Migranti, potresi, korona i duhovi prošlosti
Foto: Hrvatski radio / HRT
Od migrantske krize i pandemijskog nenormalnog do nemirnih duhova još nemirnije prošlosti ili: kad nam je uopće bilo dobro?
Prva Theatralia u veljači 2022. u potpunosti je tekstualna, samo zato što želi vratiti dug nekim predstavama i nekim tekstovima o predstavama koji, i koje, zaslužuju da ih se barem ponovno sjetimo. A sjećanje, tj. njegova varljivost i lažnost, tema su oko koje ćemo se također sukobljavati, jednom kad i migrantska kriza i „zlokovid“ budu davna prošlost.
Tko zna, možda ćemo sutra pričati kako smo nesebično pomagali migrantima na njihovom putu u možda bolji, a možda samo život, možda ćemo nekim budućim generacijama lagati da smo bili u prvim redovima na prosvjedima protiv obaveznog cijepljenja, a svoju kovid potvrdu čuvati u kutiji na najmanje vidljivoj podrumskoj polici. Zajedno s ovim ili onim stranačkim insignijama.
Povijest nam se uvijek smije, ponekad u lice, a ponekad i iza leđa. I teško je znati što je gore. Upravo zato, uživajmo dok je sada takvo kakvo jest, jer svako sada bit će sutra već drukčije. Kao što ni mi nećemo biti isti. Ova Theatralia stoga je posvećena autoricama u naponu snage koje ne bježe od velikih tema i problema. Dramaturginja Diana Meheik, potaknuta predstavom „Gejm“ Slovenskog mladinskog gledališča i Maske u režiji mlade zvijezde tamošnjeg kazališta Žige Divjaka koja je gostovala na festivalu Perforacije u ljeto 2021., napisala je tekst koji je i kazališna kritika i ispovijest. Tekst je nastao kroz Radionicu perforacijske kritike, edukacije i mentoriranja mladih kritičara/ki koja se održala u suradnji Kurziva i udruge Domino, što je pak program nastao u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike uz potporu Zaklade Kultura nova. U 2021. napokon se realizirala i stara želja Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa za uspostavom nagrade za najbolju predstavu domaćeg kazališta u cjelini po ocjeni onih kojima je posao da procjenjuju. Prvu nagradu s imenom Ive Hergešića dobio je „Krizni stožer“, neovisna produkcija organizacije Rebel iz koje stoji vječno pobunjeni Miran Kurspahić. O predstavi, ali i o dosadašnjem autorskom putu ovog iznimno samozatajnog i samokritičnog autora za Theatraliju piše kazališna kritičarka Anđela Vidović. Treći i posljednji segment emisije je kritika predstave „Kamen“, koja je od prosinca 2021. na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih u partnerstvu s Beogradskim dramskim pozorištem, a koju si je dopustio autor emisije Igor Ružić. Za neku novu policiju, nove viruse i novo kamenje.
Autor upire prst ili točnije, skreće nam pažnju na režim koji poriče vlastite zakone da bi osigurao nadzor nad društvom kojim vlada.
“Zadržavajući dihotomiju građani i negrađani EU, unaprijed je osigurano opravdanje za nasilje koje se događa na granicama jer policija može i mora primijeniti silu da bi građani bili zaštićeni od onih koji ne uživaju njihova prava, koji nisu došli turistički da bi potrošili novac, popunili nam džepove i otišli, nego su došli bez ičega tražeći da im damo posao, zaštitu i građanska prava. Neki su zaista dobili azil, ali taj broj je daleko manji od predanih zahtjeva, a kada uključimo i nepoznatu brojku onih kojima je onemogućeno da uopće zatraže to pravo, dobivamo poražavajuću statistiku koja nam, u najboljem slučaju, potvrđuje da europske vlade i institucije djeluju kao humanitarne organizacije, dajući milostinju dok na svojim granicama provode zločine koji se, u slučaju da uopće dođu do javnosti, opravdavaju bilo kao izolirani slučajevi ili se uopće ne percipiraju kao zločini jer žrtva je ujedno i "ilegalac".”
Diana Meheik
Institucionalna i izvaninstitucionalna scena u protekle su se dvije godine u potpunosti okrenule prema sebi.
“Bez obzira na to jesmo li na sceni gledali popularne romane, klasike, neke druge režime i neke druge probleme ili pak eskapizme koji jesu i nisu davali rezultate, iako su oni s obzirom na pad publike i stalno prisutne mjere ionako relativni. Međutim, izvaninstitucionalna scena ipak je potaknula mlađe generacije umjetnika na nešto brže snalaženje te ih iznova namamila u staru zamku – promatranja i analiziranja, igranja i propitivanja, ma kako to bolno i ljekovito nekad bilo, isključivo sebe. Kurspahić je s Ronom Žuljom i četvero glumaca usamljeno prepoznao duh vremena i svega onoga što proživljavamo zajedno. Mnogo prije obrata u razmišljanja i stavovima naelektriziranog političkog trenutka, kao autorski tim imali su snage uprijeti prstom u nelogičnosti izazovnih vremena i pritom to učiniti opušteno, neopterećeno i britko. Bez pretenzija da se pozivaju na neke prošle, velike revolucije, okrenuli su nam ogledalo koje jasno pokazuje da se ljudska snaga i krhkost vidi kad se i u najtežim trenutcima barem sebi i svojim malim paranojama slatko nasmijemo u brk.”
Anđela Vidović
Koliko je zaista teško pogoditi, s navodnicima ili bez njih, što će se dogoditi krajem tridesetih godina u Njemačkoj između židovske i njemačke obitelji, i kakve će to, ne samo iz današnjeg rakursa, posljedice ostaviti na obje?
“I koliko propedeutički ambiciozan mora biti autor koji to piše u odnosu na kasnija događanja u toj istoj Njemačkoj, na činjenicu da je zemlja podijeljena i da je desetljećima živjela u različitim društvenim uređenjima i da će njezino ponovno srastanje zato biti sve samo ne bešavno? Ali to je još uvijek zanimljivo, jer Mayenburgov „Kamen“ i dalje postavljaju, najčešće tamo gdje je potrebno ponovno postavljati ista pitanja. I gdje odgovor na njih, pod uvjetom da do njega uopće dođe, ostaje u potrošenoj maramici bačenoj u kantu za smeće na izlazu iz kazališta. To je vrsta refleksije na koju ovaj komad računa, jer zapravo i ne nudi ništa više od jednog obrata i par suza pokajanja. Drugim riječima, izbor ovog teksta može biti samo izlika, čak ne niti isprika (a bolje da ovo drugo i nije), za ozbiljan i težak, međusobno optužujući i međusobno ispričavajući razgovor o strani i stranama tijekom velikih i malih povijesti. Takav je sam po sebi, čak i u njemačkom kontekstu, koji nije da se dramski nije bavio prošlošću na konkretniji način, a pogotovo je takav kad ga se koristi kao marketinški adut za koprodukciju beogradskog i zagrebačkog kazališta.”
Igor Ružić
Emisiju Theatralia ne propustite poslušati, 7. veljače, od 08:45 na Trećem.
Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.