi se uredila cesta za kolni i pješački promet. Za izgradnju takva nasipa trebalo je međutim ugraditi oko pet milijuna kubičnih metara zemlje, kamena i pijeska. Toliku količinu građevnog materijala nije, dakako, bilo moguće pribaviti ni provesti, da se i ne govori o trajanju izgradnje i količini ljudskog rada.

Drugi i lakše izvediv način bila je uporaba građevnoga drveta, kojeg je tada bilo u izobilju, i podizanje mosta preko močvarnog i teško prohodnog zemljišta. Drukčije rečeno, gradnja dovoljno široke drvene ceste na hrastovim stupovima, preko koje će se moći putovati neovisno o vremenskim prilikama, visini vodostaja i dobu godine.
Kao jedino moguće i u dogledno vrijeme izvedivo prihvatio je sultan Sulejman upravo to rješenje i odmah se počelo s pripremnim radovima. Kada su ti radovi započeli, pouzdano se ne zna, premda je to nedvojbeno bilo znatno ranije nego što se o izgradnji mosta u izvorima uopće i govori. Uoči posljednje vojne sultana Sulejmana do Szigeta, radovi na podizanju mosta tekli su sve ubrzanije, jer je most prije sultanova dolaska u Osijek morao biti sagrađen. Prema zamisli graditelja most se sastojao od tri dijela, koja su činila ne samo prometnu nego i graditeljsku cjelinu. Glavne uloge u njegovoj izgradnji imali su pečuški sandžakbeg Hamza i požeški sandžakbeg Nesuh, pod čijom je upravom doista sagrađen takav most kakav do tada nigdje u svijetu nije postojao. S baranjske strane, idući od Darde preko bara, močvara i dravskih rukavaca, izgradio je Hamza-beg drvenu cestu na stupovima do kopnenoga prilaza mostu nasuprot Osijeku, a Nesuh-beg takav prilaz od Osijeka i most na lađama preko Drave. Udio Hamza-bega u tome bio je zaista golem, pa se on zbog toga često i navodi kao graditelj mosta. Uz nadljudske napore i veliku žurbu bila je 19. srpnja 1566. gradnja mosta završena. Drugi dan krenula je osmanska vojska preko Drave i novosagrađenoga mosta, a 26. srpnja napustio je Osijek i sultan Sulejman i zaputio se u pratnji velikoga vezira Mehmed-paše Sokolovića prema Szigetu.

Na baranjskoj strani vodio je most preko močvarna tla i manjih otočića te mjestimice blago krivudao do Darde u duljini približno osam kilometara. Radi sigurnosti prometa s obiju strana imao je drvenu ogradu, a na određenim razmacima nalazile su se stražarnice i odmorišta za putnike. Isto tako i stube kojima se silazilo do podnožja mosta radi popravaka i zamjene dotrajalih dijelova. Širina mosta iznosila je oko šest metara, pa su se dvoja kola lako mimoilazila, dok je uz ogradu s desne i lijeve strane bilo mjesta i za jednog pješaka. Iz Osijeka se mostu na lađama preko Drave prilazilo također drvenom cestom, da bi nakon prelaska Drave vodio kopnom kraći put do ulaska na Sulejmanov most. Usporedno s gradnjom mosta bila je Darda pretvorena u vojno uporište i služila kao mostobran. Osim vojske i carskih službenika svi putnici i poslovni ljudi plaćali su osobno mostarinu, posebno za kola i stoku, koja je državnoj blagajni postala važan izvor prihoda.  U svakom pogledu bila je to kolosalna građevina, najveća i najvažnija u europskom dijelu Osmanskog Carstva i ondašnjoj Europi, dostojna slave i veličine njezina tvorca. Održavanje tako goleme građevine zadavalo je Turcima očito mnogo brige. Osim stalne straže koja je čuvala most i nadzirala promet putnika i raznih vrsta robe koja je prevožena, na mostu je uvijek trebalo nešto popravljati i zamjenjivati njegove dotrajale dijelove. Da bi lakše osigurale ispravnost mosta i stalnost prometa preko njega, turske su vlasti tu obvezu nametnule stanovništvu mnogih sela u bližoj i daljoj okolici Osijeka. Ta je obveza bila posebno teška stanovništvu mjesta udaljenih od Osijeka i više od osamdeset kilometara. Izgradnjom Sulejmanova mosta uključio se Osijek u prometnu maticu većega dijela Podunavlja, a njegov prometni i strateški položaj dobio je izrazitu važnost u Osmanskom Carstvu. Preko Osijeka vodio je glavni put od Istambula do Budima u smjeru Beograda i Niša do Istambula. Svakoga dana mostom je pristizala roba iz Podunavlja ili se odvozila u Podunavlje, prolazile su trgovačke karavane i vojska, hitali su glasnici i kretali se putnici iz raznih dijelova Europe i golemog Carstva. Od tog vremena doživljavao je Osijek neslućen razvoj, da bi uskoro izrastao u najvažniji grad turske Slavonije, a brojem stanovnika preuzeo i vodeće mjesto u Hrvatskoj. Njegovi su godišnji sajmovi poznati nadaleko, onamo su dolazili trgovci i poslovni ljudi iz vrlo udaljenih krajeva sve do Arabije. Ništa manje poznat bio je i njegov golemi bazar, gdje se danju i noću boravilo i trgovalo. Tu je također i manja kolonija Dubrovčana, koji su stigli u grad već prvih godina kako su ga Turci osvojili. Postupno se tako Osijek zaodijevao i u orijentalno ruho, gradnjom džamija i drugh javnih zdanja, iako je u osnovi i dalje zadržao osobine srednjovjekovnog i utvrđenog grada nastalog davno prije. Ako je po Herodotu stari Egipat bio dar Nila, bez ikakva pretjerivanja može se reći da je turski Osijek u izrastanju u veliko gradsko, prometsko i gospodarsko središte bio pravi dar Sulejmanova mosta. Zajedno s mostom proživljavao je on zvjezdane trenutke, a sama sudbina mosta neposredno se odrazila i na sudbinu Osijeka u posve drukčijim vojnim, političkim i društvenim okolnostima koje su nakon toga slijedile.

Započinjući s premoćnim snagama 1663. rat protiv carske Austrije, poslije početnih uspjeha na bojnom polju u Gornjoj Ugarskoj, u jesen iste godine napustio je veliki vezir Ahmed-paša Köprülü glavninom vojske bojište i otišao na zimovanje u Beograd, dok je preostalu vojsku poslao u daleke zimovnike. Razmišljajući što učiniti i kako iskoristiti Ahmed-pašinu stratešku grešku i vojno neiskustvo, odlučio je hrvatski ban Nikola Zrinski uz pomoć grofa Julija Hohenlohea i drugih vojskovođa napasti Turke usred zime i zadati im što teži udarac. Procjenjujući da će postići najviše ako munjevito izvedenim prodorom stigne do Sulejmanova mosta i onesposobi ga za promet, i tako, barem za neko vrijeme, onemogući veziru i njegovoj vojsci povratak na bojište, odabravši najbolje i najiskusnije vojnike i osiguravši potporu ostalih vojskovođa koji će za to vrijeme držati turske posade zatvorene u gradovima, sručio se 30. siječnja 1664. Zrinski kao vihor na tursku palanku Dardu, koja je branila prilaz Sulejmanovu mostu. Iznenađena i prestrašena posada u Dardi dala se odmah u bezglavi bijeg preko mosta kako bi se domogla Osijeka. Hitajući za njom stigao je u Osijek i Zrinski, gdje se zadržao vrlo kratko, jer je dulji boravak mogao biti poguban, te je opustošio i popalio njegovu palanku koliko mu je kratkoća vremena dopuštala. Na povratku iz Osijeka uz mnogo truda i žurbe spalio je velik dio Sulejmanova mosta i razorio Dardu te se bez gubitaka istim putom munjevito vratio natrag. Smjeli pothvat Nikole Zrinskog odjeknuo je širom Europe poput praska groma. Nitko od vojskovođa nije do tada tako duboko prodro u neprijateljsko područje, ostvario postavljeni cilj i vratio se s vojskom ovjenčan ratnom slavom. U znak priznanja za izvedeni pothvat uvrstio je španjolski kralj Filip IV. Zrinskog u red vitezova zlatnog runa, francuski kralj Louis XIV. imenovao ga je svojim pairom i darovao mu deset tisuća talira, njemački knezovi nazvali su ga svojim bratom, a Sveučilište u Würzburgu postavilo je u njegovu čast spomen-ploču. U Augsburgu je tiskan prigodni letak na kojem je prikazano spaljivanje Sulejmanova mosta i ukratno opisan pothvat Nikole Zrinskog. Francuski isusovac Leonhardo Frizon napisao je također u njegovu čast i ratničke zasluge njegovih predaka spjev, koji je pročitan na dvoru Louisa XIV. Na taj način ime Osijek pronosilo se svuda europskim prostorom, dok su o Sulejmanovu mostu nastajale opet nove priče i još brojniji crteži.


Zaprepašten provalom Zrinskog i paljenjem Sulejmanova mosta, upeo je vezir Ahmed-paša sve snage da se nastala šteta što prije ukloni te je izdao hitan nalog da se do sredine svibnja most popravi i obnovi. U predviđenom roku uz goleme napore most je uglavnom i bio popravljen i moglo se preko njega putovati, iako su Turci i dalje strahovali neće li se napad na most ponoviti. Obnova Sulejmanova mosta i završetak rata mirom u Vasváru 10. kolovoza 1664. vratili su život u Osijeku uobičajenoj svakodnevici. Gotovo dva puna desetljeća bujao je potom u njemu život i dostiže svoj vrhunac za turske vladavine. Preko Sulejmanova mosta prolaze prave rijeke trgovaca, putnika i namjernika. Životnu svakodnevicu grada remete jedino povremeni dolasci većih ili manjih odreda vojske, te upravnih i vojnih službenika koji su odlazili preuzeti neku javnu dužnost na prostoru Ugarske ili su se odatle vraćali da bi takvu ili višu dužnost preuzeli negdje drugdje. Isto kao prije, na glasovitim sajmovima i bazaru okupljalo se mnoštvo poslovnoga svijeta s raznih strana, a život u gradu nije zamirao duboko u noć. Međutim, pripreme za novi rat kojemu je bio cilj osvajanje Beča pretvorile su Osijek u ljudski mravinjak, i sve je bilo podređeno uspjehu osmanskoga oružja. U neopisivoj vrevi vojske i zaprežne stoke miješali su se konjanici i pješaci i odzvanjali povici na više jezika, a tisuće šatora prekrile su okolicu grada, stvarajući neponovljivu sliku ratnoga pohoda koji je trebao promijeniti budući tijek povijesnih zbivanja. A kako se veliki vezir Kara Mustafa-paša bližio Osijeku raslo je uzbuđenje i pred licem grada redali su se ratni prizori kakvi nisu viđeni još od vremena sultana Sulejmana Kanunija. Ali, umjesto očekivane pobjede doživio je vezir Kara Mustafa-paša 12. rujna 1683. pod Bečom, a zatim 8. listopada kod Parkánya strahoviti poraz. Ti su porazi zloguko najavili skori slom turske vladavine i prostorne gubitke kakve Osmansko Carstvo u svojoj prošlosti nikada nije imalo. Probojem turske obrane na granici osvajanjem Virovitice 1684. bio je otvoren put prema Osijeku, pa je 14. kolovoza 1685. general Jacob Lesle napao grad. Namjera mu je bila prijeći Dravu i uništiti Sulejmanov most, ali u tome nije uspio jer su Turci rastavili most na lađama i pustili da ih voda odnese nizvodno od Osijeka. Suočen s tim spalio je Lesle drveni prilaz mostu od Osijeka i mnoštvo kuća u palanci, među kojima i glasoviti bazar s petstotinjak prodavaonica, koji se izgledom i veličinom snažno dojmio generala. Pretvaranjem palanke u prah i pepeo zadan je Osijeku presudan udarac, premda je Sulejmanov most ostao netaknut. Padom Budima 2. rujna 1686. bližio se završni čin ratne drame. Vojvoda Ludwig Badenski osvaja Pečuh (Pécs) i Siklos i produžava s vojskom do palanke Darde, koju turska posada sama napušta i bijegom u Osijek preko Sulejmanova mosta spašava se rušenjem mosta preko Drave iza sebe. Stigavši do Drave zapovjedio je vojvoda da se Sulejmanov most zapali. Cijelu noć od 3. na 4. listopada 1686. gorio je most poput plamteće buktinje, od kojega je preostalo samo ponešto nagorenih stupova i greda. Odolijevajući vremenu, na taj način zauvijek je nestala ta jedinstvena i veličanstvena građevina, koja je punih stotinu i dvadeset godina privlačila pozornost cjelokupne europske javnosti. Pokušaj velikoga vezira Sulejman-paše da vrati izgubljeno završio je 12. kolovoza 1687. novim porazom kod Nagy Haránya, a ubrzo, pred nastupanjem carske i hrvatske banske vojske pod vodstvom generala Johanna Dünnewalda i grofa Ivana Draškovića, napustili su 29. rujna zastrašeni Turci i Osijek. Njihovim odlaskom iz grada nestao je čitav jedan svijet, s kojim je tonuo u zaborav i Sulejmanov most.


Uništenjem Sulejmanova mosta našao se Osijek izvan prometne matice koja ga je povezivala s Podunavljem i zapadnom Europom. Odsječen tako od svoga prirodnog zaleđa, pretvoren je on u mali utvrđeni grad na rubnom području carske Austrije, izgubivši pritom prometna i gospodarska obilježja koja su ga krasila u prethodnom razdoblju. Od toga doba putovanje preko Baranje pretvara se u životnu pustolovinu i pogibelj. Istom na poticaj cara Josipa II. dovršetkom gradnje i puštanjem u promet ceste Osijek - Bilje 1777. započeo je opet donekle brži gospodarski i opći razvoj Osijeka, a broj njegova stanovništva dosegnut će nekadašnju razinu tek sredinom 19. stoljeća. Prometnu važnost prostora sjeverno od Osijeka preko Baranje kao prirodni i najkraći put od sjevera Panonske nizine prema jugu davni su graditelji jasno vidjeli, a podizanjem Sulejmanova mosta prema graditeljskoj izvodivosti svoga doba pretvorili su taj put u zbilju. Njihova je poruka i danas kristalno bistra i čitka, a naše vrijeme i graditeljske mogućnosti pokazat će koliko smo je razumjeli i što je Hrvatskoj činiti u skoroj budućnosti."

Izvor: Matica hrvatska,Vijenac, autor: Ive Mažuran

 

Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.