Pribor ima svoje granice

Izbor ribolovne opreme je u cijelosti, ako zanemarimo povremene, ali zapravo rijetke poklone, uvijek stvar osobnih sklonosti. Naravno, platežna moć je nezaobilazna i često presudna, ali se čak i bez obzira na taj ograničavajući detalj, već na prvi pogled prema opremi mogu procijeniti karakteristike ribolovca i tako ga svrstati ili u one kojima je prioritet ulov izražen u kilogramima, ili pak u one kojima je prioritet užitak lova izražen ribolovnim zadovoljstvom.

Prva pretpostavka od koje polaze mnogi ribolovci početnici je nabavka savršenog univerzalnog pribora. Dakle, odlaskom u ribomaterijal traži se štap koji mora biti tako obojan da sigurno privlači pažnju publike, dug toliko da budi zavist kod budućih kolega i što je moguće robusniji da bi s lakoćom izašao na kraj s nekakvim raljama kada za takav ulov dođe vrijeme, jer, biti spreman isključivo za najveće izazove, definitivno je prioritet. Rola mora biti isto takva, blještava, velika, po mogućnosti s jasno napisanim brojevima koji moraju imati nekoliko nula jer one s malim brojevima su za malu ribu koju zapravo love samo oni koji ništa o ribolovu ne znaju. Naravno, i ostatak opreme se bira u skladu sa štapom i rolom dok se na upit i sugestije trgovca odgovara nerazumljivim mrmljanjem kojim se provjereno najbolje čuva klimavo dostojanstvo.

Nažalost, izlaskom iz trgovine se rijetko kada može zaobići osjećaj nedorečenosti ili još češće osjećaj da i nije sve odrađeno kako treba i da se možda moglo malo pametnije postupiti samo da se ponos i ego nisu toliko gurali u prvi plan pa da su dopustili trgovcu ili nekom od iskusnijih kupaca da kažu i svoje mišljenje.

U ribolovnim krugovima takva situacija nije samo rezervirana za početnike. Mnogi 'iskusni' ribolovci rade slične greške pri čemu kategorički odbijaju bilo kakvu sugestiju ili konkretnu primjedbu čije se uporište, vidi čuda, nalazi u čvrstim činjenicama koje su, da stvar bude gora, jasno ispisane na blanku štapa, ambalaži role, strune, varalice…

Da, ego i ponos su gadne stvari kada su ribolovci u pitanju.

A sve oko čega dolazi do te zbrke je zapravo vrlo lako rješivo, naravno, ako se pođe od prve spomenute stavke, odnosno činjenice da univerzalni štap ne postoji.

To je kao da u kuhinjskom priboru imate samo jednu žlicu. S njom se može jesti kajgana, može se i miješati gulaš ili grah za vrijeme kuhanja, kava i čaj u malim šalicama, pa i posluživati juha, no s adekvatnim priborom za jelo i kuhanje, to je sve puno lakše i ugodnije. Isto je tako i s ribolovom i ribolovnim priborom.

No da povučemo još jednu paralelu između uživanja u jelu i ribolovu.

Baš kao što je umjesto iz plastičnih jednokratnih čaša puno ljepše i ugodnije piti čaj iz finih porculanskih šalica ili vino iz kristalnih čaša na nožici, tako je i veliku ribu neusporedivo ljepše zamarati pa na kraju i nasukati finim priborom nego nekim 'no limit' oružjem.

 Naravno, ako se odabere prenježan pribor s pravim se kapitalcima neće moći izaći na kraj.

Nedavno smo, panulajući luceve, na sonderu ugledali nekoliko uistinu velikih tuna. Premda su šanse da se tuna baci na panulu ponuđenu lucu relativno male i to ponajprije zbog činjenice da su tune bile na dubini od 40 metara dok se panula vukla na svega desetak metara dubine, svima na brodu je prva misao bila, samo da ne zagrize neka od ovih 'banana'.

Razlog takvom razmišljanju nije bio strah od gubitka pribora ili ribe, već od gubitka vremena. Nitko od prisutnih ribolovca nije bio početnik i u slučaju kačenja tako velike ribe, svatko bi bez obzira na male ili nikakve izglede dao sve od sebe da pokuša zamoriti takvu ribu bez obzira na vrijeme trajanja. Ovo se pasioniranim biggejmašima može učiniti smiješnim, ali 65 libarska upredenica koja je tom prilikom korištena, i koja je u svom je stažu uredno nasukala cijelu hrpu kapitalnih gofova nije dovodila u pitanje izdržljivost pribora.

Kačenje velike ribe takvim priborom bi značilo prekid ribolova za sve prisutne osim za onoga na čiji bi se pribor tuna zakačila pri čemu bi se u zamaranju provela barem iduća dva sata, ako ne i više što nikome nije bilo u interesu.

 Poanta je u toma da svaka ribolovna tehnika, da bi se u njoj u potpunosti moglo uživati uz optimalne rezultate, zahtijeva svoj pribor. Za varaličarenje se ne mogu koristiti surferski štapovi, kao što se ni za panulu ne mogu koristiti bolognese štapovi, što se pretpostavlja da bi svi, pa čak i oni koji se ribolovom tek namjeravaju početi baviti, znaju.

No unutar određene discipline svakako postoje kategorije koje jasno određuju granice izdržljivosti, nosivosti i optimalnog užitka.

I premda većina ribolovaca u izboru opreme bira ako ne najvišu, a ono uglavnom gornju zonu nosivosti i izdržljivosti, sve je više onih koji preferiraju lov priborom na donjoj granici. Takav pristup, osim što je više sportski jer i lovini pruža više šanse, ribolovcu pruža znatno veći užitak nego lov klasičnim priborom.

U surf lovu, štapom gramaže preko 300 grama, izvlačenja špara koji je u pravilu lakši od korištene olovnice, nije nikakav doživljaj, dok je isti taj špar na bolognese štapu prava zvijer.

Isto tako izvlačenje dobro zakačene podlanice od kilograma težine strunom promjera 0,50 milimetara zadovoljstvo može pružiti samo profesionalnom ribaru-trgovcu, dok ista takva riba na nekakvom match priboru sa strunom promjera 0,20 milimetara može biti doživljaj života.

  Loveći jednom prilikom na poziciji na kojoj sam očekivao brancine kojih naravno nije bilo 'ni pod razno', oštećene i za ješku neupotrebljive srdele sam bacao iza leđa u more, zagrađeno malim mulićem na 'L' s čijeg sam kraja lovio. Kad sam iza ponoći osvijetlio dno u tom malom mandraču, ustanovio sam da, iako sam bacio najmanje kilogram oštećenih i za moj ribolov neupotrebljivih srdela, na dnu nema nijedne. Najprije sam pomislio da su ih odvukli rakovi, a onda sam svijetleći pažljivo po rubu mulića vidio kako iz jednog procjepa viri crna njuška. Nisam mogao pretpostaviti koliko je taj ugor velik jer je ispod kamena provirivao samo vrh gubice s karakterističnim nosnim cjevčicama. Budući da sam bio u pohodu na brancine u priboru nisam imao skoro pa ništa primjereno za tu situaciju.

No kako sila zakon mijenja, odlučio sam složiti nešto priručno. Na dvodijelni feeder štap sam montirao spinersku rolu klase 2000 namotanu upredenicom promjera 0,18 milimetara na čiji sam kraj vezao zogulin s kopčom na koji sam postavio kratki komad sajle s malom kovanom udicom koji je sasvim slučajno ostao u ribolovnoj kutiji. No da nisam imao taj komad sajle iskoristio bih kombinaciju upredenice i monofila koje bih nekoliko puta poduplao. Priliku za osjećaj neravnopravne borbe svakako nisam namjeravao propustiti.

 Pazite sad - Naješkao sam sistem cijelom manulom ulovljenom to popodne i spustio ga pred njušku koja je tu manulu trenutno usisala. Kontra je naravno bila preuranjena tako da je na udici ostala visiti samo glava i manji dio trbušnog dijela manule. Znao sam da ako ugor povuče predvez u rupu ostajem i bez ribe i bez završnog dijela pribora, ali i bez još jedne prilike za pokušaj ulova.

Ponovo sam spustio onaj ostatak manule pred njušku i trenutno, čim je manula nestala zategao tako silovito kao da pokušavam otrgnuti temelje mulića.

Štap savijen do krajnosti se tresao kao šiba na vjetru, a rola, unatoč maksimalnoj zategnutosti kočnice je polako ali sigurno proklizavala tako da sam drugom rukom morao poklopiti kalem.

Ta je zategnuta situacija trajala svojih sigurnih desetak minuta nakon čega sam postao svjestan da zapravo imam ribu na udici, da ništa nije puklo i da trebam samo biti dovoljno strpljiv. Ugor je jednim dijelom bio van rupe ali ga nisam mogao vidjeti jer je sve bilo zamućeno njegovim batrganjem.

A onda je nakon ogromno dugo vremena otpor napokon popustio i riba je polako počela kliziti iz podnožja mula. Iznenadio sam se kad sam vidio gabarite ribe s kojom sam se borio.

Još je trebalo samo oprarom prihvatiti ulov što se pokazalo dodatni izazovom jer bi rola, unatoč tome što je riba bila potpuno mirna, čim bih s kalema makao ruku, odmah počela proklizavati. Nakon nekoliko pokušaja sam napokon uspio dohvatiti opraru, i akrobatskim streching vještinama, desnom rukom držeći kalem i štap široko desno, a lijevom opraru široko lijevo, prihvatiti ribu. Na vagi se pokazalo da je ugor bio težak nešto preko 6 kilograma što je uz njegovu sirovu snagu daleko premašivalo deklarativne podatke opreme.

No elastičnost dobro odabranog štapa i visoka kvaliteta upredenice unatoč malom promjeru dali su mi nakon skoro sat vremena nezaboravne borbe, vrlo zadovoljavajući rezultat.

Veliki je užitak uloviti krupnu lovinu finim i osjetljivim priborom, no pritom svakako treba voditi računa o tome da se razumna granica ipak ne prelazi.

Lov cipla podrazumijeva tanke promjere no 0,16 milimetara bi trebala biti neka donja granica promjera strune ispod koje ne bi trebalo ići. Cipli se uspješno mogu loviti i tanjim strunama, ali tada izvlačenje puno duže traje, a šanse da se prosijeku nježne i mekane usne su pritom jako velike.

Spinning brancina varalicama do 11 centimetara nekakvim light spin štapom je posebno zadovoljstvo, ali opet, struna ne bi trebala biti tanja od 0,25 milimetara.

Nasuprot tome, lov velikim stickerima zahtijeva štap adekvatne gramaže, pri čemu struna ne bi trebala ići preko promjera od 0,30 milimetara, barem kad su u pitanju brancini do 6-7 kilograma.

Lov arbuna iz barke podrazumijeva rad s nekakvim brodskim priborom pri čemu prame ne bi trebale biti ispod promjera od 0,18 milimetara, dok je u slučaju lova krupnijih arbuna, promjer od 0,27 milimetara donja granica.

U odabiru role za lov bulentinom, treba se rukovoditi mogućom težinom. To znači da je potrebno, ukoliko se radi s predvezima s tri prame, uračunati mogući triple strike, zbrojiti očekivanu težinu zakačenih riba i težinu olovnice, te na to dodati oko 30 posto, što je očekivan otpor i težina koju rola mora svladati. Često se dogodi da rola unatoč do kraja pritegnutoj kočnici proklizava, no ne zbog kvalitete role već upravo zbog loše odabrane veličine role u odnosu na konkretni otpor.

Naravno, ako je tehnika koju koristimo gruba poput offshore panule ili vertical jigginga, tada mjesta za kalkulaciju nema već se u startu biraju adekvatne veličine i promjeri.

Dužina štapa nije dimenzija koja treba fascinirati prolaznike i publiku, kao što ni veličina role nije stvar koja bi trebala izazvati uzdahe kod ostalih ribolovaca. Dapače, upravo kad su role u pitanju, trend je da se koriste modeli što je moguće manjih gabarita nepromijenjene ili čak veće prijenosne i kočione sile.

Pribor treba uvijek izbalansirati tako da pruži maksimalan užitak bez obzira na dimenziju i borbenost lovine.

Podlanice je, ako uvjeti dopuštaju idealno loviti feederima, ciple match štapovima, ušate bolognesima ili light spin modelima, a girovke, špare i ostalu sitnu ribu multipickerima ili beach ledgering modelima male gramaže.

Naravno, balansiranje opreme je uvijek isključivo stvar osobnog izbora, no koliko vam prioritet nije što veći ulov u što kraćem vremenu radi hrane ili zarade već užitak u nadmetanju s podmorjem kao svijetom kome zapravo tehnički uopće ne pripadamo, tada se uvijek bira pribor za uživanje.

A granice koje se pritom postavljaju nigdje nisu ucrtane i na vama je da ih odredite bilo da se ribolovom tek počinjete baviti, bilo da ste ribolovac koji je možda zaboravio da takve granice uopće i postoje.