Josip Bepo Bajlo: Što god sam dotakao, to sam pozlatio!

Nedjeljni Đir Kalelargom Radio Zadra proveo nas je kroz život jednog od najprepoznatljivijih zadarskih sportskih imena, čovjeka čiji se život doslovno isprepleo s poviješću zadarskog sporta. Josip Bepo Bajlo, olimpijac, višestruki državni prvak i prvi veslač Jadrana koji je nastupio na Svjetskom prvenstvu  prije svega je učitelj brojnih generacija i svjedok jednog vremena koje je iznjedrilo najveće zadarske sportaše.

Rođen 13. ožujka 1944. u Zadru, odrastao je u Arbanasima u obitelji s trojicom braće, majkom domaćicom Jelom i ocem Garom obalnim radnikom. Živio je skromno, ali okružen vršnjacima, igrom i veseljem. Ulica je bila njihovo igralište, a zajedništvo nešto što se podrazumijevalo. 

- Ljudi su se družili, dolazili su jedan kod drugog. Međutim, vremena su se promijenila. Pogotovo od 1967. kad je vlak došao u Zadar, sve se počelo zatvarati. Arbanasi su počeli graditi visoke zidove. Nije bilo više one sigurnosti kao prije, prisjetio se Bajlo.

Djeca su dan, kaže, provodila vani, igrajući nogomet, frenje, trčeći, penjući se po konopima i imitirajući filmske junake poput Tarzana ili Tri mušketira. Upravo ta spontana “ulična motorika” bila je temelj njegove kasnije sportske svestranosti. 

Arbanasi su tada bili rasadnik sportaša, a nogomet je bio gotovo religija. 

- Arbanasi su živili za nogomet. Nije se moglo desiti da moja mater Jela ne skuha ručak ranije da Garo zakasni na utakamicu kad bi Arbanasi igrali. To bi bila "barufa" u kući, kaže Bajlo.

Prve nogometne korake napravio je na legendarnom igralištu Omladinca, gdje je kao visoki i talentirani dječak stao među vratnice i ubrzo postao golman koji je ulazio u reprezentativne selekcije Dalmacije.

- Znamo svi da je Zadar bio glavni grad Dalmacije i da je državna uprava bila u Zadru, da se Hajduk registrirao u našem gradu. A za razliku od Hajduka, mi smo godinu dana stariji i godinu dana prije smo se registrirali. To znači, to je bilo 1910. Uglavnom, mi smo prije počeli igrati nogomet nego što su počeli u Splitu igrati. A sve to zahvaljujući stacioniranim engleskim snagama koje su bile ovdje iznad grada pa su imali one lopte, tako da su  Arbanasi prvi upražnjavali i počeli igrati nogomet. Mi smo bili prvaci u Dalmaciji. Ja vjerujem, poslije Beare, da sam bio u Splitu, da sam se rodio u Splitu, da sam prošao školu Luke Kaliterne, vjerujem da ni Jurić, ni Vulić ne bi u ono vrijeme branili, nego bi ja branio, prisjetio se.

Osim nogometa, Bajlo je briljirao i u atletici. Kao srednjoškolac postao je prvak Hrvatske u bacanju kugle, a profesori i treneri već su tada prepoznali njegovu iznimnu fizičku spremu i koordinaciju. 

– Ja sam jedan polivalentan sportaš. Što god sam dotaka’, to sam pozlatio, rekao je Bajlo, dodajući kako je sa svojih metar i devedeset mogao igrati i košarku, ali su Jazine tada bile “daleko”.

Bajlo se prisjetio i vremena kada nije bilo teretana ni sportske opreme, pa je snalažljivost bila jedini put do treninga. Upravo na ruševinama Kalelarge, kaže, nastao je njegov prvi uteg i to od dva kamena.

- Sinula mi je ideja. Bio sam, kako sam već reka, antropometrijski potentan. I onda sam uzeo dva kamena, neću reći da sam ih ukra, ali bili su isprid Donata, bijeli, po šezdeset kila. Jedan dan sam jedan nosija na leđima, nije tada bilo ni auta ni bicikle, i Karmom, Kolovarima prema Punti Bajlo. Onda sam ga tesao. Drugi kamen isto tako. Mora je biti bijeli da ga mogu dobro isklesati, priča Bajlo.

Uz smijeh dodaje kako je, silom prilika, postao i klesar.

– I klesar, da. Čak sam i olovo otopija pa stavija šipku. Danas su ti utezi još tamo, to su povijesni utezi. Nitko tada nije razmišljao o utezima. Kasnije su nove generacije počele sipati beton u "važe" i stavljati šipku. Ja sam na ovaj način napravija prvi iskorak.

Prisjetio se i kako je 1959. trenirao boks pod vodstvom trenera Atlagića.

– Bio sam u teškoj kategoriji, prvi u gradu. Eto, i to da potkrijepimo, dodaje kroz smijeh.

Ipak, sudbina je za njega imala drukčiji plan. Tijekom služenja vojnog roka u Puli, zahvaljujući savjetu vaterpolista Splićanina Vinka Rosića, Bajlo prvi put sjeda u veslački čamac. Iako nikada prije nije veslao, njegova snaga, visina i osjećaj za ritam odmah su privukli pažnju stručnjaka. Nakon prekomande u Split, ulazi u veslački klub Mornar i u samo godinu dana postaje dio prve postave osmerca, a 1965. i prvak Jugoslavije. Ubrzo stiže i poziv u reprezentaciju te nastup na prvom Svjetskom prvenstvu na Bledu. Ubrzo mu se pridružuje i brat Romano, pa braća Bajlo postaju jedan od najuspješnijih dvojaca u povijesti jugoslavenskog veslanja. Malo je poznato da im je kormilar bio i tada mlađahni Mladen Grdović.

- Postojali su određeni kriteriji. Možeš ti za kormilara imati čovjeka i od 100 kila, ali minimum treba imati 50. Mladen je bio ispod tih 50 kila, jako inteligentan momak, mlad dječak, ležao bi u onoj provi, vukao bi se i držao bi kormilar. Dosta njih to podcjenjuje. Zahvaljujući njegovoj lucidnosti i sposobnosti, mnoge trke smo dobili. Naime, svakog hvata kriza na 2000 metara, to je praktički sprint od samog početka do kraja, i u određenim situacijama počneš popuštati. Mladen bi točno osjetio protivnika kad je u lošoj situaciji, onda bi nam dao naglasak -  sada krenimo, dignimo malo broj zaveseljaj i tako bi izišli, sjeća se.

Olimpijski san

Iako su ispunili sve norme za Olimpijske igre u Meksiku 1968., u posljednji trenutak dobivaju telegram da ne putuju. Bajlo je godinama kasnije govorio kako razlog nikada nije službeno objašnjen, ali da je to bio jedan od najtežih trenutaka u karijeri.

- Tko je otišao umjesto nas? U veslanju sigurno nije nitko, možda je netko iz delegacije, ali, eto, bio je veliki trud i rad, moram vam naglasiti, s obzirom da je Meksiko bilo nadmorske visine, negdje oko 2000 metara. Tri mjeseca smo radili na Jahorini, trenirali, pripremali se, i na kraju tih priprema, osnovnih priprema, smo vadili krv, stavljali u boce da bi to bila kao neka vrsta droge, smjena krvi, jer je puna bila kisika i sastojaka koje bi nam trebali na toj nadmorskoj visini. Međutim, na našu žalost, brod je već krenuo prema Meksiku, mi smo trebali iz Ljubljane prema Beogradu, međutim mi nismo prema Beogradu, nego prema Zadru, kaže Bajlo.

 Ipak, olimpijski san ostvaruje 1972. u Münchenu, gdje je imao priliku gledati Matu Parlova, čovjeka s kojim je bio i dobar prijatelj i Marka Spitza, te dijeliti olimpijsko selo s najvećim sportašima svijeta.

Povratak prvoj ljubavi

Nakon završetka veslačke karijere 1975., Bajlo se vraća nogometu. U NK Zadru obnašao je gotovo sve funkcije, no njegov najveći trag ostao je u radu s mladima. Kroz njegovu školu prošli su brojni reprezentativci i profesionalci kojima se ovaj grad diči. Za svoj rad dobio je i nagradu Hrvatskog nogometnog saveza za razvoj mladih naraštaja – jedno od najvećih priznanja koje trener može dobiti.

I nakon desetljeća provedenih u sportu, Josip Bepo Bajlo ostao je čovjek koji Zadar gleda srcem, a sport razumije bolje nego itko. Zato ga ne ostavlja ravnodušnim ni današnja situacija u zadarskom nogometu. Dok se klubovi i ljudi dijele, Bajlo otvoreno kaže kako je “sramota da grad nogometa i košarke godinu dana nema funkcionalna tijela Saveza”.

Vjeruje ipak da će se stvari pokrenuti nabolje, da će doći ljudi koji znaju i žele raditi, i da će nogomet u Zadru ponovno stati na zdrave noge.