Istok kakav je nekada bio

Odmah po izlasku iz zgrade zračne luke u Kišinjevu počinje putovanje vremeplovom koji vas vraća u sedamdesete godine prošlog stoljeća.

Oko sat i pol traje let od Krka do Kišinjeva, glavnoga grada Moldavije. Kontrola putovnica i preuzimanje prtljage ne razlikuju se ni po čemu od brojnih drugih zračnih luka. No odmah po izlasku iz zgrade susrećete se sa Sovjetskim Savezom iz 70-ih godina prošloga stoljeća. I putovanje vremeplovom može početi.

Izlazak s parkirališta zračne luke uskom cesticom kojom se autobus s momčadi Rijeke jedva probijao pokraj mnoštva parkiranih automobila, koji su svoje najbolje kilometre odvozili i prije više od 20 godina, neodoljivo podsjeća na scene sajmenih događanja iz nekih filmova davne jugoslavenske kinematografije. Dolazak na glavnu prometnicu koja spaja Kišinjev i Tiraspol, prijestolnicu Pridnjestrovske oblasti, ne donosi olakšanje. Nije riječ o autocesti, već o običnoj cesti punoj neravnina koja novi sloj asfalta nije vidjela desetljećima te koja na pojedinim svojim dijelovima ima tri traka. Srednji trak koristi se za pretjecanje koje je dozvoljeno iz oba smjera. Mali riječki konvoj predvodilo je policijsko vozilo s upaljenim rotirajućim svjetlima. Promet u oba smjera stao bi kao po naređenju.

Nakon pola sata vožnje u kombiju bez klima-uređaja, dok je pokazivač vanjske temperature pokazivao 35 stupnjeva Celzija, dolazi se na granicu s Pridnjestrovljem. Moldavski dio granice mekog je tipa, tek dvije uniformirane osobe. Iz priča kolega koji su već boravili u Tiraspolu, pripremili smo se na polusatnu proceduru prelaska granice. Začuđujuće, sve je bilo gotovo za manje od minute.

Vizura se ulaskom u Pridnjestrovlje donekle mijenja. Na svakom koraku osjeća se utjecaj Rusije. S ogromnih plakata vrište pozivi na koncert DJ-a, uz napomenu kako je riječ o najvećoj ruskoj zvijezdi klupske glazbe. Duh Sovjetskog Saveza prisutan je na svakom koraku. Na velikom kružnom toku na ulazu u sam grad još uvijek stoji veliki tenk sovjetske armije, a nasuprot njemu lunapark koji svojim izgledom ne ulijeva povjerenje. Baš kao i trolejbusi čiju šasiju, stječe se dojam, još samo magija i trikovi drže na okupu.

No Sheriffov kompleks, za razliku od ostatka grada, pripada 21. stoljeću. Vrijedan više od 400 milijuna USD, sadrži tri stadiona. Veliku Arenu kapaciteta 15 000 gledatelja na kojoj će se igrati sutrašnja utakmica. Odmah uz Veliku je i Mala Arena kapaciteta 6000 gledatelja za susrete domaćeg prvenstva. Treći stadion u nizu je potpuno zatvorena dvorana s umjetnom travom, koja može primiti 5000 gledatelja. Tu se igraju početna kola proljetnog dijela prvenstva koje obično starta početkom veljače. Uz to, kompleks sadrži pet travnatih i šest terena za trening s umjetnom travom te teren za nogomet na pijesku.

Riječki novinari smješteni su u velikom hotelu Sheriffove Nogometne akademije. U 150 soba može se smjestiti oko 400 mladih nogometaša koji dolaze izvan Pridnjestrovlja. Tu su obavezne učionice, praonica rublja, restoran, bazen i sve što jedna moderna akademija mora imati. Cijeli kompleks u vlasništvu je tvrtke Sheriff, kao i brojne benzinske crpke, supermarketi, lokalna mobilna mreža te poslovi u građevini. Tvrtka, koja je dobila ime po zanimanju svoga vlasnika Viktora Guševa, bivšeg policijskog inspektora, zapošljava 30 000 ljudi. Zaposlenicima Sheriffa je dobro, ostalima u Pridnjestrovlju i Moldaviji nije, kažu na svakom koraku izrazito ljubazni domaćini.

Prosječna plaća iznosi oko 350 USD pa je u samo posljednjih godinu dana čak 30 000 ljudi od ukupno 600 000 stanovnika Pridnjestrovlja otišlo trbuhom za kruhom u Rusiju. Cijene su uglavnom niže nego u Hrvatskoj, no za lokalno stanovništvo još uvijek previsoke. Litra goriva košta 5,50 kuna, taxi ćete za rutu dugu 5 kilometara platiti oko 18 kuna. Teleći odrezak s krumpirom, u jednom od dva pristojnija restorana u gradu, košta samo 30 kuna. Ali ćete zato sok platiti čak 15 kuna ili kavu 7 do 8 kuna. Valuta je pridnjestrovska rublja i vrijedi samo na području oblasti. Neimaština se najbolje osjeti s dolaskom večeri. Osvijetljene su samo glavne ulice Tiraspola, ali ostale i nemaju za koga biti. Prolaznici su prava rijetkost.