Ljeto u Hrvatskoj
Foto: Uwe Zucchi/DPA / PIXSELL
U emisiji predstavljamo dvije književnice koje karakterizira osebujan stil pripovijedanja. Dorta Jagić antropomorfizira ljeto, sažimljući pritom razdoblje od godinu dana u svojem životu. Neva Lukić piše od dana do dana, na relaciji Zagreb-Beograd, pristupajući i najsitnijem događaju ili susretu kao povodu za zapis.
“„Drago ljeto, promaklo si mi, što znači da mi je godina fijuknula kraj glave kao metak. Ćorak u prazno. Ali sporo, kao na usporenom filmu. Na snimci se vidi čak i muha kako zijeva. Kako opisati fabulu jedne godine koja uspijeva biti neobjašnjivo brza i spora. Bila je to godina pepela za mene, bez utjelovljenja istina iz psalma dvadesetitri, bez utjehe Salingerova lovca u raži što spašava djecu od odraslosti, bez rizika ljetnih infarktnih ljubavi. Godina koja stane u parafrazu poznatog filmskog naslova. Četiri sprovoda i jedno vjenčanje. Propalo. I jedna bolest. Ne, dvije. Kako se uzme; ma bolesti se ne broji, njih se miješa i nosi. Ako je sreće, istroši, baci. Znaš, u meni se sve pokućstvo sudaralo i treslo od tektonike raznih breaking vijesti i apsurdnih situacija. I opće, svesvjetske psihoze s koronom. Barem mi je pomogla sa se iznova sjetim kako su medicinske sestre nepriznato, istinsko plemstvo ovoga svijeta. Plemstvo koje ne pristaje na mir, vječno mobilizirano. A ja sam se, ne baš tako požrtvovna i slaba kakva jesam, samo nadala mirnoj, kontemplativnoj godini. Nadala sam se Rtu Dobre nade. Međutim, zadesio me malo teži zemljopis. No, ne želim te umarati lanjskim udarcima i nenadanim sprovodima. Sve je to za ljude. Ostani vedro i sretno!“ ”
Dorta Jagić, "Ljeto"
“„- Seko, hoćeš da mi čitaš? Pitam ja nju zna li čitati, neka ona meni pročita bajku. Ponovno okrene glavu, ovaj put prema izlogu dućana, kao da nije čula pitanje. Pravim se da ne primjećujem, odložim stvari na stol terase kafića te počnem slovkati početak priče. - Vidiš, ne znam ni ja čitati, iako sam već odrasla. Možemo zajedno učiti ćirilicu. Već nakon tri s mukom pročitane rečenice mala Romkinja me prekine. - Seko, ja sad moram ići. Brat mi je gladan. Nemoj šta da mi zameriš. Hitro, bez pozdrava, u ruku uzme knjigu i razbarušenim konturama nestane u tamu ugla. Nastavljam šetnju, a scena koju je u mislima upalila i dalje svijetli. Znam kako se zoveš, pomislim stišćući prazan celofan u ruci. Zoveš se Sofija. Držiš znanje, mudrost u ruci da nikada ne zaboraviš. Da nikada ne zaboravim.“ ”
Neva Lukić, "Sofija"
Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.