Hrvatski radio

Radio Rijeka

11:12 / 05.09.2014.

Autor: Hrvatski Radio

''Muzeji zajedno'' - što nude?

HRT logo

HRT logo

Foto: HRT / HRT

''Muzeji zajedno'' je projekt u kojem su umrežena četiri muzeja u Primorsko-goranskoj županiji. Osim što će međusobno surađivati, prodaju i zajedničku ulaznicu koja vrijedi 48 sati. Od utorka do petka, svakoga dana u 15:30, po jednu ulaznicu dobit će i slušatelj Radio Rijeke.

50 kuna vrijedi obiteljska ulaznica, pojedinac plaća jedinstvenu ulaznicu vrijednu 30 kuna, a umirovljenici samo 10 kuna. Umreženi muzeji su: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja sa zbirkama u Dobrinju i Kastvu, Prirodoslovni muzej sa zbirkom u Brodu na Kupi, Muzej Grada Rijeke i Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Svi objekti otvoreni su svakoga dana od 9 do 20 sati.

Kakve zanimljivosti vam nude, muzeji otkrivaju u suradnji s Radio Rijekom, od utorka do petka u 15:30!

Stolac - grobnička sedia (Grobinština, 19. stoljeće)

Jedna od najvrjednijih zbirki Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka je Zbirka namještaja, u kojoj su sačuvani primjerci namještaja različitih stilskih karakteristika – od renesanse do secesije, domaće ili strane provenijencije. Začeci Zbirke mogu se, prema napisu iz La Bilancie koja 1891. izvještava da je muzejski fundus uvećan drvenom rezbarenom škrinjom, darom Giovannija Duplicarija, datirati u to vrijeme.

Posebno mjesto u Zbirci, u okviru domaće produkcije, ima namještaj nastao na riječkom području, odnosno na Grobinštini, gdje stolarstvo ima dugu tradiciju. Prema legendi koju u putopisu S gjacima kroz Bosnu-HercegovinuCrnu Goru, Dalmaciju, Jadransko more, Istru (Trst, Mletke, Rijeku i Hrvatsku) prenosi Dragutin Franić, stolarska je djelatnost vezana uz Martina Juretića.

(...) Pripovijeda se da je tamo zaveo stolarstvo neki Martin Juretić, koga je dozvao grof Zrinski oko godine 1660-1700. Martin izučiv stolariju u Beču i drugim gradovima, nauči svom zanatu svih svojih devet sinova, a ovi opet dalje svoje potomke, te ima danas najveći broj stolara u Martinovu selu, prozvanom tako po svom utemeljitelju i prvom grobničkom stolaru (...).

Posebna vrsta grobničkog namještaja je stolac – tzv. grobnička sedia jednostavnih, glatkih linija, tesana od punoga drva, pravokutnog ili oblog naslona sa stiliziranom lirom. Poznata u cijelome Hrvatskom primorju, grobnička sedia se preko Rijeke – koja u 19. stoljeću postaje jako gospdarsko i trgovačko središte – širi i na područje Dalmacije.

Danas se u Zbirci čuva desetak stolaca, ormar, krevet i vitrina koji pripadaju tzv. grobničkom namještaju.

 

Obični jelenak (Lucanus cervus Linnaeus, 1758.)

Jelenak pripada skupini kukaca nazvanoj kornjaši ili tvrdokrilci (Coleoptera), nabrojnijoj skupini životinja na našem planetu koje su dobile ime po tvrdom oklopu poput kornjačinoga. Veličine čak do osam centimetara, jelenak je jedan od najvećih kukaca u Europi.

Mužjaci i ženke ove vrste izrazito se razlikuju (tzv. spolni dimorfizam). U mužjaka su razvijene čeljusti do te mjere da sliče jelenskom rogovlju, dok su u ženki one znatno manje. Upravo ta karakteristika jelenke čini vrlo prepoznatljivima, a po njoj su i dobili ime.

Jelenak nastanjuje tople listopadne šume bogate starim i raspadajućim deblima. Najčešće ga možemo naći u termofilnim hrastovim šumama, no uz njih nije usko vezan pa dolazi i u drugim tipovima šuma. Odrasli jelenci pojavljuju se od kraja proljeća do sredine ljeta, kada se odvija razmnožavanje. Mužjaci u fascinantnoj borbi za ženku izvode specifično nadjačavanje međusobnim hvatanjem u kliješta i podizanjem od tla.

Mužjak jelenka pravi je atleta među kukcima jer bez problema može podići svojim moćnim rogovima i do trideset puta veću težinu od svoje vlastite. Nakon oplodnje, ženka polaže jajašca u stara ili raspadajuća debla. Tek izlegle ličinke odmah se počinju hraniti raspadajućim korijenjem i panjevima. Ličinački stadij traje čak 5 godina, a potpuno razvijena ličinka može biti velika i do 10 cm.

Zanimljivo je da one posjeduju posebne "strugače" na nožicama, kojima stružu i tako međusobno komuniciraju. Zvuk koji proizvode obično traje oko 1 sekunde na 11 kHz i pretpostavlja se da se radi o izražavanju prava na prostor ili o orijentacijskim zvukovima.

Odrasli se jelenci hrane biljnim sokovima i smolom s oštećenog drveća. Zbog svoje veličine jelenci lete vrlo sporo i nespretno, a mužjaci lete znatno češće od ženki. Glavni razlog ugroženosti jelenka jest uklanjanje starih i mrtvih stabala iz šuma, čime nestaje izvor hrane za ličinke.

Jelenak je zakonom zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj, dok je na europskoj razini štiti Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije. U stalnom postavu riječkoga Prirodoslovnog muzeja možete pogledati primjerke ove rijetke i ugrožene vrste.

 

Torpedo - kako je dobio ime i kako su ga testirali?

U dvorištu Muzeja grada Rijeke izložen je torpedo TR 53/VA, koji je 1970-ih proizveden u SSSR-u prema riječkoj licenci. Torpedo je nastao 1866. godine, prvotno zamišljen kao plovilo u obliku čamca napunjenog eksplozivom, kojim se trebalo upravljati s kopna pomoći užadi. Taj se izum pripisuje Riječaninu Giovanniju Luppisu, časniku austrijske ratne mornarice.

Iako nikada nije zaživjela, Luppisova je ideja inspirirala Roberta Whiteheada za izum projektila prvotno nazvanog minenschiff (brod mina), a kasnije torpedo. Smatra se da je naziv dobio zahvaljujući nekim sličnostima s ribom latinskog imena Torpedo marmorata, a hrvatskog naziva drhtulja šarulja. Jedina fizička sličnost odnosi se na veliku repnu peraju, a uz to, može se ukopati u pijesak i tako neprimjetno napasti plijen.

Svaki torpedo prolazio je sedam ispitivanja prije isporuke naručitelju. Za to se koristila lansirna rampa na Mlaki, a projektili su se ispaljivali prema Opatiji, Cresu i Brseču. Taj dio Riječkog zaljeva bio je zatvoren za plovidbu, što je bilo posebno označeno na pomorskim kartama. Lansirni pravac prema Brseču bio je najduži i zadržan je do kraja proizvodnje torpeda. Zanimljivo, taj je pravac bio orijentiran prema desnom rubu zvonika tamošnje crkve. Putanja torpeda pratila se s vrha lansirne stanice, s 12 pontona s palubnim kućicama te iz brodica.

 

Riječki komunalni novac: 10 karantana / BUONO Per carantani 10 M.C. / 10 Krajcarah u sr., 1848. g. (bijeli papir, crni tisak, 71 x 102 mm)

Rijeka spada u rijetke gradove u Hrvatskoj koji su u prošlosti u određenim vremenskim razdobljima imali svoj novac i obilježja u zajedničkom novcu Austro-Ugarskog Carstva, odnosno Ugarskoga Kraljevstva, u čijem je sastavu dugo godina bila kao izdvojeno administrativno-upravno područje.

U Muzeju grada Rijeke 1994. godine počinje se formirati Zbirka numizmatike, vrijednosnica, medalja i odlikovanja, koja se prioritetno profilirala prema kriteriju riječkih obilježja, novcem i medaljama s gradskim imenom, grbom ili žigom. U zbirci se, među ostalim, čuvaju rijetki primjerci novčarskog kuriozuma, riječkoga komunalnog novca, karantana.

U jeku revolucionarne 1848. godine, novčarska kriza Austrijske Carevine zahvatila je i Rijeku. Riječka gradska uprava pokušala je nedostatak sitnoga kovanog novca riješiti uvodeći u opticaj gradski papirnati novac u bonovima malih apoena. Rijekom je u to doba upravljao banski povjerenik Josip Bunjevac, a uvedenom gradskom novcu dan je naziv karantan (tal.: carantan; hrv.: križar, njem.: Kreuzer).

Naredbu o tiskanju tog novca potpisao je gradski potkapetan Giuseppe Agostino Tosoni (1804.-1856.). Novčanice su tiskane u riječkoj tiskari braće Karletzky, koja je u to doba bila smještena u zgradi na Korzu preko puta Radio Rijeke (današnji McDonald's), na papiru riječke Tvornice Smith & Meynier. Izdane su u tri emisije, 1848., 1849. i 1850. godine, u apoenima od 3, 5 i 10 karantana.

Novčanice su bile u opticaju do 1853. godine, kada je prefekt grada barun Kellersberg naredio njihovo definitivno povlačenje. Od sve tri emisije u opticaj je stavljeno 200 tisuća primjeraka u vrijednosti tadašnjih 16.500 forinti. Poznat je veoma mali broj sačuvanih primjeraka ovog novca.

Na slici je primjer od 10 karantana iz prve emisije tiskane 17. listopada 1848. u nakladi od oko 30 tisuća komada. Na licu u sredini gornjeg dijela, u ovalu, povijesni je riječki grb. Lijevo od grba je oznaka i serijski broj 9286., desno natpis BUONO. Ispod grba nominalna oznaka PER CARANTANI 10 M.C., ispod nje peteroredni tekst DA ACCETARSI DIETRO SUPERIORI DISPOSIZIONI IN TUTTE / LE CASSE PUBBLICHE DI FIUME E DA RELUIRSI DALLA / LOCALE CASSA MUNICIPALE VERSO NOTE DELLA BANCA / NAZIONALE DI VIENNA, CALCOLATI BUONI SEI PER UN FIORINO. / = FIUME 17 OTTOBRE 1848. / Ispod teksta u sredini PER LA CASSA MUNICIPALE. Uz lijevi rub, odozdo prema gore, latinicom 10 Krajcarah u sr. Uz desni rub, odozgo prema dolje, goticom 5 Kreuzer Conv. M. Naličje je, kao i na svim karantanima, bez tiska.

Hrvatsko numizmatičko društvo izdalo je 2007. i prigodnu plaketu, čiji je avers pozlaćeni otkivak papirnog karantana od 5 apoena iz 1850. godine.

Još zanimljivih muzejskih priča možete pronaći u našem arhivu.

Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.