Aljmaš: 5. Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji

Božja riječ upozorava da se svako ljudsko društvo i zakonodavstvo bez evanđeoskih principa i bez Boga prije ili kasnije počinje okretati protiv čovjeka, jer takvo društvo iznutra biva razarano egoizmom i zavišću, poručio je Đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić u nedjelju iz svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu gdje je održano središnje misno slavlje 5. Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u organizaciji Hrvatske biskupske konferencije i Đakovačko-osječke nadbiskupije.

U zajedništvu sa svećenicima i hrvatskim biskupima mons Hranić je ocijenio da se takav mentalitet često susreće i u našem hrvatskom društvu, unatoč činjenici da se velika većina građana izjašnjava kršćanima ili pripadnicima drugih vjerskih zajednica, koje imaju slična uvjerenja kad su u pitanju ljudski život i odnos prema slabijima.

-S takvom „ljudskom logikom“, bez evanđeoskog svjetla, često se susreću majke koje pod srcem nose dijete s mogućim poteškoćama u razvoju te im se, u duhu naše sebične „ljudske logike“, u pravilu savjetuje prekid trudnoće, rekao je Hranić dodajući da takva „ne-ljudska logika“ vodi u kulturu smrti i odbacivanja, u kojoj nema mjesta za dijete koje će trebati terapije, liječenje, asistenta u nastavi, solidarnost i pomoć u kući ili na drugi način, jer se smatra da će ono biti preveliko opterećenje za zdravstveni i socijalni sustav. 

Ističe također da osim na osobe s invaliditetom, ovdje misli i na stare i nemoćne, na one u terminalnoj etapi života i na osobe s neizlječivim bolestima, te neki rješenje vide, između ostaloga, i u ozakonjenju eutanazije, jer takve su osobe „teret društva“.

Ocijenio je da Hrvatska posljednjih godina ipak učinila važne korake u porastu osjetljivosti za socijalno ugrožene i ranjive skupine te za osobe s invaliditetom.

-Uveden je inkluzivni dodatak, zakonski je uređena osobna asistencija i uloga pomoćnika u nastavi, donesene su različite mjere profesionalne rehabilitacije te potpore uključivanju djece s teškoćama u odgojni i obrazovni sustav, donesene su i određene mjere koje potiču zapošljavanje te druga prava u prilog osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, bojašnjava Hranić napominjući da je porasla i društvena osjetljivost za potrebe tih osoba, svijest o važnosti palijativne skrbi i raznih mjera socijalne podrške i zaštite i njihovim obiteljima.

Smatra međutim da još uvijek ostaje dosta prostora i za poboljšanje skrbi te podrške osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, jer između zakonskih prava i stvarnoga života još uvijek postoje značajne razlike.

-Osobe s invaliditetom i članovi njihovih obitelji te udruge koje ih okupljaju svjedoče nam o potrebi ubrzavanja vještačenja i postupaka stjecanja određenih prava kao i o potrebi povećanja dostupnosti osobnih asistenata, uklanjanja arhitektonskih i komunikacijskih prepreka i u našim crkvama i pastoralnim prostorima, omogućavanja kvalitetnijeg uključivanja u redoviti odgojni i obrazovni sustav, dodatnog povećanja mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom te razvoja usluga koje svakoj osobi, umjesto izolacije, omogućuju život u zajednici.  Osjeća se i potreba za većim brojem timova za kućne posjete koji pomažu roditeljima u njihovoj skrbi za vlastitu djecu s invaliditetom; većeg broja specijaliziranih ustanova za ranu dijagnostiku i rehabilitaciju; poludnevnih i dnevnih boravak kako bi se rasteretilo roditelje u njihovoj dragocjenoj i požrtvovnoj danonoćnoj skrbi te palijativnih centara u vidu daljnjeg unaprjeđenja zdravstvene i socijalne skrbi, poručuje Hranić.

Naglasio je da postoji nešto što nijedan zakon ne može učiniti umjesto nas, što se ne može riješiti zakonom ni državnim proračunom, a to je naš odnos prema bližnjima, prema svakoj ljudskoj osobi.

-Zakon može propisati pravo, ali ne i ljubav. Država može izgraditi pristupne rampe i ukloniti barijere, ali nitko izvana ne može ukloniti prepreke koje mi ljudi podižemo u vlastitim srcima i odnosima. Istinski uključivo društvo postat ćemo tek onda kad prestanemo govoriti samo o tome što ćemo učiniti za osobe s invaliditetom te kad se počnemo pitati što možemo učiniti zajedno s njima. Mjera ljudskosti u jednom društvu mjeri se po odnosu prema najranjivijima, kako nas je na to podsjećao blagopokojni papa Franjo, ističući da briga za osobe s posebnim potrebama određuje „stupanj civiliziranosti jednoga naroda“, zaključio je Hranić.

Geslo ovogodišnjeg 5. susreta je „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ a nadbiskup Hranić je poručio kako želi da te riječi apostola Pavla, istinski ohrabre i osnaže i Crkvu i društvo. Obratio se i osobama s invaliditetom riječima da ih je iskustvo vlastitih granica oslobodilo oholosti, naučilo poniznosti te zahvalnosti i za malo.

-Rese vas dobrota i čistoća srca, iskrenost, radost, plemenitost, nesebična ljubav, dobrota i solidarnost. Svi mi uz vas postajemo bolji, autentičniji i plemenitiji ljudi i rastemo u čovječnosti te nikad ne možemo mi pružiti vama, koliko vi pružate nama, kazao je Hranić istaknuvši da je prava inkluzija daleko više od pukog uklanjanja vanjskih barijera i pružanja novčane pomoći, jer nitko od nas pred Bogom nije zbroj svojih sposobnosti ili nedostataka, nego smo svi osobe koje Bog neizmjerno ljubi.

U središnjem misnom slavlju sudjelovalo je oko 4.000 vjernika iz cijele Hrvatske i inozemstva.