Pecanje kao životna radost

Pecanje je više od sporta. Tako barem kažu oni koji sate provode sa štapom u ruci u čamcu ili na obali rijeke ili jezera. Tako je i na staroj Dravi u Bilju.

Pecanje je sport za strpljive. Onima koji nisu zaljubljenici u ribolov teško je razumjeti da se može satima sjediti uz ili na vodi, a da plovak ne "zaigra". No pecanje nije samo ulov. Prije svega to je boravak u prirodi i nešto što razumiju samo oni kojima je pecanje ljubav. A pecanje kao svoju prvu ljubav izabrao je i Marijan, dvanaestogodišnjak iz Meca koji je pecati počeo gotovo prije nego što je prohodao. Član je mjesno športskog ribolovnog društva već četiri godine koliko se i natječe. Osvojio je i priznanja, pehare i ribičke štapove. 

- Pecam cijelu godinu. Početak sezone je zima kada grize štuka. Najveću ribu koju sam upecao bio je šaran od tri kile, a tu su i nešto manje štuka i kečiga, kaže Marijan koji zajedno s ocem Stjepanom svaki trenutak koristi za boravak uz vodu

- Marijan je pecanje zavolio kao mali, a moram priznati da sam ga i ja poticao. Koristimo svu potrebnu opremu. Tu je držač za štapove sa senzorom, tako a ne moram stalno gledati u plovak. Dosta je osjetljiv za se zna oglasiti kada je vjetar ili valovi, dodaje Stjepan i na pitanje od najvećem ulovi kaže bio je to som od trideset kila uhvaćen iz čamca. Borba je trajala četrdesetak minuta. Dodaje da svaki som teži od sedam-osam kilograma nije po njegovom ukusu, jer je premasan. 

Malo dalje u društvu roda strpljivo sjedi Silvestar iz Bilja i baca mješavinu kukuruza i drugih tajnih sastojaka u vodu kako bi privukao šarane. Kaže treba ih stalno hraniti da se naviknu dolaziti. Na staroj Dravi ima i drugih ribljih vrsta, a najviše babuški koji mogu težiti i više od kilograma. Manje ribe vraća u vodu, a smije se na pitanje je li važno imati velik zamrzivač.

- Ma većinu onoga što upecam ili vratim u vodu ili podjelim prijateljima i susjedima. Imamo ja zamrzivač. Ne jedan nego dva i znaju biti puni ribe, kaže Silvestar.