Drugi dio razgovora s Markom Ulanoom i o nogometu na filmu

U prvom dijelu današnje emisije slušat ćemo drugi dio razgovora s oskarovcem Markom Ulanoom, američkim stručnjakom za oblikovanje filmskog zvuka koji je za Oscara je bio nominiran četiri puta, a osvojio ga je 1998. godine za rad na megahitu "Titanic" Jamesa Camerona. Njegova karijera traje dulje od 50 godina, a surađivao je s nizom velikih redatelja i filmskih zvijezda, od Quentina Tarantina i Martina Scorseseja preko Dustina Hoffmana, Brada Pitta i Kevina Costnera do Roberta Rodrigueza, Sylvestera Stallonea i spomenutog Jamesa Camerona. Mark Ulano je izuzetno zahvalan i duhovit sugovornik koji se u poslu vodi riječima slavnog glumca Spencera Tracyja, da svoj posao mora shvaćati ozbiljno, ali sebe baš i ne. Uz aktualno Svjetsko nogometno prvenstvo u SAD-u u drugom dijelu emisije govorimo o odnosu sedme umjetnosti i 'najvažnije sporedne stvari na svijetu', a naš je sugovornik ljubitelj nogometa, filmski kritičar, kolumnist i književnik Jurica Pavičić.

Mark Ulano je s Quentinom Tarantinom surađivao u svim njegovim filmovima nakon "Jackie Brown". Dakle preko oba dijela "Kill Billa" do "Odbjeglog Djanga", "Mrske osmorke" i "Bilo jednom u... Hollywoodu". Za taj film osvojio je četvrtu nominaciju za Oscara. Kakav je njegov dojam o Tarantinu? Je li rad s njim bio izazovan? Treću nominaciju za Oscara osvojio je 2020. godine, također za najbolje postignuće u montaži zvuka u znanstvenofantastičnoj drami "Ad Astra" redatelja Jamesa Graya. To je film usmjeren na jednog lika, kojeg glumi Brad Pitt. Puno je tišine. Kakva ga sjećanja vežu uz taj projekt? Karijera Marka Ulanoa traje dulje od pola stoljeća. Radio je na brojnim popularnim, nagrađivanim i kultnim filmovima. Među njima su "Opušteni grad" odnosno "The Big Easy" Jima McBridea, "Izvan kontrole" Wolfganga Petersena, filmovi poput "Desperada" i "Od sumraka do zore" Roberta Rodrigueza te mnogi drugi. Koji su mu filmovi ostali u najboljoj uspomeni, odnosno postoje li neki koji su mu posebno dragi? Surađivao je s različitim redateljima čije su poetike bile izrazito drugačije, ponekad i dijametralno suprotne, zbog čega smo ga upitali je li mu zahtjevno prilagođavati se različitim autorima i njihovim poetikama?

Aktualno Svjetsko nogometno prvenstvo u SAD-u i euforija koja ga prati temu tretmana 'najvažnije sporedne stvari na svijetu' na filmu imalo ambicioznijem ljubitelju sedme umjetnosti nabacuje kao na volej. Već i površan pogled na filmsku povijest, koji kaže da je prvi film nogometne tematike "The Great Game" snimljen u Velikoj Britaniji davne 1930. u režiji Jacka Raymonda, pokazuje da je od svih sportova upravo nogoloptanje na filmu najmanje zastupljeno. Za razliku od drugih sportova, a osobito boksa i bejzbola, na spomen nogometa na filmu prosječan će se gledatelj uglavnom sjetiti tek svojedobno razmjerno kultnog hita "Bijeg u pobjedu" Johna Hustona, komedije "Plavi 9" Kreše Golika te recentnih regionalnih uspješnica "Montevideo, Bog te video!" i "Montevideo, vidimo se" Dragana Bjelogrlića. Unatoč planetarnoj popularnosti nogometne igre i manjem ili većem zvjezdanom statusu primjerice Lionela Messija, Christiana Ronalda, Xavija Hernandeza i Luke Modrića, razloge nedostatka izraženije naklonosti između filma i nogometa nije teško detektirati. Oni leže ponajprije u ne pretjeranoj filmičnosti nogometne igre i redateljski zahtjevno ostvarivom pregledu zbivanja na terenu, u prevelikom broju igrača koje nije lako karakterno profilirati i istaknuti dramu pojedinca u odnosu na momčad, u predugom trajanju nerijetko neatraktivnih utakmica bez zgoditaka, u segmentiranoj ciljanoj publici koja se u pravilu svodi na nogometne navijače i fanove, a u dobroj mjeri i u tome što nogomet iliti 0soccer' među Amerikancima nije osobito popularan sport, svakako ne toliko da bi se u produkciju celuloidnih priča o njemu holivudskim studijima isplatilo uložiti stotine milijuna dolara.

Naslovi koji se bave spomenutim boksom i bejzbolom, kao i svjetovima koji okružuju oba sporta, predstavljaju prepoznatljivo američki filmski podžanr i nude storije kakve nogomet uz rijetke izuzetke ipak ne može ponuditi. Posve je logično da u podžanru sportske drame dominiraju priče s bejzbolskih igrališta i iz boksačkih ringova, jer je riječ o sportovima kod kojih osobne i sportske drame protagonista predstavljaju idealne zaplete za potentne filmske scenarije. U oba slučaja sami sportaši i osobe iz njihova okruženja čine vrlo slikovite i u pravilu intrigantne mikrosvjetove, zapleti su često temeljeni na istinitim pričama i stvarnim ljudskim sudbinama, a drame na igralištu i u ringu isprepleću se s onima u njihovu okruženju. Bejzbol i boks nude prilike za variranje arhetipskih holivudskih storija o natjecanjima i dramama s malim brojem sudionika, u boksu s tek dvojicom međusobno suprotstavljenih pojedinaca, za kreiranje intrigantnih i značenjski pojednostavnjenih priča jakog simboličkog naboja i nerijetko epskog zamaha, priča o svladavanju unutarnjih i izvanjskih konflikata i proturječnosti u kojima junaci kroz pobjede na sportskim terenima često metaforički pobjeđuju i same sebe. U samom ishodištu holivudskog filma leži priča o uspjehu, o ružnom pačetu i osobi s dna društvene ljestvice koja upornošću, zalaganjem i velikim srcem uspijeva nadvladati sve objektivne i subjektivne otegotne okolnosti, pobijediti podjednako društvene prepreke, ograničenja i konvencije baš kao i osobne strahove, dvojbe i nesigurnosti, te u emotivno povišenoj i katarzičnoj završnici sebi i svima oko sebe dokazati vlastite vrijednosti i vrline.

Za razliku od boksa i bejzbola nogomet je kao i košarka kolektivna igra te su u njemu ambicije i interesi pojedinca posve logično podređeni zajedničkim ciljevima, pojedinci se ne smiju i ne mogu pretjerano isticati pa mjesto intimnih drama u filmovima o nogometu i navijačima zauzimaju kolektivni pokušaji ostvarivanja određenih planova poput bijega iz logora u spomenutom "Bijegu u pobjedu" ili što boljeg plasmana na prvom Svjetskom prvenstvu u objema nastavcima i TV-seriji "Montevideo". Kad se u filmovima o nogometu i nogometnim navijačima i oslikavaju stanja, djelovanja i drame pojedinaca, primjerice u naslovima "Baš kao Beckham" Gurindera Chadhe, "Tražeći Erica" Kena Loacha i "Huligani" redateljice Lexi Alexander, pojedinačne su priče uvijek kontekstualizirane u šire klasne, socijalne, ili etničke zajednice, odnosno u zajednice čije članove bez obzira na uže filmske teme i motive povezuju snažni, doslovce plemenski i ponekad atavistički zajednički interesi i ciljevi, koji predstavljaju snažne a nerijetko i najvažnije dramske agense te koji se snažno ogledaju i u kolektivnim raspoloženijima i stanjima. Dok je tako u hitu "Montevideo, Bog te video!" redatelj Dragan Bjelogrlić dramski i dramaturški skladno te prilično efektno dominantno romantične osobne priče o Aleksandru Tirnaniću Tirkeu i Blagoju Marjanoviću Moši, ključnim igračima prve reprezentacije Kraljevine Jugoslavije, uspio uklopiti u širu sliku sportskih i društvenih zbivanja, u nastavku "Montevideo, vidimo se!" cjelina je dramaturški postala prilično rastresita pa su se i intimistički motivi izgubili u toj rastresitosti.

Ono što protagoniste filmova o nogometu i nogometnim navijačima povezuje s junacima bejzbolskih i boksačkih sportskih drama ponajprije je njihovo u predominantnom broju slučajeva identično društveno zaleđe. U pravilu je riječ o socijalnim marginalcima, o pripadnicima klasno, rasno ili rodno diskriminiranih segmenata društva, radničke ili donje srednje klase, a kroz sudbine svih njih film kao nekovrsna društvena savjest izravno ili posredno ukazuje na socijalne nepravilnosti, neprihvatljivosti i tamne mrlje. Za razliku od bejzbolskih i boksačkih celuloidnih storija, one nogometne ne posjeduju izraženiji potencijal za simbolički naboj i epsku širinu, ali su prikladne za kreiranje sveobuhvatnijih socijalnih panorama. Hustonov "Bijeg u pobjedu", ratna sportska drama o skupini savezničkih američkih i britanskih zarobljenika koji tijekom Drugog svjetskog rata nogometnu utakmicu s njemačkim vojnicima koriste za pokušaj bijega iz logora, zasigurno je najpoznatiji film nogometne tematike. Iako je riječ o najslabijem Hustonovu ostvarenju, djelu razmjerno beskrvne izvedbe kojem nedostaje strasti i slojevitije karakterizacije likova, zvjezdana glumačka postava u kojoj su Michael Caine, Sylvester Stallone i Max Von Sydow, ali i nogometne veličine poput najvećeg nogometaša svih vremena Peléa, velikog Bobbyja Moorea i neuspješnog trenera zagrebačke Croatie iz 90-ih Osvalda Ardillesa, filmu su osigurale trajnu popularnost i gotovo kultni status koji u dobroj mjeri traje i danas. Među poznatije naslove spada i spomenuta socijalna humorna drama "Baš kao Beckham", manje etničkim angažmanom i učinkovitim socijalnim kontekstom, a više motivom borbe za spolnu ravnopravnost obilježena priča o mladoj britanskoj Indijki koja, umjesto da poštuje roditeljske želje i postane tzv. "normalna žena", žudi za igranjem nogometa i želi postati ženski David Beckham. Vrijedi spomenuti i zatvorsku humornu sportsku dramu "Mean Machine" Barryja Skolnicka iz 2001. godine, gledan ali ne osobito uspio prepravak znatno uspjelijeg "Zatvorskog kruga" Roberta Aldricha iz 1974., film u kojem je američki nogomet ustupio mjesto socceru, dok je Burta Reynoldsa zamijenio Vinnie Jones, dugogodišnji centarhalf Chelseaja i igrač koji je zbog grubosti stekao nadimak Psiho.

Situacija je neusporedivo bolja s europskim filmovima nogometne tematike, među kojima je autoru ovog teksta osobito omiljena izvrsna egzistencijalna drama "Strah golmana od jedanaesterca" Wima Wendersa iz 1972. godine, adaptacija hvaljenog istoimenog romana kontroverznog Petera Handkea koji je potpisnik i scenarija. Storija o nekoliko sati u životu nesigurnog i tjeskobnim intimnim dvojbama mučenog golmana Josepha Blocha, u koju je upleten krimi podzaplet, i Handkeu i Wendersu postaje poligon za suptilno istraživanje pojedinčeva otuđenja i sjajnu karakternu studiju protagonista kroz koju se elaborira paradigma da je nogomet isto što i sam život. Svakako vrijedi spomenuti i devet godina kasnije realiziranu odličnu romantičnu komediju "Gregoryjeva djevojka" Billa Forsythea, nagrađivanu te u skladu s idejnim strujanjima u britanskom filmu početkom 80-ih intrigantno socijalno kontekstualiziranu priču o romantičnom mladiću koji pokušava osvojiti svoju vršnjakinju, članicu nogometnog tima. Godine 2004. u veliki se hit u njemačkim kinima prometnulo "Čudo iz Berna", vrlo solidna humorna sportska drama suscenarista i redatelja Sönkea Wortmanna koji je također snažno socijalno kontekstualiziranu priču o njemačkom osvajanju Svjetskog prvenstva 1954. odveć sentimentalno prikazao kroz stožerni lik darovitog mladog nogometaša koji u poslijeratnoj domovini odrasta u sjeni nestanka oca kojeg su Rusi odveli u zatočeništvo. Godinu ranije titulom najgledanijeg filma u španjolskim kinima zakitila se nezasluženo nagrađivana te i kod nas prikazivana komedija "Dani nogometa" Davida Serranoa, ostvarenje koje nemaštovito i razmjerno neduhovito obrađuje ljubavne, generacijske i egzistencijalne probleme prilično nezanimljivih protagonista na pragu srednje dobi. Unatoč naslovu nogometa u filmu praktički i nema, jer kratki treninzi nekadašnjim najboljim prijateljima služe tek za obnovu prijateljstva i vraćanje poljuljanog samopouzdanja.

Najuspjeliji noviji europski je sjajna humorna egzistencijalna socijalna drama "Tražeći Erica" Kena Loacha iz 2009., ne sasvim ujednačenu no vrlo duhovitu, emotivnu, toplu te klasnom pripadnošću i sviješću bitno obilježenu storiju o sredovječnom poštaru Ericu Bishopu kojem u rješavanju životnih problema na neobičan način pomaže duh glasovitiog nogometaša Erica Cantone. Potonji je kao narator ali i producent nastupio i u zanimljivom te na Zagreb Film Festivalu 2012. godine prikazanom dokumentarcu "Nogometni buntovnici" Gillesa Pereza i Gillesa Rofa, nizu portreta slavnih igrača poput Didiera Drogbe, Carlosa Caszelyja i samog Cantone, čiju su slavu na zelenim travnjacima donekle uspijevale potamniti vijesti o njihovim neprilagodljivostima i burnim životima. Od novijih europskih naslova vrijedi istaknuti pseudodokumentarac "Mike Bassett, England Manager" Stevea Barrona iz 2001., razmjerno vješto složenu priču o neinteligentnom i besprizornom fiktivnom menadžeru iz naslova kroz čiji lik autor satirično i s nepotrebnim pretjerivanjima oslikava stanje u britanskom nogometu. Spomena je vrijedna i kod nas nedistribuirana solidna sportska drama "When Saturday Comes" Marie Giese iz 1996., izvedbom, ugođajem, socijalnim kontekstom i humornim odmakom bliska sljedeće godine snimljenom hitu "Skidajte se do kraja" Petera Cattanea. 

Hrvatska kinematografija u užem smislu bilježi tri, a u širem četiri filma nogometne tematike, od kojih su tek dva uistinu uspjela. Prvi od njih je znamenita sportska komedija "Plavi 9" Kreše Golika, moralistički intonirana urbana storija o sebičnom i egoističnom centarforu Tončiju Fabrisu kojeg tumači Antun Nalis, ženskaru čiji se individualizam teško uklapa u poželjni kolektivni duh zajednice. Drugi je angažirana socijalna drama "Posljednji podvig diverzanta Oblaka" Vatroslava Mimice, maestralno režirana i realističko-dokumentarističkim prosedeom obilježena vrlo snažna društvena kritika u kojoj se kroz priču o sukobu starog komunista i mlade nogometne zvijezde progovara o onodobnoj političkoj, društvenoj i gospodarskoj stvarnosti te o idejnim i inim skretanjima u kako se govorilo zrelom socijalizmu. Benigna i načelno simpatična komedija "Ajmo žuti" Dražena Žarkovića donosi solidne nogometne prizore, ali i prilično trivijalnu priču o životnim gubitnicima opsjednutima nogometom. Četvrti naslov kuriozitetno je djelo Marijana Vajde "Šeki snima, pazi se", neuspjela komedija s popularnim nogometašem Dragoslavom Šekularcem namijenjena prvenstveno nekritičkim ljubiteljima filmskog trasha.

Titulu najneobičnijeg nogometnog filma mogao bi ponijeti hongkonški naslov "Kung-fu nogomet", ekscentrična no i vrlo zabavna akcijska komedija Stephena Chowa u kojoj redatelj duhovito spaja borilačke vještine i nogometno umijeće. Pored navedenog Loacheva "Tražeći Erica", među najpoznatije filmove koji se bave nogometnim fanovima i navijačkim skupinama spada engleska romantična komedija "Nogometna groznica" Davida Evansa, neuspjela adaptacija popularnog romana Nicka Hornbyja u kojoj je romansa Colina Firtha i Ruth Gemmell potpuno u drugi plan potisnula strast za nogometom. Pored filma "Ultra" Rickyja Tognazzija, uspjele sportske drame o navijačima Rome, u ovom se segmentu popularnošću izdvaja angažirana sportska krimi-drama "Huligani" Lexi Alexander, priča o američkom studentu koji druženjem s vođom zloglasne navijačke skupine West Ham Uniteda u Londonu upoznaje tamnu stranu nogometnog navijanja. Unatoč brojnim nedostacima cjeline, autorica neosporno nudi energičan, dostatno autentičan i razmjerno slojevit pogled na navijačku supkulturu. O nogometu na filmu razgovaramo s filmskim kritičarom, novinskim kolumnistom, književnikom i ljubiteljem nogometa Juricom Pavičićem.

Razgovore s Markom Ulanoom i o nogometu na filmu poslušajte u emisiji "Filmomanija" Trećeg programa Hrvatskog radija u petak 12. lipnja, te naknadno u Slušaonici HRT-a.