Razgovori o dokumentarcima "Fiume o Morte!" i "Priča o Siljanu"

U ovotjednoj emisiji govorimo o dvama izuzetno uspjelim i intrigantnim dokumentarnim filmovima. Prvi od njih je "Fiume o Morte!" scenarista i redatelja Igora Bezinovića, film koji je sredinom siječnja na svečanosti u Berlinu osvojio Europsku filmsku nagradu za najbolji europski dokumentarac. Djelo koje rekonstruira 16-mjesečnu vladavinu talijanskog fašista Gabrielea D'Annunzija gradom Rijekom od jeseni 1919. do kraja 1920. godine već je osvojilo niz nagrada i priznanja u Hrvatskoj i svijetu. Nakon što je u veljači prošle godine pobijedio na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, "Fiume o Morte!" je tijekom proteklih 12 mjeseci pobijedio u dokumentarnoj konkurenciji Međunarodnog filmskog festivala u Innsbrucku, a na Pulskom filmskom festivalu prošlog srpnja osvojio je čak 6 Zlatnih arena. To, naravno, nije sve, jer je nagrade i priznanja osvojio i na festivalima u Vukovaru, Tuzli, Erevanu i Budimpešti, a pobijedio je i na 34. Danima hrvatskog filma, na kojima je osvojio Nagrade Velikog stručnog žirija za režiju i glazbu, kao i Nagradu publike za najbolji film. O filmu "Fiume o Morte!", našem kandidatu za ovogodišnjeg Oscara, razgovaramo s producenticom Vanjom Jambrović, koja je u okrilju kuće Restart zajedno s Tiborom Keserom producirala film.

"Fiume o Morte!" je najuspjelije ostvarenje u dosadašnjoj karijeri Igora Bezinovića. Govori o 16 mjeseci tijekom kojih je Rijekom vladao talijanski fašist i imperijalist Gabriele D’Annunzio, koji je na tri mjeseca proglasio i neovisnu državu koju je nazvao Talijanska uprava za Kvarner, odnosno Regenza Italiana del Carnaro. Priča o D’Annunziju izuzetno je zanimljiva, jer riječ je o kompleksnom liku, pjesniku, erotomanu i dekadentnoj osobi koja je bila i veliki ljubitelj ratovanja. No kako je razvidno i iz filma, bio je neka vrsta karikature, operetni diktator u malom i svojevrsna preteča Benita Mussolinija. Priči o njemu Bezinović je pristupio na najbolji mogući način, pametno i maštovito, i stilski i u načinu izvedbe. Arhivske fotografije i dokumentarne filmske zapise kombinirao je sa segmentima u kojima je te fotografije i isječke ‘oživio’. Nakon što vidimo određenu fotografiju ili isječak slijedi njihova reinterpretacija u današnjem vremenu, na način da naturščici ‘glume’ i D’Annunzija i sve osobe oko njega. Te naturščike bira na samom početku, dok s kamerom šeće Rijekom, najviše Korzom i tržnicom, te prolaznike zapitkuje znaju li tko je bio D’Annunzio i po čemu je poznat. Muškarcima koji mu odgovore potvrdno ponudi da u filmu tumače jednog od 7 D’Annunzija, pojedinačno za određena razdoblja njegova upravljanja gradom i u maloj mjeri života. I ostatak glumačke postave tako je izabran, pa mladići tumače vojnike a žene sporedne role grofica i domaćica. Takav pristup je prilično efektan, podsjeća na metode koje su nekad koristili Želimir Žilnik i Srđan Karanović.

Cjelina je stilski vrlo dojmljiva, jer Bezinović itekako učinkovito dočarava sav kič i dekadenciju koje su pratile D’Annunzija. Kadrovi u kojima reinterpretira fotografije i filmske zapise prezasićeni su bojama, sve oko središnjeg lika je predstava i parada, a osobito je efektan određeni humorni i ironični odmak koji autor stalno zadržava. Film je ozbiljan, ali i duhovit i ironičan na mjestima na kojima je to potrebno. "Fiume o Morte!" je u određenoj mjeri i metafilm, odnosno film o nastanku filma, a sve je vrlo komunikativno i šarmantno. Povijesnim događajima pristupa se iz tri perspektive: povijesne, osobne ili biografske te interpretacijske. Rezultat je izuzetno skladno komponirano djelo koje je tečno i lako se gleda, a koje sadrži i dva intrigantna detalja. Jedan je segment reportaže s otvaranja spomenika D’Annunziju u Trstu 2019. godine, koji pokazuje da su njegove ideje u Italiji, ili u dijelovima Italije, i danas itekako žive. Drugi je dokumentarni isječak u kojem vidimo samog D’Annunzija, koji izgleda poput ocvalog dekadenta, propalog pjesnika bez ijednog zuba. Kad ga vidimo, nemoguće je zamisliti otkud je dolazila njegova karizma. Ukratko, "Fiume o Morte!" je odličan film, jedan od onih koji se mogu gledati više puta.

Razgovaramo i s makedonskom autoricom Tamarom Kotevskom, scenaristicom i redateljicom dokumentarnog filma "Priča o Siljanu" koji je prošlog tjedna krenuo u hrvatsku kino-distribuciju. Ljubitelji angažiranih i intrigantnih dokumentaraca Tamaru Kotevsku upoznali su 2019. godine, kao autoricu dokumentarca "Zemlja meda" koji je naposljetku osvojio nominacije za Oscara i Europsku filmsku nagradu. "Priča o Siljanu" njezin je novi film, a govori o rodi koja živi pored jedne makedonske obitelji čiji članovi više nisu na okupu. Osim što je angažirana autorica dugometražnih dokumentaraca, Kotevska je dosad režirala i nekoliko kratkih igranih filmova, te nekoliko epizoda hvaljene i popularne humoristične televizijske serije "Radius". U filmu "Priča o Siljanu" prepleće se nekoliko različitih žanrova i rodova: s jedne strane obiteljska a s druge socijalna drama. S treće dokumentarac a s četvrte bajka koja na neki način uokviruje čitavu priču. U fokusu filma su socijalna i obiteljska priča s motivima o propadanju makedonskog sela i poljoprivrede, ali i obitelji u tradicionalnom smislu. To je prikazano vrlo realistično, no svemu je dan bajkoviti, poetski okvir.

Priča filma kaže da se sin, odnosno mladić koji je otišao u svijet, da se pretvorio u rodu te da i dalje živi pored roditelja, iako oni toga nisu svjesni. U korijenu je dakle konkretna makedonska narodna priča, odnosno legenda. Oba dokumentarca Tamare Kotevske, i "Zemlja meda" i "Priča o Siljanu”, govore o propadanju makedonskog sela i tradicionalne obitelji, o nestajanju starih običaja. U objema filmovima protagonisti su jednostavni, plemeniti ljudi. I Hatidže iz "Zemlje meda" i Nikola iz "Priče o Siljanu" žive isključivo od svog rada. Žive teško, i generalno se čini da su osuđeni na propast. No možda ipak nije tako, jer autorica kaže da unatoč svemu uspijevaju sačuvati nadu.

Kako je redateljica pronašla protagoniste svojih dvaju filmova, Hatidže, Nikolu i njihove obitelji? Za Nikolu i njegovu obitelj možda je i jasno, jer žive u većoj seoskoj zajednici. Ali Hatidže i njezina majka žive u vrlo teškim uvjetima, koja su slična onima od prije stotinjak godina. Koliko je bilo zahtjevno, ili teško snimati "Zemlju meda", a koliko "Priču o Siljanu"? "Zemlja meda" se čini osobito zahtjevna, zbog ambijenta i teške pristupačnosti. Oba dokumentarca Tamare Kotevske osvojila su više nagrada. "Zemlja meda" bila je nominirana za Oscara i Europsku filmsku nagradu. Pobijedila je na Sundanceu, u Sarajevu je osvojila Nagradu publike. "Priča o Siljanu" osvojila je dvije nagrade na festivalu u Veneciji i jednu u Chicagu. Oba filma osvojila su više kritičarskih nagrada. Koliko su joj nagrade važne, i mogu li joj pomoći u poslu? Možda u lakšem radu na novim projektima ili u jednostavnijem dobivanju sredstava za njih? To su samo neke od tema o kojima razgovaramo s autoricom dokumentarca "Priča o Siljanu" Tamarom Kotevskom.

Razgovore o dokumentarnim filmovima "Fiume o Morte!" i "Priča o Siljanu" osim u emisiji "Filmomanija" Trećeg programa Hrvatskog radija u petak, 6. veljače, naknadno poslušajte i u Slušaonici HRT-a.