Tvrđa svetkuje Miholje

Spomendan svetih arkanđela, Mihaela, Gabriela i Rafaela, Dan je Gradske četvrti Tvrđa i spomendan njihova patrona, svetog Mihaela. Paljenje svijeća u spomen na poginule i mrtve te svečana sjednica Vijeća četvrti dio su svečanog programa.

Gotovo u idealnom središtu grada smještena je Tvrđa. Kasnosrednjovjekovni Osijek izgrađen je na njenom širem području. U povijesnim vrelima Osijek se prvi put spominje u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Emerika 1196. godine, i to u mađarskom izgovoru Ezek. Znajući dobro stratešku i prometnu važnost Osijeka, zauzeli su Turci Osmanlije Osijek 1526. godine i gradom upravljali 161 godinu. (Tvrđa je oslobođena od Osmanlija u petak 26. rujna 1687. godine, pa danas na taj spomen petkom zvone osječke crkve u 11.00 sati.) Tvrđavu su, po uzoru na nizinske nizozemske utvrde, austrijske vlasti planski gradile od 1. kolovoza 1712. do 1722. kada je, uglavnom, dovršena, iako su gradnje manjega opsega nastavljane do 60-ih godina 18. stoljeća.

Izrada plana podizanja tvrđave povjerena je inženjerijskom pukovniku Maksimlijanu Eugenu grofu d' Gosseau. U nove zidine ugrađen je sav zidni plašt turske tvrđave. Tvrđa se sastojala od 7 bastiona (sv. Karla, Inocencija, Leopolda, Josipa, sv. Terezije, Elizabete i Euzebija) - smještenih od istoka prema zapadu oko gradske jezgre, tvrđavskog roga, zaštitnog zida i jarka - te zaštitne utvrde opasane s vanjske strane glasijama (prostor današnjeg Vijenca Ivana Meštrovića i Drvljanika). Unutrašnjim prostorima Tvrđe dominiraju dvije najvažnije prometnice: Cardo (današnja Franjevačka ulica) i Decumanus (Ulica Franje Kuhača). Do 1715. sagrađeni su u sklopu radova izgradnje tvrđave bastioni na istočnoj, južnoj i zapadnoj strani. U sklopu tih radova dovršena su i dvoja tvrđavska vrata - Porta Aquatica (Vodena vrata, očuvana su do danas zajedno s Vodenim tornjem) vodila su prema rijeci Dravi i Porta Nova (Nova vrata, na jugu Tvrđe u smjeru budućega Novog grada). Godine 1716. izgrađena su i, treća, Porta Valpoviensis (Valpovačka vrata) kroz koja se iz Tvrđave izlazilo u Gornji grad. Da se iz Tvrđe olakša pristup mostu 1783. odlukom cara Josipa II. kroz bedeme probijena su četvrta tvrđavska vrata - Porta Imperatoris (Carska vrata). Kroz ta se vrata izlazilo na most preko Drave k novosagrađenoj cesti prema Bilju u Baranji, a vodio je iz njih put i u Donji grad. Ta gradnja posljednji je zahvat kojim je tvrđava  dobila konačni izgled.

Tvrđa je u prvoj polovici 18. stoljeća promijenila svoj izgled. Izgrađene su zgrade za potrebe vojske, crkve, samostani i građanske kuće u baroknom slogu. Na tornju glavne straže nalazio se sat (1709.), a uvedena je i ulična petrolejska rasvjeta. U Tvrđi su 1729. otvoreni gimnazija, tiskara (1735.) i njemačko kazalište, a proveden je i javni vodovod i kanalizacija, pa su s pravom Slavonci i Osječani Tvrđu nazivali "Metropolis urbs".Tijekom vremena vojno se značenje osječke Tvrđe smanjivalo, i to posebice nakon carske odluke Josipa II. godine 1783. kada je vrhovno zapovjedništvo vojske za Slavoniju i Srijem preseljeno iz Osijeku u Petrovaradin. U 18. i 19. stoljeću Tvrđa je multietnički grad u kojem su živjeli Hrvati i doseljenici iz Štajerske, Kranjske, Bavarske, Moravske, Italije, Francuske, Ugarske, Bugarske. Doseljenici su učili govoriti hrvatski i u vrijeme kada je latinski jezik bio službeni. U mnogim se trgovačkim i obrtničkim obiteljima govorilo njemačkim jezikom, a u nekim i novogrčkim, talijanskim, pa i francuskim. Tvrđa je tada imala obilježje internacionalnog dijela Osijeka.  

Tvrđavske zidine kočile su – po ocjeni suvremenika - gospodarski i prometni razvoj grada, pa su stanovnici Tvrđe 1868. tražili od Hrvatskoga sabora dopuštenje za rušenje bedema (obrambenih zidina) osječke tvrđave. Međutim, car Franjo Josip I. je prema postojećoj "Osnovi ob utvrđenih mjestah u Austro - Ugarskoj Monarhiji" odlučio da osječka tvrđava mora ostati onako kako je izgrađena. Nakon propasti Austro-Ugarske monarhije, kada su prestali vrijediti njezini zakoni, stanovnici Tvrđe obnovili su traženje da se sruše tvrđavski bedemi a Gradsko poglavarstvo je 1923. godine odobrilo kredit za rušenje bedema oko Tvrđe. Počelo je uklanjanje glasija, podzida, spojnih bedema (cordona), kontragarda i revelina. Izgradnja elektrane i uvođenje električnog tramvaja u promet ubrzalo je te radove, pa je obrambeni dio tvrđave do 1926. godine do temelja porušen. Nestala su troja vrata i cjelokupni zidni plašt oko gradske jezgre s istočne, južne i zapadne strane. Od nekadašnjeg golemog zidnog oplošja preostali su samo dijelovi prvoga i sedmog, odnosno Karlova i Eugenijeva bastiona uz dravsku obalu. Između tih bastiona nisu porušeni vodotoranj i Vodena vrata. Danas je osječka Tvrđa po povijesnim i graditeljskim značajkama spomenik nulte kategorije.
/ tekst Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže/

 

O realiziranim projektima i planiranim radovima u Gradskoj četvrti Tvrđa "leteća ekipa" razgovarala je s predsjednikom Vijeća Gradske četvrti Davorom Slivkom.