Memorijal Ive Kerdića - 4. prosinca

Izložba Nikole Vrljića 2025. – 2004., samostalna izložba i Izložba studentskih radova u sklopu XV. Memorijala Ive Kerdića – triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike otvara se 4. prosinca 2025. godine (četvrtak) u 19 sati u privremenom izlagačkom prostoru Muzeja likovnih umjetnosti na adresi Kapucinska 36. Kustosice izložbe su Anja Kindl i Mateja Moser Horvat (MLU).

Izložba Nikole Vrljića 2025. – 2004., samostalna izložba i Izložba studentskih radova u sklopu XV. Memorijala Ive Kerdića – triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike. Kustosice izložbe: Anja Kindl, Mateja Moser Horvat. Izložba će biti otvorena od 4. prosinca do 8. siječnja 2025., a moći će se pogledati radnim danom u vremenu od 10 – 20 sati te subotom u vremenu od 10 – 13 sati u privremenom izlagačkom prostoru Muzeja likovnih umjetnosti na adresi Kapucinska 36.

Nikola Vrljić zreo je umjetnik i na hrvatskoj likovnoj sceni etablirani kipar akademski kipar mlađe generacije. Vrljić je svoje radove već izlagao na nekoliko triennala pa iako se uglavnom ostvaruje u području monumnetalnog kiparstva, svakako su vrijedni i nadasve zanimljivi njegovi kiparski oblici u proporcijama male plastike.

O izložbi:

Memorijal Ive Kerdića – triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike održava se ove godine u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku petnaesti put, čime se zaokružuje 45 godina tradicije te izložbene manifestacije. Više od četiri desetljeća ta trijenalna izložba okuplja brojne umjetnike na području Hrvatske koji se ostvaruju u kiparskim podvrstama medaljerstva i male plastike. Izložba ne samo da predstavlja recentna ostvarenja domaćih autora nego i otvara prostor za dijalog između prošlosti i sadašnjosti.

Ovo je, ujedno, i cjelovit uvid u radove s kojima je Vrljić sudjelovao u selekciji male plastike na Memorijalu Ive Kerdića – triennalu hrvatskog medaljerstva i male plastike. Od samih početaka svoje izlagačke aktivnosti tako je, kroz ovu izložbu specifičnoga formata i nacionalne važnosti, uvršten među umjetnike koji djeluju u području jedne posebne kiparske podvrste, a kontinuiranim sudjelovanjem i potvrđen kao jedan od rijetkih koji joj se sustavno posvećuju. Istaknuti je predstavnik generacije umjetnika formiranih na usmjerenju Mala plastika i medaljerstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji su se, pod vodstvom profesora Damira Mataušića, harno predavali istraživanju plastičkih fenomena maloga formata. Vrljić, ipak, izlazi iz uskih okvira specijalizacije, uspijevajući pronaći sponu između dviju različitih mogućnosti kiparskoga izraza. Stoga treba odmah na početku naglasiti: Nikola je Vrljić kipar „velike plastike“, pa i autor izvedenih monumentalnih javnih skulptura, no on se istovremeno ostvaruje u intimističkom žanru male plastike. Nema, međutim, isključivog odgovora na pitanje koja je od tih dviju kiparskih dionica u njegovu stvaralačkom radu važnija, niti je to, uostalom, presudno. On sam ne zamara se pitanjima o prioritetu. Oba ta područja skulpture za Vrljića su podjednako važna, dapače, u komplementarnom su odnosu, isprepliću se i nadopunjuju, u trajnom su suživotu i simbiozi, a povezuje ih kiparova ljubav i strast za oblikovanjem volumena, za stvaranjem forme. Mala plastika u Vrljićevu opusu nije tek inferiorni nadomjestak u trenucima relaksacije od „ozbiljnog rada“, ili uzgredan, ornamentalan dodatak glavnim kiparskim ostvarenjima. Nije ni servilni posrednik u procesu skiciranja velike plastike ili njezina provjeravanja u drugom formatu. Ona je, najčešće, autonomno ostvarenje. Štoviše, mala plastika pod Vrljićevim prstima ponekad nastaje kao umanjenje skulpture velikih dimenzija – kao njezin komprimirani dokument i zgusnuto svjedočanstvo, svojevrsna inventura i sentimentalno podsjećanje. U toj kondenzaciji krije se njezina posebna vrijednost: u malom formatu otvara se prostor intimnosti, neposrednosti i taktilne bliskosti – onoga što golema plastika ne može posve prenijeti.

Vrljićeve skulpture, odabrane za ovu izložbu, nemoguće je kritički promatrati a da se u obzir ne uzmu njihove dimenzije. One su male, i većina ih ne prelazi visinu od 20 centimetara. Barem po tom kriteriju one pripadaju zasebnom kiparskom žanru male plastike. No što je to što ih kao malu plastiku uistinu određuje? Je li jedini element distinkcije metrički, onaj kojim se kvantitativno iskazuju različite dimenzije? Što to mala plastika uopće jest – i što je kao takvu određuje i distancira u odnosu na njezinu veliku sestru u opusu jednoga umjetnika? Gdje su im, unutar toga istog opusa, dodirne točke, a u čemu su razlike – nije li, zapravo, riječ o istovjetnom stilsko-morfološkom habitusu i imaginaciji, istoj poetici i identičnome umjetničkom izričaju, pri čemu su samo veličine različite? Treba li uopće dionicu male plastike – koja sama po sebi predstavlja tako specifičan i osebujan plastički fenomen – sagledati odvojeno od cjelokupnog opusa jednoga umjetnika, bez unutarnjih poveznica i komparacija, bez integralnog sagledavanja? S jedne strane, pred nama je konkretan presjek jednoga originalnoga i vrijednoga autorskog opusa, a s druge ta nas kiparska djela, još jednom iznova, nukaju na promišljanja o mediju i navode na propitivanja njegove biti i karaktera.

Iz teksta kataloga: doc. dr. sc. Danijel Zec