Nomadski život uličnih zabavljača

Ljeto nije specifično doba u kojem se pojavljuju ulični svirači, ali ih je svakako više. Dolaze li većinom iz unutašnjosti, putuju li, koji su gradovi u kojima se najviše zaradi? Ukratko - kako je biti ulični zabavljač?

I svira Pjer, da svira još, taj stari Pjer, za jedan groš... Tako je neke davne godine o uličnom sviraču Pjeru pisao i skladao Đorđe Novković. Kako danas žive ulični zabavljači, pitali smo dvojicu mladih glazbenika, Emanuela Kovačića i Andriju Perinovića. 

Emanuela smo susreli pred kraj 'gaže' na riječkom Korzu. Dolazi iz Ludbrega, odakle se preselio da bi studirao ekonomiju. U Rijeci je već šest godina. Kaže, bila je to ljubav na prvi pogled, te je odlučio u njoj i ostati.

Kao student radio je svakojake poslove: u lancu brze hrane, bio je biljeter u kazalištu. Uličnom svirkom bavim se tek nekoliko mjeseci i planiram od toga živjeti još dugo, jer nema ljepšeg posla, kaže Emanuel. Gotovo pa nema mjesta gdje se nisam okušao u svirci, ali najviše me se dojmila Ljubljana, te Trst u kojem se najbolje zaradi.

Dok smo se pozdravljali s Emanuelom, susreli smo još jednog uličnoga glazbenika - Andriju iz Zadra.
Andrija se sviranjem bavi već četiri godine i pravi je glazbeni nomad. Proputovao je čitavu Jadransku obalu, bio u Parizu, Bruxellesu, Beču, no nigdje, kaže, nije bilo kao u Poljskoj tj. Krakovu. Ne voli se previše zadržavati na jednom mjestu jer onda postaje ulični dosađivač, u šali nam govori Andrija.

Da zaista rade ono što vole i u što vjeruju, možete se uvjeriti i sami ako ih sretnete na nekom od trgova, kantuna i prolaza. Sljedeći put kad prođete pokraj njih bacite im koju kunu i pozovite na piće jer svakom notom to zaslužuju.

U nastavku možete preslušati cijeli razgovor s Emanuelom Kovačićem i Andrijom Perinovićem: