Badnjak - bdijenje u čekanju Kristova rođenja

Badnjakom ili Badnjicom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi "bdjeti", jer se na badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje.

Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti". Taj jedinstveni povijesni događaj rođenja Boga - čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja. Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije.

 

Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost. Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana - uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja. Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.Kad govorimo o božićnim običajima, među najzanimljivijim i najbogatijima je Badnjak.

  

Uz Božić kao vjerski i obiteljski blagdan nastali su brojni pučki običaji. Tim pučkim običajima božićno se svetkovanje prenosi iz bogoslužja i crkava u obični pučki život. Neki nemaju ništa zajedničko s Božićem dok je druge, iako pretkršćanskog podrijetla, kršćanstvo usvojilo i dalo im novo, vjersko značenje. Jedan od najkarakterističnijih običaja u nas je Badnjak — riječ dolazi od staroslavenske riječi koja znači »bdjeti«, »čuvati« — dan uoči Božića kad se jedno badnje drvo, u obliku stabla ili grane, unosi u kuću i loži na ognjištu, a drugo ostaje ispred kuće. Do Badnjaka su morali biti završeni svi veći poslovi, sva je hrana trebala biti pripremljena, a kuća čista. Kuća se kitila zelenilom i ukrasima od papira, a bor se kitio obojanim orasima, jabukama (božičnicama), nanizanim košticama bundeve, ukrasima od tijesta i drugim ukrasima koje su sami ukućani izrađivali. Na Badnji dan spravlja se poseban kruh badnjača ili bogato ukrašen božićni kolač. Navečer nakon opremanja stola, domaćin je donosio slamu u kuću, koja se stavljala ispod stola i u križ na stol. Između slame na stolu moralo se staviti što više raznoraznog sjemenja i zrnja, i svega onog što su željeli da rodi iduće godine. U božićno vrijeme selom su obilazili koledari i pjevanjem koleda čestitali blagdane i rođenje Isusa.

Točan datum Kristova rođenja nije poznat, ali svetkovanje Božića potječe iz Rima, gdje ga je u 4. stoljeću uvela rimska Crkva. Prije tog vremena Božić se nije slavio. Iako nema povijesnog dokaza da se Isus Krist rodio baš toga dana, Crkva se odlučila za 25. prosinca, vjerojatno stoga što su kršćani željeli istisnuti pogansku svetkovinu Rođenja Nepobjedivog Sunca u čast Sunca, koja se slavila baš na taj dan. Značenje te svetkovine bilo je da Svjetlo pobjeđuje Tamu, jer nakon zimskog solsticija, Sunce opet ostaje sve duže na obzorju, od tog vremena dani postaju dulji, a noć kraća. Iz Rima slavljenje se Božića vrlo brzo proširilo i na Zapad i na Istok. U vrijeme pape Grgura Velikog 390-406. godine uveden je poseban liturgijski običaj služenja tri božićne mise — ponoćke, zornice i dnevne, svake u drugoj crkvi. S vremenom je taj običaj protegnut na cijelu Crkvu. Kod nas odlazak na ponoćnu misu, ponoćku, ima posebno značenje i poseban je običaj. Jaslice i raznim likovima, kuglicama i svjećicama ukrašeno božićno drvce nezaobilazni su simboli slavljenja Božića. Običaj kićenja božićnog drvca vuče svoje podrijetlo iz Strasbourga od 17. stoljeća nadalje, a odatle se proširio Njemačkom, Bavarskom i Austrijom i stigao do naših krajeva.

O Božiću se prekida post koji je trajao tijekom prosinca i stol je bogatiji i obilniji. Promjenom društvenih i gospodarskih prilika mnogi su božićni običaji nestali ili su se prilagodili novim uvjetima pa je u današnje komercijalizirane doba Božić, pogotovo u zapadnom svijetu, poprimio više laičko nego vjersko značenje. Ipak, ljudi sve više traže utjehu i spas u duhovnosti tog blagdana moleći se za mir, sreću i solidarnost među ljudima dobre volje.