"Dobra djeca" igraju se u kinima

U kinima se odnedavno prikazuje novi domaći premijerni naslov, drama "Dobra djeca" suscenarista i redatelja Filipa Peruzovića. Riječ je o drugom samostalnom dugometražnom, a prvom kino-filmu autora koji je dosad snimio niz kratkih igranih filmova te dugometražnu dramu "Trebalo bi prošetati psa", koja je realizirana u produkciji HRT-a. Ostvarenje koje je svjetsku premijeru doživjelo na prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Varšavi, u listopadu prošle godine, formalno je jednostavna priča o dvoje sredovječnih ljudi, o bratu i sestri koji se dugo nisu vidjeli, a koji se u staroj obiteljskoj kući susreću nakon smrti njihove majke. Ponovni susret prilika je za analizu njihova odnosa, koji je tezičan i kojeg autor ostavlja samo naznačenim i tako otvorenim za gledateljska tumačenja.

Nakon što je kao redatelj dugometražnih filmova debitirao još 2014. godine spomenutim TV-filmom "Trebalo bi prošetati psa", Peruzović je prije sedam godina zajedno s Filipom Mojzešom i Dubravkom Turić realizirao dugometražni omnibus “Duboki rezovi”, a njegov segment bio je kratki film “Predmeti koji tonu”. U "Dobroj djeci" pratimo brata i sestru srednjih godina, koji nakon majčine smrti nekoliko dana borave u staroj obiteljskoj kući u kojoj je majka živjela sama. Oni kuću čiste, odlučili su je prodati, ali ono što je najvažnije je međusobni odnos dvoje protagonista. Odnos dvoje ljudi koji se dugo nisu vidjeli i koji više nisu osobito bliski, a pitanje je i koliko su nekad bili. Nikola i Saša su otuđeni, oboje su dosta šutljivi i zatvoreni, barem koliko možemo vidjeti, a moguće da su takvi bili i u odnosima prema majci. Upravo je šutnja izuzetno bitna u filmu, on štoviše gotovo počiva na šutnji i na onome što ta šutnja može sugerirati.

Film je sav u naznakama i slutnjama. Gledatelji mogu samo pretpostavljati zbog čega je odnos Nikole i Saše takav kakav jest. Što je u korijenu takvog njihovog odnosa i ponašanja? Kako su se oboje odnosili prema majci? Zbog čega se Saša odselila u Kanadu, i sad jedva čeka da se onamo vrati? Gledateljima je prepušteno da sami donose zaključke o onom što vide, što se pokazalo kao sjajna autorska odluka. Dok je Saša zrelija i ozbiljnija, Nikola u jednoj sceni uzme gitaru i počne pjevati infantilne pjesmice. U sceni na terasi, kad oboje pokušaju opet igrati nekadašnju igru iz djetinjstva, neku sličnu ‘školici’, Nikola sve pokvari jer je nezreo i želi povrijediti sestru. On kao da je čitavog života ostao dijete od nekad, ili je barem zadržao neke osobine obijesnog djeteta. 

Na temelju filmova “Trebalo bi prošetati psa” i “Predmeti koji tonu”, kao i sad “Dobre djece”, nije teško zaključiti da Filipa Peruzovića osobito zanimaju i intrigiraju obiteljske drame. Disfunkcionalne obitelji, tenzije u odnosima unutar njih, psihologija likova... Tijekom čitavog filma kreirano je izuzetno sugestivno ozračje, i ono je itekako bitno za prikaz likova i njihove relacije, kao i za naznačavanje njihovih unutarnjih stanja. Ozračje je bitno svugdje, i u kući i oko nje. Mir proljetnog ili ljetnog dana, iznenadna oluja, večer na terasi. U tom kontekstu valja pohvaliti odličnu fotografiju snimatelja Tomislava Sutlara. Kuća u suštini funkcionira kao zaseban lik, treći po važnosti. Ona kao da je živo biće koje se mijenja, koje se otvara, gotovo da ima vlastiti karakter.

Važne su i životinje koje gotovo da žive u kući i oko nje: mačka, puhovi, jež, noćna ptica... Kuća se na neki način preko životinja povezuje s prirodom, s nečim iskonskim, elementarnim. Glavne uloge brata i sestre tumače Filip Šovagović i Nina Violić, a jedinu sporednu rolu susjeda Vinko Kraljević. Svo troje su odlični u svojim kreacijama. Nikola i Saša su sad odrasla djeca, ali u određenoj mjeri ipak još uvijek i djeca. To se osobito vidi u sceni u kojoj se pokušavaju igrati na terasi, kao nekad. Nikola se tada ponaša prilično djetinjasto, dok je Saša dosta suzdržana. Na temelju odnosa Saše i Nikole možemo zaključiti da oni jedno drugom mnogo toga zamjeraju, još iz djetinjstva i mladosti. Ali s druge strane su ravnodušni pa i rezignirani, nemaju ni volje ni želje da iskreno popričaju, pogotovo da se otvore jedno drugom.

O svemu navedenom u emisiji razgovaramo sa suscenaristom i redateljem filma Filipom Peruzovićem, s dramskom prvakinjom zagrebačkog HNK Ninom Violić, koja u filmu tumači glavnu i jedinu žensku ulogu, te s urednikom na Hrvatskom radiju i filmskim kritičarom Ivanom Žaknićem.

Razgovore o filmu "Dobra djeca" poslušajte u emisiji "Filmomanija" Trećeg programa Hrvatskog radija u petak 25. travnja, te naknadno u Slušaonici HRT-a.