[KOMENTAR]: Predstava 'Čvor' Kolektiva Igralke i Žige Divjaka

Kada smo ušli u DeltaLab, tri glumice već su sjedile među nama. Klara Kovačić, Anja Sabol i Vanda Velagić nisu nas čekale na pozornici, odvojene sigurnom granicom kazališne konvencije, već na stolicama oko velikoga zajedničkog stola. Publika se smještala uz njih i nasuprot njima, tražeći svoje mjesto u krugu koji je već samim rasporedom ukidao uobičajenu podjelu na one koji govore i one koji slušaju.

"Čvor", autorski projekt Kolektiva Igralke i slovenskog redatelja Žige Divjaka, počinje gotovo neprimjetno. Klupko se odmotava iz intimnih priča triju izvođačica, iz njihovih obitelji, djetinjstva, strahova, odnosa, dolazaka i odlazaka. U svakoj od njih poneki je čvor. Ponekad smiješan, ponekad bolan, ponekad toliko običan da ga prepoznajemo prije nego što osvijestimo da ga prepoznajemo. Upravo iz tih naizgled malih privatnih zapleta predstava postupno izlazi prema Rijeci, a osobna biografija postaje način čitanja njegove političke i ekonomske povijesti.

Jer, Rijeka je grad prepun čvorova.

Igralke ih otvaraju bez pristanka na kolektivni zaborav koji je uslijedio nakon njezina nestanka. Govore o gradu industrije, tvornica, brodogradilišta, tisućama radnih mjesta, ali prije svega o ljudima čiji su životi bili vezani uz njih. O gradu koji je nekoć proizvodio,gradio i zapošljavao, a danas vlastitu uspješnost sve češće mjeri brojem turista, dolazaka i kvadrata.

U 2026. godini, najavljeno je 36 dolazaka kruzera u riječku luku. Brodovi su dovezli desetke tisuća putnika, od kojih je većina nastavila prema Plitvicama, Postojni i drugim odredištima. U predstavi ta slika dobiva grotesknu protutežu u svakodnevnom iskustvu grada koji se istodobno turistički predstavlja i fizički raspada. Grad se prodaje kao destinacija dok njegovi stanovnici hodaju kroz vlastitu derutnost.

 U Rijeci kao da je uspostavljena nova ekonomija vrijednosti: život vrijedi sve manje, a nekretnina sve više.

U takvu sliku grada ulazi i "3. maj", možda najopipljiviji simbol onoga što je Rijeka bila i onoga što tek treba odlučiti hoće li postati. Brodogradilište je ove godine prodano Iskri, a mogućnost vojne brodogradnje više nije tek apstraktna pretpostavka. Nakon godina velikih očekivanja vezanih uz dolazak Lürssena u Rijeku, vojni dio te grupacije, Naval Vessels Lürssen, u međuvremenu je preuzeo Rheinmetall, jedan od najvećih europskih proizvođača obrambene tehnologije.

Riječki se čvor tu steže s europskim.

Europa govori o naoružavanju, sigurnosti i obrambenoj spremnosti, Hrvatska je vratila temeljno vojno osposobljavanje, a rat se iz prostora nezamislivog sve brže premješta u jezik proračuna, investicija, proizvodnje i novih radnih mjesta. "Čvor" prepoznaje ono što se u tom jeziku lako izgubi; iza riječi poput obrane, tržišta i gospodarske prilike uvijek postoji tijelo. Netko tko će oružje proizvesti, netko tko će ga upotrijebiti i netko prema kome će biti usmjereno.

Za Rijeku je ta kružnica osobito nelagodna. Grad u kojem je razvijen prvi moderni torpedo, grad čija je industrija desetljećima bila povezana i s vojnom proizvodnjom, ponovno se nalazi pred mogućnošću da se dio njegove gospodarske budućnosti veže uz industriju rata.

No militarizacija u "Čvoru" nije izolirana politička tema. Predstava pokazuje kako se veliko nasilje uvijek prelijeva u malo. Rat se prelijeva u ekonomiju, ekonomija u siromaštvo, siromaštvo u obitelj, strah u međuljudske odnose. Ono što nazivamo geopolitikom prije ili poslije završi u nečijoj kuhinji, novčaniku, tijelu ili krevetu.

Stradanje se pritom ne zaustavlja na čovjeku. Jedna od važnih linija predstave vodi prema okolišu i drugim vrstama, prema životu koji smo naučili promatrati gotovo isključivo kroz njegovu uporabnu vrijednost. U priči o svinjama otvara se možda i radikalnije pitanje od onoga o ratu: koliko smo daleko spremni otići u pretvaranju života u proizvod? Kapitalizam nije ogradio samo prostor, rad ili stanovanje; uspio je cijenu prilijepiti gotovo svakom obliku postojanja.

I upravo kada bi se moglo učiniti da je "Čvor" predstava o propasti grada, industrije, okoliša, sigurnosti, možda i jedne predodžbe budućnosti, događa se njezin najvažniji obrat.

"Čvor" je, zapravo, oda životu.

Njegovoj tvrdoglavosti, krhkosti i sposobnosti da nastane i ondje gdje mu sustavi koje smo izgradili ostavljaju vrlo malo prostora. I o zajedništvu kao možda posljednjem obliku sigurnosti koji nije moguće proizvesti u tvornici niti propisati političkim dokumentom.

Nije nevažno da publika čitavu predstavu provodi za istim stolom s izvođačicama. Stol je ovdje mnogo više od scenografskog rješenja. Za njim se jede, svađa, razgovara, odrasta, donose odluke, prenose obiteljske traume i pruža ruka. Za stolom privatno postaje političko mnogo prije nego što dobije to ime.

U vremenu u kojem se društvo sve lakše organizira oko razlika, "Čvor" inzistira na blizini.

Istoga dana kada se drugdje javni prostor ponovno pokušavao osvojiti zajedništvom i otporom podjelama, u DeltaLabu se događala njegova manja, intimnija inačica. Nekoliko desetaka ljudi sjedilo je jednih uz druge i slušalo tuđe živote. Možda zvuči premalo u odnosu na veličinu problema o kojima predstava govori. Ali možda smo upravo pogriješili kada smo zajedništvo počeli smatrati malim.

Sloboda i jednakost stoljećima su politički pojmovi, uneseni u ustave, zakone i deklaracije. Treći član slavne revolucionarne formule; fraternité (bratstvo), pokazao se mnogo neposlušnijim. Zajedništvo je teško propisati. Ono postoji samo dok ga prakticiramo.

U "Čvoru" ono nije ni parola ni utopija. Sigurnost se nalazi u obitelji, prijateljstvu, susjedstvu, ljubavi, u sposobnosti da život drugoga prepoznamo kao vrijedan čak i onda kada nam taj drugi nije sličan. Ako se nasilje može prelijevati iz političkih odluka u naše najintimnije odnose, predstava kao da pita može li tok krenuti i u suprotnom smjeru; mogu li se briga, solidarnost i empatija iz malih zajednica preliti u društvo?

Upravo je tu važnost Igralki teško odvojiti od njihove izvedbene metode. Njihove predstave nastaju na sjecištu dokumentarnog kazališta, performansa, istraživanja i osobnog iskustva, ali ono što ih čini snažnima nije forma sama po sebi. To je njihova izvedbena nesputanost. Kod Klare Kovačić, Anje Sabol i Vande Velagić granica između izvođačice i izvedenoga identiteta toliko je porozna da je nakon nekog vremena prestajemo tražiti. Ne znamo gdje završava anegdota, a počinje dramaturgija, gdje prestaje osobna ispovijest, a nastaje uloga.

Igralke sebe ne stavljaju u središte zato da bi njihova intima bila važnija od naše, već je nude kao prolaz prema tuđoj. Vlastitu ranjivost koriste kao izvedbeni alat kojim publiku razoružavaju prije nego što pred nju stave pitanja od kojih se u javnom prostoru najčešće branimo unaprijed pripremljenim ideološkim odgovorima.

Zato u jednoj predstavi uspijevaju izgovoriti više o gradu nego mnoge sjednice njegovih političkih tijela. Ne zato što umjetnost raspolaže boljim urbanističkim ili ekonomskim rješenjima, nego zato što može učiniti ono što politika prečesto zaboravlja; vratiti posljedice odluka konkretnom ljudskom biću.

Publika je nakon izvedbe ostala vidljivo potresena. Katarza "Čvora" ne nastaje velikim finalom. Dolazi iz spoznaje da su teme koje smo dva sata promatrali kao povezane doista povezane; radnik koji je ostao bez posla, kvadrat stana koji si više ne može priuštiti, kruzer koji uplovljava u luku, vojni brod koji bi se sutra u njoj mogao graditi, svinja zatvorena u industrijski pogon, europski proračun za obranu, obiteljski strah i osoba koja sjedi pokraj nas.

Sve je dio istoga klupka.

Britansko-turska književnica Elif Shafak nedavno je u razgovoru za Hrvatski radio poželjela da političari više čitaju književnost. Beletristika nas, smatra Shafak, prisiljava da napustimo vlastiti zatvoreni prostor i neko vrijeme nastanimo život drugoga čovjeka. U vremenu prezasićenom informacijama, podjelama i plemenskim pripadnostima upravo takvo iskustvo proizvodi ono čega nam možda najviše nedostaje – empatiju.

Nakon "Čvora" poželjela sam nešto slično: da ga pogledaju političari.

Ali zapravo bi ga trebali pogledati svi.

Jer umjetnost koja ostaje zatvorena u krugu onih koji već dijele njezine vrijednosti teško može učiniti ono što od nje očekujemo. U polariziranom društvu potrebno ju je ponovno vratiti svima – ne da bi ljude poučila što moraju misliti, nego da bi ih barem nakratko dovela u situaciju u kojoj moraju vidjeti jedni druge.

Ideologije su uredne. Imaju svoje definicije, granice i tabore. Život je mnogo neposlušniji. On prijateljstva, ljubavi, solidarnosti i savezništva pronalazi na mjestima na kojima ih političke kategorije ne očekuju.

Možda zato najradikalnija slika "Čvora" na kraju nije ni torpedo, ni brodogradilište, ni rat.

To je stol.

I ljudi koji još uvijek mogu sjesti za njega zajedno.