Postoji razumni brak između otpora i prilagođavanja

Mađarski književnik Péter Nádas počasni je gost ovogodišnjeg Interlibera. U srijedu u 18 h predstavit će svoju zbirku eseja „Pisanje kao profesija“ u razgovoru sa svojim hrvatskim izdavačem Seidom Serdarevićem. 

Prozaik, esejist i dramatičar, suvremeni klasik europske književnosti rodio se 1942. u Budimpešti u židovskoj obitelji, a još kao tinejdžer ostao je bez roditelja. Prije nego što se posvetio isključivo spisateljskom radu, bavio se novinarstvom, te radio kao fotograf i urednik. Dugo je bio žrtva mađarske cenzure. Međunarodni ugled stekao je monumentalnom „Knjigom sjećanja“, psihološkim romanom pisanim na tragu Prousta, Thomasa Manna i magičnoga realizma. 

Dobitnik je niza uglednih međunarodnih nagrada, a dugo se spominjao i kao kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, član je akademija znanosti i umjetnosti u Parizu, Berlinu i Budimpešti. Naklada Fraktura objavila je hrvatske prijevode knjiga „Paralelne pripovijesti“, „Knjiga sjećanja“, „Divna povijest fotografije“, „Strahotne priče“, „Pisanje kao profesija“. Péter Nádas gostovao je 2013. u Zagrebu na prvom izdanju Festivala svjetske književnosti. Evo intervjua koje je mađarski klasik tada dao za Hrvatski radio.  

Gospodine Nádas, kao što već sam naslov Vašeg romana kaže, roman donosi mnoštvo paralelnih pripovijesti i otvara mnoga pitanja, na koja daje nagovještaje, ali ne i jasne odgovore. Ne ispunjavate čitateljsko očekivanje jedne zaokružene priče. Istina je u konačnici neuhvatljiva, je li to Vaša poruka? 

Postoje pitanja na koja nalazimo odgovor, pitanja na koja nemamo odgovore, ali ih slutimo, te pitanja na koja tražimo odgovore, ali ih ne nalazimo, baš kao i u životu. Ne volim romane koji imaju odgovor na sve, sipaju mudrosti i nude gotovu priču. Što se mene tiče, to tako ne ide.

I kad kod kuće ozbiljno razmišljamo o svojim vlastitim prilikama, imamo mnoga pitanja na koja nemamo odgovor. Ja slijedim realnost, a ne snove. Snovi su vrlo zanimljivi i o njima pišem, ali ispunjavam ih samo tamo gdje su prema ljudskim mjerilima ispunjivi. Nerazumne snove ne treba ispunjavati.

Pitanja Vam postavljaju još neki poznavatelji Vašeg djela, prvi je hrvatski književnik Ludwig Bauer:

„Smatram da je pisanje novopovijesnog romana traganje za životnom istinom o nekom vremenu, za istinom koja je u pravilu suprotna službenim tumačenjima povijesti jer pokazuje kako su ljudi - i pojedinci i porodice, žrtve velike ili službene povijesti. Zanima me koliko po Vašem mišljenju ta istina koju roman pokazuje dopire daleko i u sadašnjosti i u budućnosti. Ne mislim da pisac treba biti prorok, ali ipak, koliko je s te strane pisanje gotovo uzaludan posao?“

Preuzetno bi bilo govoriti o istini, ali tražim odgovore i pokušavam riješiti zagonetke, rasvijetliti i razjasniti konflikte. To mi ne polazi uvijek za rukom, ne zato što sam glup i netalentiran, iako sam i to, nego zato što na određena pitanja nema odgovora. Ne želim biti prorok, niti sam. To je velika opasnost koja vreba na svakog pisca. Istina je previše, istinom se bavi filozofija. Ja predstavljam različite uvide i suprotstavljam ih – političke uvide, znanstvene uvide, uvide određenog vremena. Ali ne predstavljam samo uvide, nego i razloge zašto netko ima određene uvide. Pokušavam slijediti te razloge koji su vrlo različiti: oni leže u našoj socijalizaciji, ovise o tome u kakvoj smo obitelji rođeni, nosimo određene gene... U pubertetu preispitujemo uvide koje smo dobili, jesu li nas roditelji lagali ili su ti uvidi u skladu sa stvarnosti. To je konstantni proces propitivanja, pokušavam slijediti taj proces. Uvide stječemo i svojim studijima koji mogu biti potpuno suprotni, postoje ideologije, filozofski uvidi. Ta propitivanja prođemo ili ne. Ali i bez da čitamo ili studiramo filozofiju, dijelimo određene filozofske uvide, stječemo ih kroz novine, televiziju, radio, šlagere, krimiće... Zatim dolazi psihologija: kakve su psihološke osobine pojedinog čovjeka ili okoline, i nacije imaju psihološke danosti. Pokušavam slijediti sve te točke, prodrijeti u bit svih tih uvida. Ako je taj rad dovoljno premrežen, onda ne nastaje istina, nego aura određenog čovjeka, ja to nazivam realitetom različitih osoba.

Osamnaest ste godina pisali «Paralelne pripovijesti» koje u hrvatskom prijevodu imaju tisuću šest stotina stranica. Kako izgleda tako dug proces nastajanja tako velikog djela? Jeste li od početka znali kamo će Vas taj put odvesti ili ste se putem promijenili i Vi i roman?

I jedno i drugo, to se ne isključuje. Imao sam određene predodžbe, kad ih ne bih imao ne bih mogao ni početi s radom. Počinjem tek kad već imam zadnju rečenicu, tj. barem otprilike scenu, sliku, atmosferu kamo vodi taj put. No, taj je rad dva puta bio vrlo drastično prekinut. Pad Berlinskog zida i baršunasta revolucija u srednjoj i istočnoj Europi bile su velike promjene. Pomutile su mi računicu, a onda, ne posve neovisno o povijesnim okolnostima i prevratima sam doživio infarkt i trebalo mi je pola godine da opet stanem na noge i nastavim s radom. Zbog te dvije velike promjene, povijesne i osobne, morao sam svoje planove na određeni način promijeniti. Najveći dio je ostao nepromijenjen, ali sam platio ceh tim promjenama i prilagodio im tekst.

Nije li Vas bilo strah da bi Vaše životno djelo moglo ostati nedovršeno?

Moj plan je bio da djelo ostane nedovršeno. Htio sam napisati nedovršenu i nedovršivu knjigu. Ta ideja me vodila. Svoj raniji roman «Knjiga sjećanja» pisao sam jedanaest godina. Dakle, imao sam dovoljno iskustva s vremenom i dužinom teksta. Zaokružene priče pišemo jer vjerujemo da život ima početak i kraj. To je filozofski problem. Početak predstavlja rođenje, a kraj smrt, no očito je da nije tako. Na taj način životni put možda promatra šef ljudskih resursa u poduzeću u kojem radimo, no ako pomislimo koliko smo toga već gotovog dobili od svojih roditelja putem gena – poput boje kože i očiju, koliko smo dobili socijalizacijom, odgojem, odrastamo li u siromašnoj ili bogatoj obitelji, građanskoj ili seljačkoj... o svemu tome ovisi kakvi ćemo postati. Pa kako bi onda moj život počinjao rođenjem? I zašto bi završavao smrću? Svi ostavljamo nešto iza sebe, makar se to činilo i potpuno beznačajnim. Ne mora to biti ni knjiga, ni skladba, ni oslikana Sikstinska kapela. I bez ikakve materijalne ostavštine, ostavljamo puno toga. Ostavljamo uspomene, ishode svoga djelovanja, sve ostavlja nekakve posljedice, a one se dalje prosljeđuju, i to ne samo unutar obitelji, nego u širim okvirima. Premijeri jako mnogo ostavljaju iza sebe, ali i glumci – posebno su važne njihova gestikulacija, intonacija, naglasci... Dakle, život ne počinje rođenjem, niti završava smrću i ako želim pisati o nekom životu, moram računati s tim i koristiti otvorene forme, a ne umjetno zatvorene forme. Zato sam počeo pisati roman s otvorenom formom i namjeravao napisati nedovršen roman.

"Paralelne pripovijesti" donose vjerojatno najduži spolni odnos u povijesti književnosti, ali i inače je u Vašem romanu tjelesno jako naglašeno. Zašto?

Ne mogu zamisliti život bez tijela. Tibetanci ili budisti ne misle da ćemo nakon smrti nastaviti živjeti u istom tijelu, ali mi smo tijela, bez tijela nas nema. Tijelo je u svakoj minuti, u svakoj sekundi važno. Kako bih ga se onda mogao odreći? Ne mogu. Priznajem da je književnost to učinila, ali time je nešto veoma važno izostavila, iz različitih razloga, razumljivih – povijesnih, etičkih. Dihotomija duše i tijela potječe iz starogrčke filozofije i tu dihotomiju nosimo sa sobom. S druge strane, sve religije misle kroz jedinstvo: jedinstvo sa svemirom, jedinstvo pojedinca sa sobom, no te su veze jako malim dijelom jasne. Sve drugo je u tami.

Sljedeće pitanje postavlja Vam Vaš kolega, također mađarski pisac koji je prije nekoliko godina bio suorganizator počasnog nastupa Hrvatske na Sajmu knjiga u Leipzigu – György Dalos:

Dragi Peter, mislim da sam pročitao skoro sva tvoja djela, počevši sa zbirkom "Biblija" i htio bih te pitati što za jednog romanopisca znači put od prvog do najnovijeg romana? Je li se tvoja pripovjedna perspektiva promijenila i kako vidiš tu promjenu? Što se dogodilo u tebi, a što u tekstu?

Promijenilo se mnogo, imaš pravo. Krenuo sam od jedne pouzdane tehnike pripovijedanja, ali već mi je nakon prvih nekoliko koraka ta tehnika postala mrska i nelagodna. Nisu mi odgovarale te male pripovjedne forme: pisati izvjesne dijaloge, pa opisivati ljude, pa nastaviti s dijalozima, pa zaustaviti misli i staviti zarez, on je rekao, ona je rekla, ona je slušala, on nije htio i vikao je itd. Nisam htio gotove obrasce u svojim rečenicama. Htio sam očistiti tekst. Tim čišćenjem sam lupio u jezične granice s jedne strane, i svoje vlastite granice s druge. Onda sam morao razmišljati o formi, sadržaju, psihologiji općenito i mojim vlastitim psihološkim osobinama te se upustiti u izvjesni analitički rad. Taj me rad vodio drukčijim formama. Na primjer, u svojim sam posljednjim radovima ispustio upitnik i uskličnik jer i oni čine "jezični šematizam" koji mi je omrznuo. Rečenica po sebi mora sadržavati pitanje, ne treba joj dodatan upitnik. Točku i zarez trebam, jer mi točka i zarez pomažu rečenicu muzikalno izgraditi, dati joj određeni ritam, ugraditi stanke i pokazati pokret, zarez uvijek pokazuje da je još nešto u pokretu. Te znakove trebam, ali upitnik i uskličnik ne trebam jer ih rečenica već mora sadržavati. To mogu položajem rečenice, riječi, gramatičkim poretkom i to se može u svakom jeziku. Oprostio sam se od jezičnih i pripovjednih šablona.

S Györgyem Dalosem imate jedno zajedničko iskustvo. Obojica ste bili žrtve cenzure u komunističkoj Mađarskoj. Vi ste o tome napisali i na hrvatski zasad neprevedenu knjigu "Osiguranje tragova".

Nisam se htio podrediti, ni u obitelji, pa zašto bih se onda podredio jednom velikom društvu i diktaturi? To nije bila neka velika revolucija ili pobuna, jednostavno se nisam htio prilagoditi. Svoje sam tekstove htio pisati u skladu sa sobom, dati im osobnu formu. Nisam se prilagodio diktaturi i zato sam snosio posljedice. To nije bilo jednostavno, sedam godina je sedam godina, to je bilo poput zatvora, nisam dobio putovnicu, proživio sam različite represije i jako mnogo laži. Nisam ni znao da sam bio na crnoj listi, samo sam dobivao odbijenice i to na prilično okrutan način. Tek sam mnogo kasnije saznao da se radi o pravoj, službenoj odluci vlasti o zabrani objavljivanja, zabrani putovanja u inozemstvu i tome slično. To je postala moja prirodna životna forma, ali nisam bio sam, imao sam jako dobre prijatelje. To je bio maleni krug ljudi koji su stajali uz mene i pomagali mi. Ni egzistencijalno mi nije bilo lako, i bez tih ljuti ne bih uspio izdržati to razdoblje.

Kako ste nakon sedam godina ipak uspjeli objaviti roman?

Prijatelji su javno protestirali, na različitim književnim događanjima i konferencijama, uvijek su iznova spominjali moje rukopise, imao sam ih tada nekoliko neobjavljenih. Nakon nekog vremena moćnici su procijenili da bi bilo bolje moje knjige objaviti u malom krugu i u jako maloj nakladi, a onda zabraniti njihovo recenziranje, ostaviti ih u sporednom kolosijeku i tako se riješiti tog sitnog problema. Taj naporni čovjek tako je maknut s puta. Moje su knjige objavljene, nisu privukle veliku pozornost jer su bile rasprodane u nekoliko sati, a nije ih se smjelo nadotiskavati. No to je već bilo dobro jer su knjige mogle kružiti od ruke do ruke, kao što su već kružili i rukopisi.  

U kojoj se mjeri trebamo prilagođavati i koliko otpora trebamo pružati? To je pitanje i danas, u novim okolnostima, aktualno. 

To je jako važno pitanje – kome se prilagođavam, a kome ne. Gdje pružam otpor, a gdje se to ne isplati. Ima slučajeva gdje se to uistinu ne isplati. To nije odanost, nego razum. Postoji razumni brak između otpora i prilagođavanja. No, to je pitanje stalnog odvagivanja, etičko i moralno pitanje. Europska društva su u posljednje vrijeme postala vrlo oportunistička, mlađi se naraštaji time uopće ne bave, ili barem ne onako kako smo to mi radili. No, taj oportunizam ima i svoje mračno naličje.

Cijeli razgovor poslušajte u audio obliku: