Oliver Frljić, 1. dio

Nakon dugog izbivanja iz ovdašnjeg ne samo kazališnog konteksta, vremena koje je „potrošio“ na vlastito europsko etabliranje kao i umjetničko vođenje kazališta Maksim Gorki u Berlinu, Oliver Frljić vratio se velikom predstavom „Braća Karamazovi“ u Zagrebačkom kazalištu mladih. Točnije, s dvije, povezane naslovom i nekim odrednicama radnje. No, o Dostojevskom i tome kako njegov posljednji, po mnogima najznačajniji a sigurno najkompleksniji roman funkcionira na pozornici ZKM-a bit će više govora u sljedećime emisijama. 

Ovo izdanje Theatralie, kroz tekstove Igora Ružića, zato je u u funkciji „pripreme terena“, za one koji su zaboravili, koji ne znaju, ali i one koji se vole prisjećati što je sve i kako Oliver Frljić radio u domaćem kontekstu, što je značio i zašto nikako nije samo plakatni redatelj, još jedna provokativna zvijezda kratkog sjaja ili proizvod skandala gladnih medija. 

Da je riječ o prvoklasnom umjetniku rijetkog talenta dokazuje najprije knjiga srbijanske teatrologinje Jasne Novakov Sibinović „Političko pozorište Olivera Frljića: od empatije do simpatije“, objavljena 2020. u sklopu izdavačkog programa novosadskog festivala i institucije Sterijino pozorje. 

Ta je doktorska disertacija prva tema ove emisije, koja Olivera Frljića vraća u već možda i pretprošli kontekst. Nakon prikaza knjige, sjetit ćemo se i što je i kako Frljić „obavio“ s „Hamletom“ u Zagrebačkom kazalištu mladih sad već davne 2014., jer ta je predstava svojevrsni početak njegove faze intenzivnijeg „obračuna“ s klasicima. Nakon Shakespearea na red je došao Pirandello sa „Šest likova...“ u Satiričkom kazalištu Kerempuh 2018. te, u pravilnom „olimpijskom“ ritmu, i spomenuti Dostojevskijevi „Karamazovi“. Ne samo zato što je Oliver Frljić „Karamazove“ podijelio na dvije predstave, i njemu samom su posvećene dvije Theatralije. Obojica to nesumnjivo zaslužuju. 

O knjizi „Političko pozorište Olivera Frljića: od empatije do simpatije“ Jasne Novakov Sibinović u emisiji Theatralia poslušajte. 

"Prva je to studija među, treba vjerovati, mnogima budućim, koja Frljićevo kazalište secira znanstveno, iz određenog kuta, ali koja unatoč tome daje ne samo jedinstven nego i sveobuhvatan uvid prvenstveno u poetiku ovog redatelja i autora. Ova druga odrednica posebno je važna, jer Frljićev dosadašnji opus zaista ima i radova nastalih na temelju predloška, koliko god da je od njega na koncu u predstavi ostalo, ali okosnicu mu ipak čine autorski projekti. Jasna Novakov Sibinović koncentrirala se u svom radu upravo na njih, pritom na njih samo šest, u formativnim godinama uzleta Frljićeve karijere u kojim je, sigurno ne nesvjesno, od ekscesa postao tražena i pozivana roba, ne gubeći ipak ništa od svoje provokativnosti, aktualnosti, energije ili, konačno, uspjeha. 

Svojevrsni okidač, ili početni impuls ove knjige, tekst je Darka Suvina „Emocije, Brecht, empatija naspram simpatije“, objavljen u broju 58/59 magazina za izvedbene umjetnosti Frakcija iz 2011., u kojem ovaj, između ostaloga i brehtolog, razlaže koliko je racionalnog u osjećajnom i obrnuto kad je riječ o Brechtu i njegovoj poetici. Umjesto izbjegavanja točnijeg definiranja pojmova simpatije i empatije, ili podrazumijevanja njihove kolokvijalne upotrebe, autorica se u uvodnom, ali opsežnom, dijelu knjige probija kroz psihološku i filozofsku literaturu da bi čitatelju dala uvid u znanstvene odrednice pojmova. Laiku je iz svega toga dovoljno shvatiti da je „empatija u kolokvijalnoj upotrebi upravo ono što teorija (i ova knjiga) smatra i naziva simpatijom“.

O „Hamletu“ u Zagrebačkom kazalištu mladih u emisiji se može čuti. 

Ne samo u ovom konkretnom slučaju, iako je on indikativan, treba razdvojiti Hamleta i „Hamleta“. Vjerojatno najpoznatiji dramski tekst uopće vjerojatno najpoznatijeg dramatičara uopće i autorska interpretacija ne moraju biti na istom pravcu nego su posebne osi koje čine polje u kojem se događa predstava, i svakom uvijek pomalo različitom izvedbom pomiče se bliže jednoj ili drugoj. Bezbroj interpretacija, od kulturalno kodiranih, radikalno skraćenih, aktualnopolitički izravnih ili glumački i redateljski zaigranih do improvizacija, sve su to Hamleti, iako možda nisu „Hamlet“. Osim u tiskanom izdanju, iako bi i o tome šekspirologija imala što reći, „Hamleta“ ionako nema, ni u velikim nacionalnim kućama ni na Dubrovačkih ljetnim igrama, a Royal Shakespeare Company je ionako tek turistička destinacija. Naprotiv, Hamleta ima sasvim dovoljno, možda i previše. Stoga je svaka rasprava o točnosti, ispravnosti, autentičnosti ili vjerodostojnosti, ne samo u ovom slučaju i ne samo sada, osuđena na neuspjeh jer upravo sa svakom od njih postaje smislenija svaka nova obrada, još udaljenija od izvornika, nepismenija ili nadahnutija, bezobraznija ili točnija, s više ili manje poklona ili pokajanja. 

Frljićev Hamlet stoga nije Shakespeareov „Hamlet“, ali jest i Shakespeareov i jest Hamlet. On pripada redatelju koji je istodobno i dramaturg koliko i nositelju naslovne uloge Krešimiru Mikiću, ali i svakom gledatelju koji ima svog Hamleta, skrivenog u nekom sasvim privatnom „biti ili ne biti“. Ovo nije muzikalan ni romantičan Hamlet: ne viče „nepristojne“ glagole kao kod Thomasa Ostermeiera niti je samo zbog scenskih efekata izmješten u drugu kulturu kao kod, uzme li se za primjer relativno recentno i relativno blisko, a opet od izvornika „radikalno“ udaljeno, čitanje Harisa Pašovića. Umjesto adolescentskog „Ficken!“ smišljenog za transeuropska gostovanja, trzajnih ozljeda uslijed multikulturalnog silovanja ili uobičajenog neiskrenog prenemaganja s ostacima ambijentalnosti u skakutanjem po Lovrijencu, ovaj Hamlet zadržava cijeli problem tamo gdje i nastaje: kod kuće. Zato predstava, svedena na minimalizirani prostor igranja i jednostavnu scenografiju stola koji od objednog postaje obredni, dakle žrtveni, ima od samog početka atmosfera linča, talačke krize koja mora završiti kobno ili pak sudnice u kojoj već osuđeni, iako možda nevin, nastoji posljednjim činom opravdati osvetu kao svoj, redukcijom redukcije, isključivi razlog postojanja. Hamlet je drama ranjenog čovjeka, koji žudi za osvetom i u tom ludilu bez ludila i bez lucidnosti, u stanju je pronaći gnjev. On će mu doći glave, dok su kamarila, obitelj i prijatelji svi odreda tek izvršitelji, čije krvave ruke nitko ne vidi pa se zato zapravo nisu niti dogodile. Jedan mrtav kralj ili dva, svi po imenu Hamlet, krivi svi, bez obzira jesu li svoju krivnju okajali... Čega od svega toga u Shakespeareu nema? Nisu ni oni Brookovi plotuni baš potpuno proizvoljni.