Zdravljak: Što sve možemo činiti da sačuvamo psihičko zdravlje? 20.12.2018.

Do sada smo govorile o psihičkim smetnjama, bolestima i poremećajima, a zadnja epizoda u jesenskoj seriji emisija s psihijatricom Vjerom Matković Ferreri posvećena je svemu što čini naše psihičko zdravlje, koje je uvijek u drugom planu u odnosu na fizičko zdravlje - a ne bi trebalo biti.

Po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, zdravlje nije samo odsustvo poremećaja, nego stanje blagostanja u kojemu svaka osoba ostvaruje svoj potencijal, nosi se sa svakodnevnim životnim stresorima i doprinosi zajednici. Osim toga, podrazumijeva mogućnost uživanja u životu, ravnotežu između životnih aktivnosti i napora, odnose s drugim osobama, uklopljenost u društvo, kao i zdravu sredinu - od one primarne, obiteljske, pa do društva u cjelini. Isto tako je nužan određeni stupanj autonomije, odnosno neovisnosti.

Teže je definirati zdravlje nego bolest - slično kao poremećaj svijesti od same svijesti: za bolest nabrojiš sve što ne valja, a za zdravlje sve što bi trebalo postojati za dobro funkcioniranje; nije dovoljno samo to da nema onog što ne valja. 

Duševni poremećaji - poremećaji razmišljanja, ponašanja, osjećanja - gledani u cjelini češći su od drugih kroničnih bolesti (poput raka ili kardiovaskularnih bolesti), a s obzirom da se danas sve mjeri novcem, i najskuplji su. Tu spadaju ne samo troškovi liječenja, već i i neizravni troškovi zbog smanjene produktivnosti i povećane smrtnosti (ne samo od samoubojstava).

Problem s mentalnim zdravljem imaju i bogate zemlje zbog financijskih ograničenja i okolnosti života koji je najčešće previše frenetičan. Prevencija psihičkih bolesti puno je učinkovitija (i jeftinija) od liječenja, pa se formiraju nacionalne strategije za očuvanje mentalnog zdravlja.

Kako se čuva mentalno zdravlje?

Emocionalno, psihološko i socijalno blagostanje utječe na to kako mislimo, kako osjećamo i kako se ponašamo, a uvjetuje i otpornost na stres. Danas se puno priča o stresu - krivi ga se za psihičke i fizičke probleme, i često čujemo da je netko obolio od stresa i "sekiracije".

No teško je definirati normalnu razinu stresa. Stres je dio života, i može biti poticajan pod uvjetom da se znamo nositi s njime. Iz stresnih situacija može se puno naučiti i pripremiti se za buduće stresove. (Iako, ne vjerujem baš u izreku kako ono što ne ubije, ojača - istina je da nas ponekad teško rani i ostavi ožiljak.) 

Mentalno zdravlje uvjetuje i način na koji se povezujemo s drugima, s obitelji, kolegama, a utječe i na izbor partnera i prijatelja. O stupnju mentalnog zdravlja ovise i odluke koje donosimo, kao i količina rizika u koji se upuštamo.

Stupanj našega mentalnog zdravlja dijelom je određen biologijom i životnim okolnostima: ako je netko rođen u siromaštvu, ratu ili situaciji neposredne životne ugroženosti, bespredmetno je govoriti o blagostanju i ostvarenju potencijala. Ovisi svakako i o obiteljskoj situaciji jer obitelj je mikrookolina koja najviše oblikuje čovjeka.

Mentalno zdravlje važno je u svakoj životnoj fazi, od djetinjstva kada je potencijal za razvoj (ali i za razvoj poremećaja) najveći, pa do poodmakle dobi. U svakom razdoblju života, osim što postoje specifičnosti, dijelom i kulturološki određene - moramo završiti školovanje, zaposliti se, udati se do određene dobi - ima mjesta i za pomake, za unaprjeđenje. Svako životno razdoblje nosi svoje mogućnosti, pa i ono u poodmakloj starosti.

To se sredinom XIX. stoljeća nazivalo mentalnom higijenom, no nakon Drugoga svjetskog rata više se koristi pojam mentalnog zdravlja. Podrazumijeva očuvanje uma od incidenata i negativnih utjecaja, održavanje kvalitete života, posvećivanje pažnje psihičkom zdravlju kroz zdrave navike, što povećava i otpornost na stresore.

Manje se pažnje posvećuje psihičkom no fizičkom zdravlju, a prevencija je moguća. Indirektno se, doduše, posvećujemo psihičkom zdravlju i kroz posvećivanje tijelu. Neke su fizičke aktivnosti meditativne, pogotovo one dosadne i samotnjačke, poput hodanja ili trčanja. To je lijepo opisao Haruki Murakami u knjizi "O čemu govorim kad govorim o trčanju", gdje je opisao svoje pripreme za njujorški maraton 2005. godine.

Negativne emocije: signali tijela da nešto ne valja

Nije uvijek moguće osjećati pozitivne emocije, postoji ona tužna i bolna strana života. Potiskivanje emocija se po tradicionalnoj psihoanalizi smatra nezrelim mehanizmom obrane. No, u nekim situacijama potiskivanje je jedino moguće - primjerice, kada se ne možemo baviti tugom i boli jer moramo preživjeti. Kasnije bi bilo dobro osvrnuti se i "probaviti" doživljeno.

Negativne emocije kao što su tuga, potištenost i razdražljivost, fiziološki su signali da nešto ne valja. Nisu sami po sebi loši, njihov je zadatak da potaknu promjenu. No ako negativni osjećaji potraju i nakon što prođe ono što ih je potaklo i ako su onesposobljavajući, treba potražiti pomoć savjetnika, psihoterapeuta, psihologa, psihijatra.

Naime, kad smo emocionalno loše, kad nas muče tuga i bol, podložniji smo novim stresorima - i nastaje začarani krug. Neuspjeh dovodi do sniženog samopoštovanja, osjećaja bespomoćnosti i ponovnog neuspjeha.

Emocionalno blagostanje = visoka razina pozitivnih emocija. Psihosocijalno blagostanje = sposobnosti i vještine potrebne za dobro funkcioniranje.

Samopoštovanje se izgrađuje se u djetinjstvu, a dograđuje cijeloga života, najčešće kroz potvrde koje primamo od okoline, ali prije svega svoje samopoštovanje testiramo kroz svoj unutarnji sustav vrijednosti. Ono je pozitivni dio narcizma.

Mi kao ljudi ne funkcioniramo izdvojeni, takvi smo - ovisimo o vezama s drugima, pa je nužno te veze graditi, obnavljati, njegovati, ali ponekad i presjeći, prekinuti, oprostiti se s nekime.

Iako je netko rekao da je depresivni pogled na svijet zapravo realističan -  jer je neminovno da ćemo svi umrijeti, a vjerojatno ćemo na putu do umiranja izgubiti drage ljude i pri tome patiti i gledati druge kako pate - takav je stav prvenstveno bolan (teško je živjeti s tom premisom i stalno to imati na umu) i blokirajući ("ne isplati se truditi ni za što, kad me ionako neće biti").

Pozitivan stav ("La vita e bella", život je lijep, da se opet osvrnemo na film) i pozitivan pogled na svijet (iako je svijet puno puta opasno i neprijateljsko mjesto, što je također izvrsno prikazano u spomenutom filmu) nužni su za preživljavanje. Dijelom od zahvalnosti na onome što imaju potječu spokoj i mirnoća religioznih ljudi. Sličnu smirenost donosi i altruizam, kada nam je dobro ako nekom drugom napravimo dobro - jer pomaganje je nagrađujuće.

Emocionalni "wellness": kad nam je dobro (usprkos svemu)

Pojam wellness je možda širi od pojma blagostanja ili dobrobiti. Podrazumijeva osjećati se dobro u svojoj koži - ne samo u smislu "toćanja" u mlakoj mirišljavoj vodi i glađenja toplim kamenjem (ako nemam ništa protiv toga) - i voditi aktivan, svjestan, dinamičan život. Naglašava se neizbježnost stalnih promjena i naše prilagodbe na njih, koje omogućuju razvoj punog potencijala. Izravno je povezan s kvalitetom života: sve što radimo, sve što mislimo, sve što osjećamo - utječe na wellness, a on pak utječe na našu aktivnost, otpornost na stres i smanjenje rizika od nastanka bolesti.

Tek nakon što prepoznamo i prihvatimo vlastite osjećaje moguće je smanjiti stres. Puno puta se nerviramo oko banalnih stvari, treba nam vremena za mogućnost introspekcije, da pogledamo u sebe i uvidimo kad se bespotrebno trošimo. Lakše je osjećaje sagledati kroz komunikaciju s drugima; ponekad je dovoljno s nekime sjesti na kavu, a ponekad je potreban više strukturiraniji razgovar o sebi (ne mora to uvijek biti psihijatar).

Potrošački mentalitet, po sistemu "kupujem novcem koji nemam stvari koje ne trebam da bih zadivila ljude koje ne volim", vodi u teške životne situacije i razorno djeluje na naše mentalno zdravlje.

Smatram da je floskula tvrdnja da uvijek imamo izbora, jer ako se rodiš, ili naprosto nađeš u krivo vrijeme na krivom mjestu, izbor nije moguć. Imamo ga ukoliko to dozvoljavaju okolnosti. 

Novac i situiranost su preduvjeti, ali ne i jamstvo za dobro osjećanje (slično kao i zdravlje). Teško je biti sretan i dobro se osjećati bez novaca. Financijska nesigurnost je egzistencijalna nesigurnost, i ogroman izvor stresa. Dostizanje te vrste sigurnosti osobnim zalaganjem i naporom, kada je ono proporcionalno uloženome, može biti izvor zadovoljstva. Što je društvo uređenije i pravednije, taj odnos je usklađeniji - po to se ide u Švedsku. 

Cjeloživotno učenje: najbliže eliksiru dugovječnosti

Stvaranje ili odabir radnog okruženja gdje je moguć napredak (pazite, ne opstanak, to nije dovoljno), gdje se priznaje doprinos, izvrsno je za očuvanje mentalnog zdravlja. Kad razgovaram s kolegama, pacijentima i prijateljima, puno njih se žali da su neadekvatno plaćeni, ali daleko više na lošu radnu sredinu i poremećene međuljudske odnose.

Iako je formalno obrazovanje važno jer pruža prednosti, daje veći izbor i omogućuje bolju poziciju na tržištu rada (carta canta, diploma je važna), stalno doživotno učenje je nešto najbliže eliksiru dugovječnosti. Jednostavno, dokazano je da oni koji dugo uče, dulje i bolje žive.

Tijelo je, jasno, neodvojivo od psihe. O tijelu se valja brinuti kroz umjerenost, dobar omjer aktivnosti i odmora, uravnoteženu prehranu i slušanje signala koje nam tijelo šalje. Ne možete biti dobre volje ako vas nešto boli, ako ste gladni... Emocije su se zapravo razvile kao kontrolni mehanizam da nešto s tijelom ne valja. 

I najbezazlenija boljetica (primjerice, začepljen nos) čini nas jadnima i nesretnima. Stoga je posvećivanje sebi i svome tijelu te održavanje kroz umjerenost i dozirani hedonizam nužno za opće blagostanje. Njegovanje sportskih aktivnosti koje uključuju druženja i koje su nam ugodne najbolje djeluju jer ih možemo dugo upražnjavati i dugo zadržavamo motivaciju.

Praćenje tjelesnih zbivanja i pravovremeno reagiranje na bolest ili simptom itekako čini razliku. Danas se puno bolesti može izliječiti, ili makar popraviti kvaliteta života, ako se reagira na vrijeme.

Besposličarenje je zdravo!

Stvaranje obiteljskih, partnerskih i prijateljskih veza, kao i aktivnost u zajednici, jako su važni da bismo se osjećali dobro. Okolina i društvena mreža (ali ne ona virtualna) jako su važan resurs, osobito kada smo u nevolji.

No, nužno je osigurati i vrijeme samo za sebe, bez suvišnih podražaja. To ne znači nužno zauzimanje joga poza - možda je dovoljno mirno sjedenje uz kavu (ali ne i cigaretu), jer besposličarenje je zdravo. Meditacija (ona u asanama) štiti telomere, dijelove kromosoma koje gubimo starenjem.

Duhovnost i osjećaj smisla i svrhe nije isto što i religioznost. Iako je definiranje smisla, svrhe i životnog smjera u domeni filozofa, a ne medicinara, dokazano je da oni koji imaju izraženiji osjećaj svrhe dulje žive, bolje spavaju i imaju - pazi sad! - bolji seksualni život. Osjećaj svrhe umanjuje rizik za nastanak moždanog udara, Alzheimerove bolest i depresije, uz njega je lakše pobijediti ovisnost, pa čak i regulirati razinu glukoze u krvi. No, taj se osjećaj ne prodaje u kutijicama, iako ima biološki korelat (snižava razinu stresnih hormona, smanjuje upalu).

Da spomenem jednu filozofsku, Nietzcheovu: onaj koji ima zašto živjeti, može se nositi s bilo čime. Viktor Frankl, psihijatar koji je i sam preživio koncentracijski logor, primijetio je da su logoraši koji su imali osjećaj za svrhu preživljavali u većem broju; temeljem tog opažanja zasnovao je svoj psihoterapijski smjer logoterapiju, liječenje smislom.

U zdravom okolišu zdrav duh

Život u zdravom i lijepom okolišu također je preduvjet za opće blagostanje. Teško je nekome "popovati" o mentalnom ili bilo kakvom zdravlju ako živi pokraj aerodroma ili baklje u Urinju, ili pak na Marišćini. No, općenito je u ovoj županiji i gradu - iako stalno njurgamo na jugo, kišu ili buru - jako lijepo i zdravo. Živimo na klimatski i zemljopisno jako lijepom mjestu; nisu se okrunjene austrougarske glave bez veze ovdje odmarale. Čini mi se da nam nedostaje poštovanja prema ovoj našoj sredini i okolišu, ekološka svjesnost. Možda bismo morali više to cijeniti.

Što se mentalnog zdravlja tiče, volim reći da ništa tako dobro ne grije dušu kao hladan pseći nos... I za kraj, opet malo statistike: ljudi koji imaju kućne ljubimce žive dulje i bolje!

-------------------------------

Dr. Vjera Matković Ferreri, psihijatrica u KBC-u Rijeka