''Muzeji zajedno'' - što nude?

''Muzeji zajedno'' je projekt u kojem su umrežena četiri muzeja u Primorsko-goranskoj županiji. Osim što će međusobno surađivati, prodaju i zajedničku ulaznicu koja vrijedi 48 sati. Od utorka do petka, svakoga dana u 15:30, po jednu ulaznicu dobit će i slušatelj Radio Rijeke.

50 kuna vrijedi obiteljska ulaznica, pojedinac plaća jedinstvenu ulaznicu vrijednu 30 kuna, a umirovljenici samo 10 kuna. Umreženi muzeji su: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja sa zbirkama u Dobrinju i Kastvu, Prirodoslovni muzej sa zbirkom u Brodu na Kupi, Muzej Grada Rijeke i Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Svi objekti otvoreni su svakoga dana od 9 do 20 sati.

Kakve zanimljivosti vam nude, muzeji otkrivaju u suradnji s Radio Rijekom, od utorka do petka u 15:30!

 

Pietà (nepoznati autor, 3. četvrtina 15. stoljeća)

 

Pietà, talijanska izvedenica latinske riječi pietas – sućut, sažaljenje ili Oplakivanje Krista, u kršćanskoj ikonografiji označuje prikaz Blažene Djevice Marije koja u krilu drži mrtvo Isusovo tijelo.

Oplakivanje Kristovo tema je koja svoje izvorište ne nalazi u Novom zavjetu, nego u pučkoj tradiciji i religioznoj lirici te se, zahvaljujući humanizaciji religije pod utjecajem gotičkog svjetonazora iz Bizanta, u 14. stoljeću proširila na zapad.

Prikaz je osobito popularan u gotici i renesansi kao motiv jedne od Sedam Gospinih tuga.

U početku prikaz ima simboličko značenje te najraniji prikazi imaju vedar karakter jer predočuju djelo spasenja.

U kasnijim prikazima prevladava majčina žalost, a tijelo je obilježeno znakovima patnje.

Riječka je Pietà nastala pod utjecajem alpskog kulturnog kruga te se datira u treću četvrtinu 15. stoljeća. Skulptura se prvotno nalazila u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, a 1920. je godine prenesena u Museo Civico, odnosno gradski muzej.

 

 

Morski konjić (Hippocampus ramulosus, Leach, 1814.)

Morski konjići ljudima su neobično zanimljivi i simpatični zbog neobična oblika tijela i njihovog ponašanja. Mužjaci posjeduju trbušnu vrećicu u kojoj nose zametak i hrane ga tijekom cijelog razvoja. Parenje počinje nakon dugog udvaranja, prilikom kojeg ženka odlaže jajašca u trbušnu vrećicu mužjaka.

No kakvi su morski konjići u odnosu na njihov plijen?Nakon poroda roditelji se još jedno vrijeme brinu o svojem potomstvu, a mužjak morskog konjića slobodno može imati titulu Oca godine. Stoga morski konjići  ostavljaju dojam simpatičnih i potpuno bezazlenih organizama, što je u odnosu na ljude i točno. Osim toga, zbog oblika tijela vrlo se sporo kreću.

Plijen morskih konjića uglavnom su planktonski račići, kopepodi. Kopepodi osjećaju i najslabija kretanja u vodi kao signal opasnosti i nevjerojatno brzo pobjegnu. Kad kopepodi osjete valove predatora pobjegnu za više od pet stotina dužina svoga tijela u jednoj sekundi, što se može usporediti plivanjem čovjeka brzinom od 2000 milja na sat.

Oblik tijela morskog konjića, izdužena njuška glave i njihovo sporo kretanje omogućuju neprimjetno gibanje vode i približavanje plijenu. Zakrivljenost  vrata te brzi trzaj i usis plijena lov čine još uspješnijim - podaci pokazuju da im je hvatanje plijena uspješno u 90 posto slučajeva!

Mogućnost usisa moguća je samo kad je udaljenost od plijena 1 mm i brzina manja od 1 milisekunde. Njuška glave morskog konjića oblikovana je tako da minimalizira kretnje vode prije napada. I zato su morski konjići najsmrtonosniji grabežljivci morskih dubina.

Morske konjiće i ostale zanimljive vrste riba možete pogledati u stalnom postavu, privremenim izložbama i Ihtiološkoj zbirci Prirodoslovnog muzeja Rijeka.

 

Par četverojagodnih naušnica

Stranče, zaselak Triblja udaljen od Crikvenice oko četiri kilometra, leži uz cestu koja povezuje ta dva vinodolska naselja. Istočno od Stranča, gotovo pri samom ulazu u naselje, nalazi se starohrvatsko groblje na položaju Gorica. Arheološka istraživanja provodila su se od 1974. do 1997. godine, i otkrila prve materijalne tragove Hrvata trajno zaustavljenih u Vinodolu.

Nešto izmijenjena oblika, sljepoočničarke se mogu naći i u drugih slavenskih naroda, a preuzete su iz kruga bizantskog zlatarstva. Na nakitu se razabiru utjecaji različitih kulturnih skupina, što svjedoče o trgovačkim vezama i razmjeni dobara od sredine 9. do kraja 11. stoljeća koja se odvijala duž već postojećih antičkih prometnica, između vinodolskog, istočnoalpskog, panonskog i mediteransko-bizantskog prostora. Ipak, najveća se količina nakita na nekropoli Stranče – Gorica može pripisati dalmatinsko-hrvatskom kulturnom krugu, zbog čega se ovu populaciju može i etnički odrediti.

U dječjem grobu na nekropoli Stranče - Gorica pronađen je par četverojagodnih naušnica datiranih u drugu polovicu devetog stoljeća. Nazivaju se i sljepoočničarke jer su se nosile oko prostora sljepoočnica, obješene o vrpcu ili upletene u kosu. Posrebrene su te ukrašene filigranskom niti. Takve naušnice najosebujniji su tip sljepoočničarki među nakitom starohrvatskoga kulturnog kruga, no nisu uobičajene samo u nošnji Hrvata.

 

Špiljski medvjed

Špiljski medvjed nastanjivao je prostrano područje od Španjolske do Kaspijskog jezera. Najviše fosilnih ostataka pronađeno je na planinskim predjelima srednje i istočne Europe. Prirodoslovni muzej Rijeka u svojim zbirkama čuva preko tisuću koštanih ostataka i dvjestotinjak zubi ove ledenodobne životinje, pronađenih u brojnim špiljama šire riječke regije.

Lubanja špiljskog medvjeda iz pećine Šparožna na Kastavštini

Uz mamute, špiljske lavove i vunaste nosoroge, špiljski medvjedi spadaju u nekad najimpresivnija stvorenja Europe. Uspravljeni mužjaci bili su visoki skoro tri metra i teški između 400 i 700 kilograma. Ženke su bile gotovo dvostruko manje. Obrastao dugom gustom tamnosmeđom dlakom, isticao se velikom glavom s izrazito stepeničastim čelom. Iako veličinom zastrašujuća zvijer, špiljski medvjed bio je uglavnom vegetarijanac, povremeno dopunjujući svoju prehranu mesnim obrokom.

Špiljski medvjed izumro je prije dvadesetak tisuća godina, kada je na Zemlji došlo do posljednjeg velikog zahlađenja. Nestanka je ovu vrstu stajala izbirljivost u odabiru mjesta za hibernaciju: špiljski medvjedi su zimski san provodili isključivo - špiljama, pa jedinke koje nisu na vrijeme našli odgovarajući smještaj, umirali bi.

Povećala se populacija neandertalaca, koji su također koristili špilje i tako iz njih potisnuli medvjede. Zbog hladnije klime, špiljski medvjedi ostali su i bez glavnih izvora prehrane. Te te dvije okolnosi - nedostatak stambenog prostora i nestanak bilja kojim su se hranili - smatraju konačnim udarcem za ove veličanstvene životinje.

Još zanimljivih muzejskih priča možete pronaći u našem arhivu.