"Fiume o morte!" obara rekorde u kinima

U hrvatskim kinima odnedavno se prikazuje još jedno domaće premijerno ostvarenje, križanac dokumentarnog i igranog filma "Fiume o morte" scenarista i redatelja Igora Bezinovića. Djelo koje je svjetsku premijeru doživjelo početkom veljače na 54. izdanju prestižnog Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, na kojem je osvojilo Glavnu nagradu u središnjem festivalskom programu Tiger, kao i nagradu žirija Međunarodne kritike FIPRESCI. treći je Bezinovićev dugometražni film, nakon dokumentarca "Blokada" i igranog "Kratki izlet". Ujedno je riječ i o autorovu dosad najambicioznijem i najuspjelijem filmu, koji je u domaćoj kino-distribuciji već oborio neke rekorde, pa ga je tijekom prvog vikenda prikazivanja u riječkom Art-kinu Croatia pogledalo više od tri tisuće ljudi.

Bezinović je izuzetno zanimljiv autor. On sazrijeva iz filma u film, mijenja se, eksperimentira s formatima, baš kao i s temama te s načinima na koje pristupa tim temama. On je autor koji sebi voli zadavati što teže ciljeve, i onda tražiti načine kako ostvariti te ciljeve. Njemu podjednako dobro, čak odlično, leže filmovi i kratkog i dugog metra. Koje god priče ili teme da se prihvati, obradi je na najbolji mogući način. On kao da se igra kad snima filmove. Eksperimentira sa svim i svačim. Recimo, roman “Kratki izlet” Antuna Šoljana obradio je u čak dva filma. Najprije u kratkometražnom “Vrlo kratkom izletu”, a kasnije i u dugometražnom “Kratkom izletu”, za koji je na Pulskom filmskom festivalu 2017. godine osvojio Veliku Zlatnu arenu.

Bezinovića podjednako zanimaju širi društveni fenomeni, recimo stanje u društvu ili u nekim dijelovima društva, kao i osobne, privatne priče. U dokumentarcu “Blokada” zabilježio je sve što se događalo tijekom blokade zagrebačkog Filozofskog fakulteta u proljeće 2009. godine. U također dokumentarcu “Tvornica duhana Zagreb: Za uspomenu i dugo sjećanje” snimio je dio sličnog događaja, kad su radnici blokirali zgradu TDZ-a jer nisu željeli da se preseli u istarski Kanfanar. Ali njega podjednako zanimaju i osobne priče, intimne drame. U filmu "Veruda: Film o Bojanu" snimio je priču o mladom narkomanu iz Pule koji je više godina proveo po zatvorima. U doksu "Lovettovi" zabilježio je svakodnevicu mladog para, koji nije iz Hrvatske, ali žive i rade u Zagrebu. A posao kojim se bave jest snimanje internetske pornografije.

"Fiume o morte!" je hibridno djelo, križanac dokumentarca i igranog filma koji govori o 16 mjeseci tijekom kojih je u Rijeci vladao talijanski fašist i imperijalist Gabriele D’Annunzio. Tijekom 3 mjeseca postojala je i neovisna država koju je on nazvao Talijanska uprava za Kvarner, odnosno Regenza Italiana del Carnaro. Priča o samom D’Annunziju izuzetno je zanimljiva. On je bio kompleksan lik: i pjesnik, i erotoman, i dekadentni tip, i veliki ljubitelj ratovanja. Ali u suštini je bio neka vrsta karikature, operetni diktator ‘ u malom’. Svemu tome Bezinović je pristupio na najbolji mogući način. Pametno i maštovito, i u načinu izvedbe, i stilski. U izvedbi kombinira arhivske fotografije i dokumentarne filmske zapise s jedne strane, i njih ima dosta. S druge strane te fotografije i filmske isječke ‘oživljava’, na način da gledamo određenu fotografiju ili insert, a onda ih autor reinterpretira u današnjem vremenu, tako da naturščici ‘glume’ i D’Annunzija i sve ljude oko njega.

Na samom početku autor s kamerom šeće Rijekom, najviše Korzom i tržnicom, i ljude pita znaju li tko je bio D’Annunzio i po čemu je poznat. Muškarcima koji mu odgovore potvrdno, a koji su  uglavnom u dobi oko 60 godina i bez kose, predloži da u filmu koji priprema glume D’Annunzija. Tako općenito okuplja glumačku postavu filma. Nekim ženama ponudi sporedne uloge, mladićima uloge vojnika, a čak će u jednom talijanskom gradu, u kući u kojoj je D’Annunzio jednu noć odsjeo na putu iz Venecije prema Rijeci, pronaći ženu koja će ‘odglumiti’ njegovu domaćicu iz onog vremena. Vrijedi izdvojiti i superioran Bezinovićev stil. On pokušava dočarati sav kič i dekadenciju koji su pratili D’Annunzija, i to radi vrlo uspješno. Neki kadrovi, primjerice spomenute reinterpretacije fotografija i filmskih zapisa, prezasićeni su bojama. Sve je predstava i sve je parada.

Valja izdvojiti i određeni humorni i osobito ironični odmak tijekom čitavog filma. Bezinović sebe ne shvaća ozbiljno, i to je vrlo pohvalno. Naravno, on radi ozbiljan film. Ali na mjestima na kojima treba biti duhovit i ironičan, on takav i jest. Recimo, naturščici se često puta nasmiju u kadru kad nešto izgovaraju, pa im to ne uspije, ili im bude smiješna scena u kojoj sudjeluju. I autor čitavo vrijeme sugerira određenu razinu neozbiljnosti. Kad su okolnosti tragične, primjerice kad pred kraj u vrijeme sloma te državice vojnici ginu, to je logično prikazano ozbiljno. Ali kad recimo rekreira doček D’Annunzija u Guvernerovoj palači, umjesto velikog broja ljudi koje ga je stvarno dočekalo mi gledamo kako mu plješću jedna žena i dijete.

O dokumentarno-igranom ostvarenju "Fiume o morte!" razgovarat ćemo s autorom filma Igorom Bezinovićem te s urednikom na Hrvatskom radiju i filmskim kritičarom Ivanom Žaknićem. Razgovore s njima poslušajte u emisiji "Filmomanija" Trećeg programa Hrvatskog radija u petak 21. veljače, te naknadno u Slušaonici HRT-a.