Priča o nasilju u obitelji snimljena prema istinitim događajima

Odnedavno se u hrvatskim kinima prikazuje novi domaći film, drama "Samo kad se smijem" redateljice Vanje Juranić. To je drugi dugometražni igrani film autorice koja je u igranom filmu dugog metra debitirala egzistencijalnom dramom "Zagreb Cappuccino" iz 2014. godine. Prethodno je tri godine ranije realizirala hvaljeni dokumentarac "Jesam li sretna?", koji je te 2011. osvojio Posebna priznanja na najprestižnijim domaćim festivalima dokumentarnog filma ZagrebDox i Liburnia Film Festival. Dok je "Zagreb Cappuccino" osvojio Zlatnu arenu za glazbu i nagradu Breza za najboljeg snimatelja debitanta, aktualni "Samo kad se smijem" na 70. Pulskom filmskom festivalu u srpnju ovjenčan je Zlatnom arenom za glavnu žensku ulogu Tihane Lazović Trifunović i Nagradom Kino mreže. Krajem listopada na Filmskom festivalu glumca u Vinkovcima Tihana Lazović Trifunović i Slavko Sobin, koji tumači najvažniju mušku ulogu, osvojili su nagrade Zlatni Orion za najuspjeliju glavnu žensku i sporednu mušku rolu.

Film "Samo kad se smijem" nudi intrigantnu i uznemirujuću priču o nasilju u obitelji, priču koja je temeljena na istinitim događajima, a dijelom i na tragičnom slučaju Zadranke Ane Magaš. Riječ je o dosad najambicioznijem i najzrelijem ostvarenju Vanje Juranić, scenaristice i redateljice koja je još 2008. godine snimila zapaženi kratkometražni igrani film "Vidimo se u Sarajevu", s Leonom Lučevom i Emirom Hadžihafizbegovićem u glavnim ulogama. Juranić je u hrvatski film unijela nove teme i senzibilitete, drugačije likove, njihova profiliranja i slojevite karaktere. Njezin dokumentarni film "Jesam li sretna?" iz 2011. te je godine na festivalu ZagrebDox posve zasluženo osvojio Posebno priznanje. Autorica se u njemu pozabavila činjenicom da malo tko od nas kad odsjedne u nekom hotelu obraća pozornost na sobarice. Juranić je u tom filmu dosta suptilno pa i duhovito zabilježila odnose između nekoliko žena i jednog muškarca. Oni su svi osobe različitih karaktera, ali povezuju ih iste egzistencijalne dvojbe, male ljudske slabosti i sitna podbadanja.  

Autorica je likove i njihove odnose na sličan način kreirala i u filmu "Zagreb Cappuccino". Tu pratimo dvije najbolje prijateljice u 40-im godinama života koje se susreću nakon dugo vremena. Ispočetka se sve čini bezbrižno i ležerno, one se samo žele do sita napričati i dobro zabaviti. No onda na površinu počnu izbijati njihovi intimni strahovi i problemi. Sve do toga da se jedna od njih drugoj otkrije da se odlučila na radikalan potez. Kroz film se tako otkrivaju i snage njihovih karaktera, kao i načini na koje se nose sa životom i životnim problemima. U autorskom fokusu Vanje Juranić stalno su intrigantne ženske priče i sudbine. I protagonistica aktualne drame "Samo kad se smijem" je mlada žena koja se nalazi u teškoj, zapravo nerješivoj životnoj situaciji. Priča filma prati 28-godišnju Tinu, koju tumači Tihana Lazović. Tina je udana za Franu, kojeg tumači Slavko Sobin, i ispočetka se čini da je njihov bračni život sasvim skladan, gotovo idiličan. Ona je nekad studirala psihologiju, ali ostala je trudna i prekinula studij. Sad je zapravo domaćica, i skrbi o suprugu i šestogodišnjoj kćeri. Još dok se čini da je u njihovom braku sve u redu, u načinu na koji se Frane odnosi prema Tini povremeno se može primijetiti određena doza agresivnosti. To će se početi pojačavati nakon što ona jednog dana sretne kolegicu s faksa, i nakon razgovora s njom zaključi da se želi vratiti na fakultet.

Ona računa da to neće biti neki veliki problem, jer kći od 6 godina je već dovoljno velika. Frane će ispočetka naizgled prihvatiti takvu njezinu odluku, teško ali ipak. No onda će malo po malo tenzije ipak početi rasti. On će prema Tini najprije početi biti pasivno agresivan, da tako kažem, odnosno nekako tiho prijeteći i grub. A onda će se to pretvoriti u pravo nasilje, toliko da će se Tina s kćeri skloniti kod svoje majke. Priča filma je vrlo potresna, a nažalost svakako i aktualna. U načinu na koji autorica pristupa priči i likovima može se primijetiti zamjetna razina angažmana. Napetost u odnosu Tine i Frane gradi se vrlo suptilno i polagano, s osjećajima za detalje i nijanse. Likovima se ostavlja dovoljno prostora i vremena da se detaljnije profiliraju i da promjene u njihovom ponašanju i djelovanju budu uvjerljive. Tihana Lazović je odlična u ulozi mlade žene kojoj su trudnoća i udaja zapravo prekinule bezbrižnu mladost. Sad bi željela s jedne strane završiti fakultet i dokazati se samoj sebi, ali i onima oko sebe.

S druge strane kao da bi htjela doživjeti i proživjeti još malo te mladosti, tog vremena kad se osjećala neopterećeno i slobodno. Autorica dramsku tenziju gradi polako i s osjećajem za nijanse. Tako da kad naposljetku stigne završetak, on će biti sasvim logičan i razumljiv. Sve u svemu, drama "Samo kad se smijem" dosad je najbolji film Vanje Juranić. Zreo je i zaokružen, pametno je napisan i izveden. Tema jest teška, ali autorica ju je obradila na optimalan način. Osim sa suscenaristicom i redateljicom drame "Samo kad se smijem" Vanjom Juranić, u emisiji o filmu razgovaramo i s glumcima Tihanom Lazović Trifunović i Slavkom Sobinom, te s urednikom na Hrvatskom radiju i filmskim kritičarom Ivanom Žaknićem, koji će dati kratki kritičarski osvrt na film.

Razgovore o filmu "Samo kad se smijem" poslušajte u emisiji "Filmomanija" Trećeg programa Hrvatskog radija u petak 15. prosinca, te naknadno u Slušaonici HRT-a.