Kontra na vrijeme

Dok većina 'vikend ratnika' i onih što sezonski odlaze u ribolov, uglavnom muku muče s duljinom prama, veličinom udica, bojom olovnica i izborom vrha na štapu, majstori bulentina razmišljaju o tome što im i na koji način dira udicu pod morem.

Tehnički detalji od izbora opreme preko ješkanja pa do biranja pošte nisu uopće tema rasprave već se sve svodi samo na samu srž ribolova – kada i na koji način kontrirati.

Vidite, u trenutku kada olovnica dotakne dno, ribe to čuju na sličan način kao što i trkači u utrci čuju prasak startnog pištolja. Svi receptori se uzbunjuju pokušavajući u što kraćem roku otkriti točku odakle je zvuk došao i pritom ocijeniti ima li taj zvuk veze s neposrednom opasnošću za život ili s potencijalnim obrokom. Kada shvate da im ništa ne prijeti tada se potraga nastavlja i ako se naiđe na mirisno-okusni podražaj tada im život najčešće traje tek još koju minutu.

Naravno, ne svima i ne uvijek. Greške koje se u trenutku kontre mogu napraviti su brojne i za konačan ishod u ribolovu često fatalne.

Dakle, prva spuštanja pribora i naješkanih udica u more često rezultiraju tek neodređenim i nedefiniranim trzajima. Prve ribe koje su se našle u neposrednoj blizini pribora gotovo trenutno napadaju udice pri čemu su to najčešće sitne i udičarima nezanimljive vrste.

Njihova brzina je ponajprije posljedica njihove fizičke veličine. Naime, što je organizam sitniji to se mora intenzivnije i češće hraniti jer ima veliku potrošnju. Drugi je razlog, njihovo neiskustvo koje im ne govori skoro ništa o potencijalnoj opasnosti hrane koja tako nenadano 'pada s neba'.

TAJNE SITNIH RIBA

Za razliku od starih i velikih riba koje su narasle do tih razmjera upravo zato jer su se oprezom uspjele sačuvati, sitna riba ne pokazuje gotovo nikakav oprez. To je još više izraženo kod riba koje žive u velikim jatima poput bugava ili manula, koje sigurnost traže i nalaze u brojnosti jata i čistom matematičko izračunu vjerojatnosti. Ukoliko jato primjerice broji 1000 glava tada je šansa da neka jedinka strada upravo 1:1000.

A sve se to skupa na vrhu štapa vidi kao nervozno poskakivanje i vrlo neodređeno povijanje.

Povremeno se dogodi da neka od tih sitnijih riba iznenadi silinom tako da skoro izbije štap iz ruke na što rijetko tko može ostati hladan. No sve su to zapravo samo sitne provokacije na koje ne treba reagirati. Naravno, ako nam je u ribolovu cilj uloviti upravo tu sitnu ribu tada je reakcija neupitna, no ako želimo loviti krupniju i plemenitiju lovinu, tada treba biti strpljiviji.

Konkretniji griz ne mora uvijek biti silovit uz strahovito povlačenje štapa. Ponekad su to tek jedva vidljivi pomaci koji iskusno oko ili ruka od onih sitnih nervoznih trzaja mogu razlikovati samo nakon jako puno sati provedenih sa štapom u rukama. No, neki su od tih trzaja ipak opipljivi i s manje prakse.

KAKO GRIZE KRUPNA LOVINA

Za razliku od onih nervoznih, 'električarskih' grizeva, griz krupnije lovine je uvijek odmjeren i osjetno snažan.

Arbun kao relativno najčešće lovina, udara tako da se na štapu jasno može osjetiti snažan, ali ne dug trzaj nakon kojeg uglavnom slijede još dva do tri slična trzaja. Kontra na prvi trzaj je uglavnom najčešća pogreška.

Ukoliko riba nije do kraja progutala udicu kontra će je samo uplašiti, a možda i ozlijediti što može rezultirati paničnim bijegom i širenjem panike i na ostale potencijalne ulove.

A nakon što ogrebana i ranjena riba panično otpliva, najčešće povuče i ostalu ribu za sobom tako da pod barkom ostaje veliko ništa.

Nasuprot takvoj oštroj i praznoj kontri lagano napinjanje pribora uz minimalan pomak olovnice na dnu uglavnom uspješno provocira griz, a ukoliko riba već ima udicu u ustima najčešće samo potvrđuje kačenje.

Taj pomak bi trebao biti poput nježnog pritiska na okidač fotoaparata. Baš kao što pritiskom do prvog 'zuba' aparat fokusira i izoštrava, a tek nakon pritiska do kraja i 'okida' fotografiju, tako i postepeno zatezanje sistema otkriva prisustvo ribe, te se, ako je uspješno 'fokusirana' zatezanje može i nastaviti kao uspješna kontra.

Ukoliko nam zatezanje otkrije da na udicama nema ničega pribor se opušta, a po potrebi i popušta otpuštanjem još kojeg metra strune u more.

Fratar ima pak sasvim drukčiji pristup. Kad prihvati naješkanu udicu često ostane u mjestu premećući zalogaj u ustima no isto tako zna trenutno silovito zaplivati prema najbližem skrovištu.

U prvom slučaju je dovoljno lagano zatežući pribor otkriti njegovo prisustvo te odraditi kontru ukoliko je na udici, dok se u drugom slučaju kontra udara tek kao potvrda samoubadanja s tim da s izvlačenjem treba početi odmah bez oklijevanja.

Za razliku od arbuna i ostalih srodnih vrsta koje u izvlačenju pružaju otpor u obliku energičnih povremenih grubih trzaja ili šijanja, fratar konstantno bez prekida udara otresajući tijelom i glavom ne bi li se oslobodio udice. Taj je otpor karakterističan i teško ga je pobrkati s bilo čim drugim.

Smokva, vrana, lumbrak i ostale usnače koje veličinom zadovoljavaju, grizu tako da kontru ne treba ni davati. One jednostavno pokupe ješku i ponesu je ne zaustavljajući se u čemu ih naravno treba čim je moguće prije spriječiti.

Slično se ponaša i kanjac kao uostalom i većina riba koje nastanjuju hridinasto škrapavo dno od kojeg ih uvijek treba odlijepiti kako bismo sačuvali ulov.

Griz u jakom kurentu se uglavnom teže 'čita'. Pod uvjetom da koristimo adekvatan pribor, vrh štapa će biti konstantno povijen i napregnut. Griz se u toj situaciji može očitovati kao još intenzivnije naglo povlačenje što je zapravo tipičan griz ili kao naglo popuštanje sistema. U oba slučaja nema mjesta kalkulacijama već treba reagirati trenutno, jakom ali ipak odmjerenom kontrom.

ČEŠLJANJE PO DNU

No katkad je unatoč prisustvu gladne ribe vrlo teško isprovocirati griz pri čemu patnja ribolovca može biti i znatno veća kad u kontrolnom izvlačenju ustanovi da su mu udice gole, a da griz nije ni osjetio.

Jedno od rješenja koje uglavnom 'upali' je češljanje po dnu. Pribor se odbaci od barke na što je moguće veću udaljenost, što s obzirom na pribor za bulentin i nije neki ogromni domet, te se nakon što olovnica sistem potopi na dno, polako, uz zastoje privlači prema barci. Povremeni zastoji kao i naglija i energičnija odizanja od dna tako da olovnica nakon toga u slobodnom padu udari u dno mogu samo privući ribu.

Pritom naravno treba paziti i računati na moguće zadjeve te istovremeno biti spreman na griz koji u takvoj situaciji nikada nije zanemariv. Riba koja u takvom češljanju prihvati ponuđenu ješku uglavnom trenutno guta udicu.A ukoliko se u takvom češljanju naiđe na jato tada je jako važno ne dopustiti da nijedna od zakačenih riba ne padne s udice kako bi ostvarili kontinuitet, odnosno spriječili jato da se raspe.

Ova je tehnika vrlo uspješna u sumrak kada se jave bokadori koji vrlo intenzivno napadaju udice tako da ih se u pravilu može vaditi tri po tri.

Ovo je situacija u kojoj je riba ispod barke i kad je raspoložena za suradnju. U toj situaciji treba reagirati pravovremeno da bismo je ulovili i pritom ne rastjerali ono što je ostalo dolje pri dnu.

Naravno, da bismo mogli odraditi sva ta pomicanja i nježna kontriranja potreban je adekvatan pribor.

Uz dobar štap, finu upredenicu, uredno i kvalitetno posložen i vezan predvez te uz dobru ješku, sve ovo navedeno postaje dječja igra.

A da bi kontre mogli odraditi refleksno bez nervoze i promašaja, moguće je samo na jedan način - stalnim boravkom na moru i u ribolovu.

No ukoliko spadate u one koji to ne mogu ili ne žele tada svu pažnju uistinu i trebate posvetiti predvezima i izboru strune jer je u tom slučaju to najsigurnija karta na koju trebate igrati.