Mons. Ivo Martinović, požeški biskup

Monsinjor Ivo Martinović novi je požeški biskup. U katedrali sv. Terezije Avilske u Požegi zaredio ga je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša.

POZDRAV NA POČETKU SLAVLJA U KATEDRALI

Poštovana i draga braćo i sestre!

S osjećajima posebne radosti, dubokog poštovanja i velike zahvalnosti pozdravljam sve vas koji ste se okupili u požeškoj Katedrali i ispred nje ili ste nam se pridružili putem izravnog prijenosa Hrvatske Radio Televizije da biste sudjelovali na slavlju ređenja imenovanog požeškog biskupa msgr. Ive Martinovića. Na čelu ovog svečanog zbora vijenac je od dvadeset osmorice biskupa, predvođenih zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom msgr. Draženom Kutlešom, predsjednikom HBK, predvoditeljem ovog slavlja i zarediteljem novog biskupa uz suzareditelja msgr. Đuru Hranića, đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita. Među biskupima je i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua s tajnikom Nuncijature msgr. Alvarom Ernestom Izurietom Y Sea. Pridružili su im se izaslanici biskupa koji nisu mogli osobno sudjelovati na slavlju, kao i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije. Svojom prisutnošću na ovom slavlju osobitu pažnju iskazao nam je pakračko-slavonski episkop Jovan s pratnjom, biskup Evangeličke Crkve u Republici Hrvatskoj g. Branko Berić i biskup Reformirane kršćanske Crkve u Hrvatskoj g. Petér Szen.

Braćo i sestre! Ređenje novog biskupa događaj je od velikog značenja za vjernike Požeške biskupije, što svojim sudjelovanjem na slavlju svjedoče predstavnici svih njezinih redova, službi i poslanja: kanonici stolnog Kaptola sv. Petra, svećenici dijecezanski i redovnički, đakoni, sestre redovnice, vjeroučitelji, bogoslovi i sjemeništarci, djelatnici i učenici katoličkih škola i drugih biskupijskih ustanova, članovi udruga i molitvenih zajednica, predstavnici vjernika svih župa, napose obitelji i mladih.

Kao i u drugim ovakvim prigodama, i danas se u požeškoj Katedrali na svoj način zgusnula povijest svojim duhovnim silnicama kojima nije inicijator i autor čovjek, nego Bog, Gospodar vremenâ i ljudskih sudbinâ, „Alfa i Omega“, „Početak i Dovršitelj“ svega postojećeg, živi, uskrsli Isus Krist koji svojim Duhom pobjede nad smrću oživljuje požešku mjesnu Crkvu da bude njegov vidljivi organizam, Tijelo, kojem je on Glava. Kao i tijekom 27 godina naše Biskupije i danas mu kličemo: „Krist danas i uvijeke, Aleluja!“ (usp. Heb 13,8). Od sveg srca sam zahvalan Bogu što sam mogao spomenutih 27 godina služiti Božjem narodu Požeške biskupije u suradnji sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, vjeroučiteljima i brojnim drugim vjernicima laicima i što odlukom pape Franje mogu otići u mirovinu. Osobitu zahvalnost dugujem svojim najbližim suradnicima u Biskupskom ordinarijatu što su velikim entuzijazmom, razumijevanjem i spremnošću založili sebe za djelo koje nam je povjereno. Bog im obilno uzvratio i za požrtvovnost kojom su se uključili u pripravu današnjeg slavlja.

 Poštovana i draga braćo i sestre! Radosno i pobožno dopratili smo u našu Katedralu imenovanog novog požeškog biskupa msgr. Ivu Martinovića, da bi polaganjem biskupskih ruku snagom Duha Svetoga bio uveden u zbor apostolskih nasljednika na čelu s nasljednikom sv. Petra u Rimu te nastavio „preslavno djelo evangelizacije“ u našoj Biskupiji, učvršćujući ono što je do sada građeno, zalijevajući što je sijano, liječeći što je ranjeno, podižući što je palo. Imenovani biskupe Ivo, dobro došli u zajednicu Božjeg naroda Požeške biskupije! Izraze osobitog poštovanja upućujem svima Vašima najbližima koji su danas iz domovine i inozemstva željeli biti ovdje s Vama: članovima obitelji, rodbini, svećenicima, časnim sestrama, prijateljima, napose onima iz Tolise, župe Vašeg podrijetla. Osobito bratsko poštovanje iskazujem generalnom ministru Franjevaca trećoredaca fra Amandu Trujillu Canu te subraći Vaše Provincije, kojoj ste požrtvovno služili kao provincijalni ministar.

Dragi imenovani biskupe Ivo! Dočekala Vas je u našoj Katedrali i sv. Terezija, koju je bečki slikar Franz Caspar Sambach po narudžbi kraljice i carice Marije Terezije naslikao na glavnom oltaru u zanosu pred Presvetim Trojstvom. Svojim mističnim iskustvom ona danas hrabri i Vas uvjeravajući: „Sólo Dios basta! - Samo je Bog dostatan“ Zahvatio i Vas u biskupskom ređenju sveti zanos snagom Duha Svetoga te u posvemašnjoj predanosti Bogu pod geslom „radost i mir“ služite Božjem narodu Požeške mjesne Crkve, napose onima kojima je potrebna Vaša ruka pomoćnica, riječ tješiteljica, a nadasve suosjećajno srce zajedništva u patnjama, siromaštvu, bolesti i osami s nemalim brojem onih koji su povjereni Vašoj pastirskoj brizi. Zajedno s Vama i za Vas prostirat ćemo svoju molitvenu dušu pred Presvetim Srcem Isusovim u kojem nam je Bog posvjedočio kako nas neizmjerno voli, i pred majčinskim Srcem Marijinim, kojima Vas danas povjeravamo na ovom slavlju o njihovim blagdanima. A ti nam se sv. Terezijo pridruži svojom molitvom dok pjevanjem usvajamo tvoje riječi: „Samo je Bog dostatan!“, da budemo posvema njegovi, zajedno s biskupom Ivom, putujući ovom našom hrvatskom zemljom prema nebeskoj domovini.

 Antun Škvorčević

APOSTOLSKI NALOG O BISKUPSKOM IMENOVANJU MSGR. IVE MARTINOVIĆA

Franjo biskup Sluga Slugu Božjih ljubljenome sinu Ivi Martinoviću, članu Trećeg samostanskog reda sv. Franje, dosadašnjem Provincijalu Provincije sv. Jeronima u Hrvatskoj, izabranom Požeškom biskupu, pozdrav i Blagoslov.

„Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja, brežuljci se pašu radošću. Livade se odijevaju stadima ovaca, doline se pokrivaju žitom; svagdje klicanje, pjesma“ (usp. Ps 65, 13-14). Dok dozivamo u sjećanje ove psalmistove riječi, Našu misao želimo upraviti u srce zlatne doline u voljenoj Slavoniji, imajući na umu duhovne potrebe požeške Crkve, koja je ostala bez upravitelja poslije odreknuća njezinoga prvoga biskupa, časnoga brata Antuna Škvorčevića, te iščekuje novoga pastira. K tebi stoga, ljubljeni sine, hrlimo u susret, koji si dosad u svojoj redovničkoj obitelji marljivo djelovao kao provincijal, očitujući skladne vrline uma i srca, kao i vičnost u upravljanju, te nam se zato činiš prikladnim za izvršavanje te službe. Čuvši dakle savjet Dikasterija za Biskupe, puninom Naše Apostolske vlasti rado te postavljamo Požeškim biskupom, sa svim pripadajućim pravima i danim odgovarajućim obvezama. Ispovijest vjere, po ustaljenom običaju, propisno ćeš položiti te izvršiti zakletvu vjernosti Nama i Našim Nasljednicima, prema utvrđenim pravilima. Biskupsko ređenje možeš primiti izvan Rima od katoličkog biskupa kojega ćeš izabrati, služeći se odredbama liturgijskih pravila. K tome, ovo ćeš Naše pismo pokazati kleru i narodu koji ti je povjeren, kako bi danoga im pastira upoznali, dostojanstveno primili, smjerno slušali. Neka ti, ljubljeni sine, uresom bude tako djelovati da nova tvoja služba, koju u plodnoj požeškoj kotlini primaš poput mladice koju treba uzgajati, živi, dozrijeva i dade obilne plodove; znaj da se pastoralna služba ne može dostojanstveno vršiti bez radosti i mira, mudrosti i savjeta, kao i drugih darova Duha Svetoga, čijom ćeš pomoći ubrati mnoge plodove da duše dovedeš u nebo, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Gospe Voćinske, sv. Lovre i sv. Ivana Pavla II.

Dano u Rimu, u Lateranu, jedanaestoga dana mjeseca ožujka, godine Gospodnje dvije tisuće dvadeset i četvrte, jedanaeste Našega Pontifikata.

FRANJO, PAPA

PROPOVIJED ZAGREBAČKOG NADBISKUPA MONS. DRAŽENA KUTLEŠE PRIGODOM BISKUPSKOG REĐENJA MSGR. IVE MARTINOVIĆA

Dragi brate Ivo, braćo u biskupstvu, poštovani svećenici, osobito članovi Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, redovnici, bogoslovi, redovnice i redovnički pripravnici, draga rodbino i prijatelji našega ređenika, dragi vjernici!

Čast mi je i radost biti s vama danas prigodom ređenja imenovanog biskupa Ive. Iako je Požega još od trinaestoga stoljeća bila važno crkveno središte, sama Požeška biskupija, utemeljena 5. srpnja 1997. godine kada je imenovan i njezin prvi biskup mons. Antun Škvorčević, relativno je mlada. Koristim prigodu zahvaliti biskupu Antunu na 27 godina predane biskupske službe. Izazova je bilo puno i bili su razni, a biskup Antun im je uspijevao odoljeti i ostaviti stabilne strukture služenja zajednici vjernika koja danas dobiva novog pastira. Biskupe Antune, hvala Vam za sve što ste učinili za ovu Biskupiju kao i za Hrvatsku biskupsku konferenciju.

Pred novim požeškim biskupom Ivom jedno je posve novo razdoblje njegova života. Kao član franjevačke redovničke obitelji navikao je slušati i služiti; izbor redovničkoga zvanja je bilo nešto što je htio i za što se pripremao tijekom svoje redovničke formacije. Biskupska služba je nešto posve drugo. Vodi nas kamo i ne želimo i ne planiramo, za što se ne pripremamo, ali čemu se u poslušnosti vjere predajemo.

Stoga, iako su današnja misna čitanja iz mise spomendana Bezgrješnog Srca Blažene Djevice Marije, dopustite mi da s vama podijelim promišljanja utemeljena poglavito na Pavlovim poticajima Timoteju u njemu posvećenoj prvoj poslanici. Svo Pismo, Bogom nadahnuto, usmjerava nas istome cilju i istoj svrsi kojoj je svoj život posvetila Blažena Djevica Marija i u čemu nam je postala uzorom: potpunom predanju Bogu i odgovoru na njegovu volju u svome životu. Pavao, nazivajući Timoteja Božjim čovjekom, potiče ga da bježi od svjetovnosti, a teži za pravednošću, pobožnošću, za vjerom, ljubavlju, postojanošću i krotkošću, te da u svemu tome bije dobar boj vjere kako bi postigao vječni život (usp. 1Tim 6, 11-12).

Svi bi se ti poticaji mogli svesti pod zajednički nazivnik ustrajnosti. Pa pogledajmo zajedno čemu ustrajnost i kako ju sačuvati.

1. Trčati na duge staze

Često je, znamo to iz svakodnevnog života, lako započeti određeni pothvat. No, teško ga je s jednakom lakoćom i oduševljenjem privesti kraju. To je osobito teško u suvremenoj kulturi u kojoj ustrajnost nije vrlina već je na cijeni sposobnost prilagođavanja trendovima, a stalne promjene slabe osjećaj za nepromjenjive vrijednosti koje zaslužuju naš trud, pozornost i snagu volje. Pavao svoje poticaje Timoteju temelji na perspektivi cilja. Timoteju poručuje da bije dobar boj vjere kako bi postigao cilj: osvajanje vječnoga života na koji je pozvan (usp. 1Tim 6, 12). Vječnost je, dakle, perspektiva kršćanina, Božjeg čovjeka, svakog vjernika, a napose biskupa koji je pozvan predvoditi zajednicu vjernika prema tom cilju.

Naš život, draga braćo i sestre, nije trčanje na kratke staze, već cjeloživotni maraton na kojemu duhovna kondicija ima presudnu ulogu. Duhovna uvježbanost znači računanje s Bogom na duge staze, jednako na početku, sredini i na kraju puta. Znači računanje s darovima Duha Svetoga, koji oživljuje život kršćanina, umjesto pouzdavanja u vlastite snage. Znači spremnost na neočekivane situacije, zgode i nezgode, koje život donosi i njihovo prihvaćanje bez malodušja. Trčanje na duge staze jednog biskupa znači i svijest o opasnostima koje prijete zajednici kao i sposobnost predviđanja, traženja putova da se opasnosti izbjegnu a vjernost sačuva. Pavao Timoteju daje recept za ustrajnost: bježati od svjetovnosti, težiti za pobožnošću, boriti se za vjeru i osvojiti vječni život. 

2. Bježati od svjetovnosti

Hrvatski prijevod riječi koje Pavao, osuđujući ponašanje krivih učitelja, upućuje Timoteju glasi: „A ti se, Božji čovječe, toga kloni!“ U latinskome stoji: „Tu autem, o homo Dei, haec fuge!“ Doslovni prijevod bi glasio: „A ti, Božji čovječe, od toga bježi!“. Pomalo je neobično da Pavao Timoteja poziva na bijeg. Samo nekoliko redaka prije, znajući da je Timotej plahe naravi i da ne voli sukobe, već se radije povlači, Pavao ga poziva da se suoči sa starješinama koji javno griješe i javno ih ukori tako, „da i drugi imaju straha“ (usp. 1Tim 5, 20-21). Ovdje ga potiče na bijeg. Od čega to Timotej treba bježati? Iz redaka prije zaključujemo da je to pohlepa, neuredna sklonost novcu, a zapravo je riječ i o širem kontekstu povođenja za onim što je svjetovno, za požudom tijela, za požudom očiju i ohološću života (usp. 1Iv 2, 16). Požuda tijela odnosi se na snažne želje da sami sebi udovoljimo živeći prema osjećajima, umjesto po poslušnosti Bogu. Požuda očiju odnosi se na neurednu želju za stjecanjem stvari i vanjskog ugleda, umjesto izgradnje pobožnog karaktera. Oholost života odnosi se na život usredotočen na samoga sebe bez obzira na Boga i vječnost.

Dragi brate Ivo, od toga bježi! Lažnim naukama i navikama svjetovnosti nije dovoljno suprotstaviti se samo teorijskim neslaganjem, već odlučnim bijegom u suprotnom smjeru. Pavao je znao da postoje trenuci kada je put do pobjede bijeg, a ne borba. Zapovjeđeno nam je da bježimo od nemorala (usp. 1Kor 6, 18), idolopoklonstva (usp. 1Kor 10, 14), mladenačkih požuda (usp. 2Tim 2, 22) i od ljubavi prema novcu i lažnom nauku (1Tim 6, 10). S druge strane, sveti Jakov nas u svojoj poslanici poziva (usp. Jak 4, 7) da se odupremo đavlu i on će pobjeći od nas. Dakle, moramo znati kada se boriti, a kada pobjeći.

Pavao Timoteja naziva Božjim čovjekom, a to je onaj koji u potpunosti pripada Bogu, koji slijedi Božju Riječ u svakom dijelu svoga života. Ne postoji veće priznanje, koje bilo koji kršćanin može poželjeti za sebe, od toga da se zove Božjim čovjekom. Ali očito da se to ne događa preko noći! Božji je čovjek autentičan, dok svjetovnost „donosi dvostruki život“, kako nas upozorava i papa Franjo. Zavodi nas da budemo trgovci duhom, ljudi odjeveni u svete forme, a koji u stvarnosti nastavljaju razmišljati i djelovati prema duhu i modi svijeta, tražeći ne Gospodina nego ljudsku slavu i osobnu dobrobit (usp. Franjo, Pismo svećenicima Rimske biskupije, 2023.; usp. EG 93). Možda je najveća opasnost pobožnih ljudi misliti da će se u dobroj vjeri stvari događati same od sebe, da će se opasnosti izbjeći zbog dobrih nakana. Pavao je znao da to nije tako.

3. Težiti za pobožnošću

Bijeg od svjetovnosti znači okretanje u suprotnom smjeru, u smjeru pobožnosti koju Pavao izražava u ovih šest kvaliteta: pravednost, pobožnost, vjera, ljubav, ustrajnost i blagost.

One zahtijevaju veliku odvažnost, neprestanu borbu i rad na sebi.

Stoga i tebe, dragi biskupe Ivo, na početku biskupske službe, zajedno s nama koji smo već upoznali njezin teret, pozivam na tu težnju za pravednošću koja nije ništa drugo nego usklađivanje sa standardima Božje riječi. Vjerujem da si kao redovnik na to naviknut i da si svjestan da nas ni krštenje, ni zavjeti, ni ređenje ne mogu očuvati od velikih iskušenja i posrtanja, ali da težiti za pravednošću znači uvijek ustajati u velikom povjerenju u Boga i truditi se da se uklopimo u njegovu mjeru za nas.

Težnja za pravednošću vodi do prave pobožnosti, jer drži budnom svijest o Božjoj prisutnosti u svijetu i našim životima. To je prisutnost ljubavi te naša pokretačka snaga treba biti ljubav posvjedočena djelima i odlučnošću u ispovijedanju zdrava nauka.

Težimo za vjerom kada se pouzdajemo u Boga u frustracijama, provokacijama i kušnjama koje nas zadese, kada se svjesno stavljamo u Božju suverenu ruku i u molitvi mu predajemo svoje tjeskobe, ne samo u velikim nego i u malim stvarima svakodnevnog života.

Težimo za ljubavlju kada se aktivno zalažemo za tu kraljicu svih krjeposti. Sveti je Augustin rekao: „Ljubi i čini što hoćeš“, svjestan da ako po Božju ljubimo ne možemo činiti što on ne bi htio. Težiti za ljubavlju znači i dopustiti Bogu da nam pokaže koliko smo ljubljeni i darovati se kao što se od darovao. Do kraja. Biskupska služba upravo to traži: dati se do kraja za narod od Boga povjeren biskupovoj skrbi.

Težiti za ustrajnošću u tom našem bijegu u svjetovnosti znači izdržati u teškim okolnostima. Događa se upravo to da, kad odlučimo pobjeći od svjetovnosti, svijet nam pokaže svoje neprijateljsko lice. Upravo kao što sveti Ignacije naučava u razlikovanju duhova: „Tko jedri u Božjem smjeru, dobiva od Duha Svetoga vjetar u leđa, a od Zloga suprotni vjetar; tko jedri u smjeru zloga duha, dobiva od njega vjetar u leđa, ali od Božjega Duha oštar suprotni vjetar.“ (W. Lambert, Nalaziti Boga u svemu, 128). Jedri, biskupe Ivo, u Božjem smjeru i ne boj se protivnih vjetrova!

Krotkost je kvaliteta jakih. Jako je potrebna u biskupskoj službi jer označava vladanje sobom, neprepuštanje silovitosti emocija, odmjerenost u ophođenju, blagost i strpljivost. Krotak čovjek ne pokazuje svoju odlučnost ponižavajući druge u njihovoj slabosti, nego ih blago potiče na dobro. Vjerujem da je ova kvaliteta kod tebe, brate Ivo, prepoznata i u ovom tvome biskupskom imenovanju. Dao Bog da bude na rast i poticaj na dobro svima oko tebe.

4. Boriti se za vjeru i osvojiti vječni život

Kada Pavao poziva boriti se za vjeru ili biti boj vjere, misli na očuvanje zdravog kršćanskog nauka. U oproštaju sa starješinama Crkve u Efezu govori.: „Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte…“ (Dj 20, 29-30). Tijekom cijele svoje povijesti Crkva je napadana i kušana na području zdravoga nauka, često putem suptilnih pogrešaka i neuravnotežene istine.

Ni danas nije drukčije. Možda je i teže jer se uime političke korektnosti, da se nekoga ne bi povrijedilo u njegovu uvjerenju, više uopće ne ustaje na glasnu obranu istina vjere. Eto izazova za svakog biskupa! Eto velike arene današnjice u kojoj će biti kušana duhovna snaga svakoga pastira. Borba koju je pastir pozvan voditi je onkraj krutih podjela na prijatelje i neprijatelje; ne sastoji se ni u strogom razlikovanju pobožnih i nepobožnih, kao ni u fundamentalističkom prosuđivanju ispravnog od neispravnog. Njegova je borba u tome da ustrajući u tim napetostima očuva moć zdravog rasuđivanja. Osim što je dar Duha Svetoga, dar rasuđivanja je plod pouzdanja u Boga.

Najveće krize s kojima se Crkva suočava kroz svoju povijest bila su krivovjerja: krize nauka i istine. Svakako, moralne krize nanose ogromnu štetu Božjem narodu. Međutim, sve dok prirodno i sigurno svjetlo istine i pravovjernog nauka sja, vjernici mogu ponovno pronaći put do Boga. Krivovjerja prekrivaju istinu, zavode Božji narod i time uskraćuju Božjem narodu put do Boga. Štiti i čuvaj nepovrijeđen taj poklad vjere koji ti je povjeren kao biskupu (usp. 2Tim 1, 14).

Dragi Ivo, biskupsko imenovanje i današnje ređenje tvoja su prilika da zaslužiš vječnost. Po biskupskoj službi koja ti je povjerena, tvoj put posvećenja se nastavlja. Blaženi Alojzije Stepinac naglašavao je da nas neće spasiti ni vojna sila ni politička moć, već čista savjest i život po Božjim zapovijedima. Zato, budi uzoran u svom životu jer samo svetost života može spasiti narod. Danas, zajedno s cijelom požeškom Crkvom molimo da te na tom putu prati zagovor ponajprije Blažene Djevice Marije, koja te bez sumnje danas s posebnom majčinskom ljubavlju prima u svoje srce. Također, molimo za zagovor svetog Lovre, zaštitnika ove biskupije, svetog Franje, svih svetaca Franjevačkog reda, kao i blaženog Alojzija Stepinca. Pridruži se i ti, uzornim životom i svetim služenjem, njihovu svijetlom primjeru. Tako neka bude. Amen. (Tekst: Požeška biskupija)